Robert Torre ili 'Ludilo uzvraća udarac': Lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest

EUGENIČKA PSIHIJATRIJA 

Izravnije rečeno, luđaci su svojevrsni ljudski neurobiološki otpad koji daljnjom prokreacijom samo ugrožava vitalnost nacije. U tom smislu bolje da ih nema i da uopće ne postoje. Psihijatri eugeničke orijentacije smatrali su osobe s ozbiljnim psihijatrijskim poremećajima nesposobnima za samoodržanje osim kroz socijalne devijacije i društveni parazitizam, a ujedno društveno opasnima zbog mogućnosti da prokreacijom degeneracijom procijepe ostalo pučanstvo

Opseg pogroma psihijatrijski bolesnih od psihijatrijske struke nacističke Njemačke nije još dostatno proučen. Procjenjuje se da je sterilizirano i/ili ubijeno između 220 i 270 tisuća osoba sa shizofrenijom. Riječ je o najmanje 75 % osoba sa shizofrenijom koje su živjele u Njemačkom Rajhu između 1939. i 1945. godine. 

U posljednjim desetljećima 19. stoljeća psihijatrija je ubrzala razvoj i uspostavila se kao znanstveno utemeljena medicinska grana. U prvim desetljećima prošlog stoljeća psihijatrija je već svašta znala o fenomenima ludila. Imenovala ih je i dijelila ovako ili onako, teoretizirala o njima u svim pomislivim smjerovima. No učinkovitost psihijatrijskih terapijskih zahvata i dalje je ostala disproporcionalno niskom. Štoviše, čak se smanjila u odnosu na prvu polovinu devetnaestog stoljeća, razdoblja entuzijazmom nošenog moralnog tretmana. Sukladno tomu se iz nerealnog optimizma sredine proklizalo u terapijski defetizam konca devetnaestog stoljeća. 

Robert Torre, dr. med., spec. psihijatar Sandra Šimunović/PIXSELL

Budući da se za onodobne terapijske pristupe ludilo pokazalo neizlječivim, držalo se kako je onda ono ipak u krvi, odnosno u genima. Štoviše, ondašnje razumijevanje genetike sugeriralo je kako se nasljedni učinci psihopatološke degeneracije kumuliraju i transgeneracijski uvećavaju. Navedenom je psihijatrijska klinička svakodnevica uvelike davala za pravo. Naime, usprkos profesionalizaciji psihijatrije, razvoju psihopatologije kao temeljne psihijatrijske znanosti, iskoracima unutar dijagnostike i razumijevanja duševnih bolesti, na planu uspješnosti tretmana očekivanih proboja nije bilo. 
Od konca devetnaestog, pa i kroz prvu polovinu dvadesetog stoljeća vladala su desetljeća terapijskog pesimizma, pa i fatalizma glede tretmana i prognostičkog ishoda duševnih bolesti. Slijedeći onodobne progresivne evolucijske teorije, pa iz njih susljedne pseudoznanstvene teorije socijalnog darvinizma, psihijatrijska  znanstvena zajednica izašla je s eugeničkom tezom kako neuspjeh u liječenju duševnih bolesnika proizlazi iz činjenice genske zadanosti, a istim i neizlječivosti duševnih bolesti. 

S tim tezama otvara se, kroz prva četiri desetljeća prošlog stoljeća, kudikamo najmračnije razdoblje psihijatrijske povijesti. Ono započinje razvojem eugeničke znanosti i pokreta čiji su pripadnici držali psihijatrijske poremećaje zapravo genskim defektima ili degeneracijama. 
Izravnije rečeno, luđaci su svojevrsni ljudski neurobiološki otpad koji daljnjom prokreacijom samo ugrožava vitalnost nacije. U tom smislu bolje da ih nema i da uopće ne postoje. Psihijatri eugeničke orijentacije smatrali su osobe s ozbiljnim psihijatrijskim poremećajima nesposobnima za samoodržanje osim kroz socijalne devijacije i društveni parazitizam, a ujedno i društveno opasnima zbog mogućnosti da prokreacijom degeneracijom procijepe ostalo pučanstvo. 
U desetljećima eugenike genetika je bila podosta nerazvijena. Za psihotične poremećaje predrasudno se pretpostavljalo kako su posljedica genetskog defekta, odnosno da su nasljedne naravi. Sukladno tomu slijedio je jak zaključak: duševno bolesne osobe ne smiju imati potomke. 

Postupak sterilizacije i strogog aziliranja psihijatrijskih bolesnika tada je od psihijatrijske struke, ali i od javnosti industrijski razvijenih zemalja, bio prihvaćen i zagovaran kao progresivna javnozdravstvena mjera. Eugenika i iz nje proizlazeći teror rasne higijene bio je intrinzični dio modernizacije zapadnih liberalnih demokracija. Eugenička rasna higijena bila je izraz onodobno znanstveno utemeljenih zdravstvenih politika socijalnog planiranja ili socijalnog inženjeringa naprosto. 
Eugenička istraživanja bila su uvelike potpomagana kako iz državnih tako i iz privatnih izvora. Psihijatrijski kliničari s akademskim zvanjima bili su veliki promotori eugeničkog pristupa psihijatrijskim poremećajima. Kao doktrina i pokret eugenika je imala široku međunarodnu potporu vlada, institucija i utjecajnih pojedinaca. 

Koncept rasne higijene obvezuje državu da kroz javnozdravstvene službe brine za zdravlje svojih građana, promovira zdrave životne stilove, sankcionira i porezno opterećuje nezdrave te da poreznim olakšicama potiče zdrave parove na rađanje što većeg broja zdrave djece, a sve u cilju poboljšanja biološkog i socijalnog statusa pučanstva. 
Unutar psihijatrijskih službi država industrijskog zapada eugenički pokret vrhunac doseže dvadesetih godina prošlog stoljeća. Onodobni psihijatri sve su skloniji priznati kako malo toga baš mogu izliječiti. Tako se identitet psihijatrije kao medicinske grane u sve većoj mjeri svodi na djelatnosti socijalnog nadzora (internacija, čuvanje i skrb duševno oboljelih). 

Fatalističke teorije o degeneraciji kao terapijsku posljedicu rodile su mjere pozitivne eugenike. Aktivnostima pozitivne eugenike psihijatrija je tražila načine prevencije psihijatrijskih poremećaja (promocijom zdravih životnih stilova, zdrave narodne rase, gdje se mentalno zdravi pare unutar sebe), ali jednako tako i preventivnim mjerama negativne eugenike (internacija duševno oboljelih, te sterilizacija u slučaju otpusta iz umobolnice, odnosno eutanazije kao oblika konačnog rješenja i iskorjenjivanja duševnih poremećaja). 
Načela rasne higijene zavladala su početkom prošlog stoljeća prosvijećenim građanstvom zemalja industrijski razvijena zapada, osobito onim njemačkoga govornog područja, skandinavskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama. Psihijatrijska struka bila je nositelj mjera negativne eugenike, navezanih na sterilizaciju kronično duševno bolesnih i retardiranih osoba. 

Do drugog desetljeća prošlog stoljeća eugenička politika rasne higijene najveće pobornike imala je među psihijatrima i prosvijećenim elitama SAD-a i Velike Britanije dok od trećeg desetljeća prošlog stoljeća prvenstvo, uz udivljenje i izdašno američko financiranje, preuzima Njemački Rajh. Tako se ondje 1933. godine ozakonjuje prisilna sterilizacija u cilju “prevencije nasljeđivanja hereditarnih defekata”. Sterilizacijom su u prvom redu bile obuhvaćene osobe s mentalnom retardacijom, shizofrenijom, manično-depresivnom psihozom, epilepsijom, Huntingtonovim koreom, osobe s prirođenom sljepoćom i gluhoćom te s teškim tjelesnim malformacijama. 
Opseg pogroma psihijatrijski bolesnih od psihijatrijske struke nacističke Njemačke nije još dostatno proučen. Procjenjuje se da je sterilizirano i/ili ubijeno između 220.000 i 270.000 osoba sa shizofrenijom. Riječ je o najmanje 75% osoba sa shizofrenijom koje su živjele u Njemačkom Rajhu između 1939. i 1945. godine. 

Bio je to genocidni vrh vala eugeničke misli i djelovanja koje je dominiralo zapadnom psihijatrijom od početka prošlog stoljeća do konca Drugoga svjetskog rata. 
Doduše, eugenička teoretiziranja nisu nužno kao svoju razvijenu posljedicu morala imati masovne sterilizacije i genocidne eutanazije. No jedno i drugo bile su nutarnja inherentna mogućnost eugenike i nisu se dogodile slučajno. Pored Njemačkog Rajha sterilizacija se provodila i u cijelom nizu drugih industrijski razvijenih zapadnih zemalja. 
Eugenika je toliko sramotno krahirala u Drugome svjetskom ratu da još desetljećima potom nije bilo oportuno teoretizirati o ulozi genetskih čimbenika u nastanku psihijatrijskih poremećaja. Nastali vakuum nadomjestile su teorije o socijalno-psihološkoj kauzalnosti psihičkih, pa utoliko i psihotičnih poremećaja.