Milorad Ulemek (57), poznat pod nadimkom Legija, najpoznatiji je član obitelji. Porijeklom su iz sela Pecka pokraj Topuskog, na Kordunu u Hrvatskoj. Legijin otac Milan bio je podoficir JNA, a majka Natalija domaćica. Legija bi se trebao prezivati Kotur, ali njegov otac Milan nije uzeo prezime oca, već majčino. Kad se Legija 1994. godine oženio Majom Luković uzeo je njeno prezime i nekoliko godina, dok se nisu razveli, bivši zapovjednik Crvenih beretki, zloglasne Jedinice za specijalne operacije (JSO).imao je službene dokumente kao Milorad Luković.
Kakav je Milorad bio kao klinac? Svjedočenja se razlikuju, pisalo je Vreme. "Prema dijelu ljudi koji su ga poznavali u to vrijeme, riječ je o normalnom dječaku, sa normalnim brigama, koji pohađa muzičku školu i koga zovu Miša. Drugi pak navode da je veoma rano pripadao grupi tinejdžera iz okoline hotela „Jugoslavija“ na Novom Beogradu gdje je stanovao, s kojim se nije bilo uputno družiti, a još manje kačiti. Izvjesno je samo to da je Legija, tada s nadimkom Cema, u jednom trenutku upao u loše društvo: školske knjige i muziku zamjenjuje tegovima od cementa, trbušnjacima i sklekovima, „važnim“ držanjem i snovima o lakoj lovi. Sudjelovanje u pljački Elanove prodavaonice na Novom Beogradu i bijeg iz zemlje da bi izbjegao hapšenje nekako su bili logičan slijed stvari.
Prema nekim navodima, kratko je okušavao sreću u Londonu, a onda je, zahvaljujući bicepsima i fizičkoj snazi, našao posao u Parizu kao izbacivač u nekom noćnom klubu. Tu je, u jednoj tučnjavi, iz nehata, ubio čovjeka. Oslobođen optužbe za ubojstvo ali pod prijetnjom deportacije i zatvora u Jugoslaviji, Cema je jedini izlaz vidio u francuskoj Legiji stranaca." Dalje znate, rat u Hrvatskoj i na poziv strica, Mihajla Mileta Ulemeka, "pukovnika“ Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, priključio se ovoj paravojnoj formaciji početkom 1992. godine, navodi Vreme.
U posljednje vrijeme zvijezda TokToka u Srbiji postao je upravo njegov stric Mihajlo kojem ne dozvoljavaju da ga posjeti u zatvoru. I on je, nema sumnje, imao prljave ruke u ratu. Prije rata je vozio hitnu pomoć u Staroj Pazovi. Početkom 90-ih priključio se radikalnom četničkom pokretu i bio je rekosmo u Arkanovim postrojbama. Ubijenog ratnog zločinca Željka Ražnatovića i danas idealizira. No javno se žali jer mu ne daju da posjeti sinovca koji robija 40 godina za ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića.
- Mi smo mala obitelj, Ulemeka nema puno, svi smo porijeklom i naselja Pecka kod Topuskog u Hrvatskoj i nismo mnogo raseljeni. Ja sam Legiji daljnji stric, on meni dođe sinovac i sad ja našoj vlasti moram dokazivati krvno srodstvo - veli Mihajlo Ulemek.
Bio je kaže među arkanovcima u bitkama za Maslenicu i Benkovac koje su, naravno, izgubili. Za čovjeka koji je ratovao s kokardom na kapi, zapravo četnika koji je postao influencer, na trenutke je začuđujuće realan, iako priprost i primitivan.
- Za Hrvate rat nije završen 1945. oni su odmah nastavili graditi Nezavisnu državu Hrvatsku. Pokušali su 1971., bio je neki Masovni pokret, ali malo su poranili, a 1991. Tuđman je njima napravio državu. Možemo mi pričati što got hoćemo – Hrvati su sebi napravili državu i rekli ‘ko vam je.. mater srpsku‘. Što se mi njima uvlačimo u dupe, što mene interesira što oni slave Oluju!? Oni je moraju slaviti, oni su pobjednici. Nije točno da u ratu nema pobjednika. Gospodo, Hrvati su nas pobijedili! Iz Slovenije nas je istjeralo lovačko društvo, a onda nas Hrvati 1995. najurili u tri pm pa su kasnije na lijep i kulturan način uzeli ono što smo mi bili osvojili – Vukovar i ono okolo. Tuđman je prej... i Milana Martića i Gorana Hadžića.
Ni Thompson mu kaže ne smeta.
- Hrvati su uzeli sve i napravili ozbiljnu državu. Što mi njima zamjeramo što Thompson pjeva hrvatske pjesme! Neka pjeva, je l’ mi pjevamo srpske pjesme? Što je “Vojvoda Sinđeliću” ili “Ko to kaže ko to laže Srbija je mala”, je l’ mi to pjevamo. Ni jedan Hrvat nije rekao što vi to pjevate. Ali, gospodo, mi danas kažemo pa nisu svi Hrvati ustaše, ali oni kažu svi Srbi su četnici i u pravu su. Za njih su Srbi četnici i završena priča. Što sad mi moramo njima da se dodvoravamo, da ih ljubimo u dupe. Nema potrebe, oni su napravili državu koju je priznao cijeli svijet i kraj priče - reći će stric Mihajlo Ulemek.
Jednako tako govori danas i sam Milorad Ulemek Legija. U knjizi "U tigrovom gnijezdu" zloglasni šef Jedinice je zapisao:
"Kad sam vidio mnoštvo šlepera natovarenih drvetom kako prelaze Bogojevski most u smjeru Beograda, situacija mi je bila malo jasnija. I ovdje smo ga popušili i to će biti najvjerojatnije bez ispaljenog metka. Bilo mi je jasno koliko je ovdje sati. Žali bože svih onih momaka koji izginuše pred sam kraj ove odiseje", opisao je Milorad Ulemek Legija trenutak kad je shvatio da Srbi neće moći pripojiti istočnu Slavoniju Srbiji.
"Ovdašnji generali neće shvatiti da to više nije ona hrvatska vojska koju su oni pobijedili prije dvije godine. Tad su sličili lovačkom društvu, a danas su izrasli u respektabilnu armiju te im, ako ovako nastave, za koju godinu više nećemo moći parirati", rekao je arkanovcima Kapetan Dragan, još jedan zločinac koji je u Hrvatskoj ostavio krvavi trag.
Ulemek ga je pozorno slušao i kaže: "Znao sam da je u pravu. Znao sam barem dvojicu iz Legije stranaca koji su došli u Hrvatsku odmah čim su počeli sukobi. Jedan je bio Miljenko Filipović, koji je bio vrhunski obučen, jer je bio u najelitnijoj postrojbi Legije stranaca. Dok sam bio tamo, kratko smo se čak i družili. Naravno, tad nije bilo riječi tko je koje nacionalnosti jer se ovaj krvavi sukob nije mogao ni nazrijeti. Drugi za koga sam znao da se priključio hrvatskim postrojbama bio je Ante Roso koji je, dok sam još bio mlad i zeleni legionar, već bio legenda u Legiji. S te strane, Kep je bio sasvim u pravu i to je ono što se znalo, a što li su tek imali i tko im se sve pridružio, a da mi to nismo znali", pitao se 1993. Ulemek.
Nakon što je HV oslobodio most na Maslenici i aerodrom na Zemuniku, kod lokalnih Srba je pao moral i zavladala je apatija. Arkan i Legija krenuli su u borbu za selo Kašić. Odbijeni su, pa su napali ponovno. Tijekom prvog napada hrvatske postrojbe su im blokirale sustav veze. Tijekom drugog napada Legija i njegovi ponovno su komunicirali putem otvorene veze. Sugovornik mu je rekao da stiže s pojačanjem i da su ispod nekog dalekovoda. "Nije prošlo tri minute od našeg razgovora, kad je preko nas preletjelo nekoliko plotuna hrvatske artiljerije i palo otprilike na ona mjesta gdje je Pelević bio sa svojima. Odmah sam znao da nije dobro", opisao je Legija poraz. "Činjenica je da je druga strana bila spremnija, i vojno i na svaki drugi način. Hrvati su imali jasan cilj i o tome kod njih nitko nije imao dilemu: nezavisna Hrvatska."
U knjizi je Legija opisao napad na Škabrnju. Legija tvrdi da su je srpski pobunjenici već gotovo ponovno osvojili, kad je, tijekom bitke, stiglo naređenje da Garda mora isti tren prekinuti sa svim aktivnostima i povući se u bazu u Benkovcu i tamo ostati do daljnjih naređenja. "Hrvatima nije trebalo dugo da shvate da je naš napad posustao i da vide da se događa nešto potpuno neuobičajeno te da su od potpunog poraza na ovom terenu dobili šansu da sve okrenu u svoju korist. Odmah su nas zasuli najtežom artiljerijom što je naše povlačenje pretvorilo u agoniju. Do tada nismo imali ni jednog ogrebanog vojnika, a sad su počeli stizati izvještaji o poginulima i ranjenima. Bio sam na rubu ludila i ni sam nisam znao kako smo se uspjeli izvući", opisao je Legija još jedan debakl Garde u kojem su imali četiri mrtva i osam ranjenih.
Na sastanku nakon prvog poraza u pokušaju da ponovno osvoje Kašić zamalo su se potukli Arkan i Mile Martić.
"Ti si, bre, Martiću jedan običan prometnik i zato nemoj nama ovdje pričati o nekakvoj taktici, nego se vrati u Knin i nastavi regulirati promet", poručio je Arkan Martiću. Ovaj mu je odmah uzvratio: "A tko mi to kaže. Kriminalac koji si je umislio da je nekakav komandant. Što je, nema ovdje diskoteka ni kafića gdje ti i tvoji možete da se kur..te. Ovdje se malo i puca."
Legija je dalje zapisao: "U izjednačenim uvjetima rata Hrvati nikad nisu imali ni najmanju šansu protiv nas. Međutim, još jednom se pokazalo da ratove ne dobivaju hrabri, nego lukavi i snalažljivi. Što su Hrvati svakako bili".
Legija je 1995. u Petrinji obučavao vojnike Fikreta Abdića Babe, a u zapadnoj Bosni zatekla ga je Oluja. "Probudio me je vezist i rekao da se nešto događa. Čim sam ustao, začuo sam udaljenu grmljavinu i prepoznao artiljerijsku vatru kakvu odavno nisam čuo. Poslije samo nekoliko riječi preko poljskog telefona sve mi je bilo jasno. Hrvatska je napala Krajinu sa svih strana", opisuje Legija početak Oluje. Zbog poraza srpskih snaga, napisao je, osjećao je strašan bijes.
"Nikako nisam mogao shvatiti kako smo se našli u toj situaciji. Kasnije sam čuo kako su Hrvati bili mnogo jači i kako bi svaka borba bila uzaludna. I tad bih uvijek pomislio kako su nekad Nijemci, ustaše, domobrani i Talijani bili još jači pa su se partizani ipak borili i uspjeli nekako ostati u svojim rodnim krajevima. "Mi se ovdje nismo borili ni jedan jedini dan. Pa, Mile Jastreb se u Vukovaru borio protiv sto puta jačeg protivnika i uspio izdržati tri mjeseca. Jesmo li mi Srbi postali tolike pi...ce da se nismo mogli boriti niti jedan dan za svoje, a ne tuđe", mozgao je Legija u ćeliji dok se prisjećao još jednog poraza koji ga je mjesecima proganjao.
