Prošlo je više od tjedan dana otkako je u medijima ugasla priča o predsjedničkoj kampanji Ivana Pernara koju temelji na svojem novorođenom sinu i odluci da ga ne cijepi. Ali ostao je on i njegova Facebook grupa s kojom se hvali da iz dana u dan prikuplja sve više sljedbenika. No otišao je i korak dalje, osnovao je još jednu zatvorenu grupu, nazvao je “Oštećeni cjepivima” i pozvao roditelje da tu iznose svoje gorke priče o nimalo bezazlenim bolestima svoje djece, uvjereni da Pernar s njima suosjeća i da ih razumije te da će baš on predvoditi bitku kojom će promijeniti hrvatski sustav koji takvu bolesnu djecu zanemaruje, ignorira i o njima ne vodi brigu.
Ali u toj zaglušujućoj buci koju je oko sebe podignuo Pernar, vrišteći da ga mediji napadaju jer ga se boje, nestali su glasovi onih koji nisu stali uz njega. Onih koji imaju djecu oboljelu od autizma i koji također sumnjaju da bi za to moglo biti krivo cjepivo, ali odbijaju s Pernarom dijeliti svoju nevolju jer mu - s pravom - ne vjeruju. Ovih dana o tome se oglasio i Dalibor Talajić, Marvelov strip-crtač i autor knjige “Most ponad burne rijeke”. U jednoj od najprodavanijih knjiga u posljednje vrijeme u Hrvatskoj, bavi se problemom autizma iz vlastitog iskustva. Opisuje emotivni odnos oca i sina oboljelog od autizma te njihovu zajedničku borbu protiv podmuklog neprijatelja.
Prije nekoliko dana Talajić je na svojem profilu na Facebooku ostavio poruku u kojoj moli da mu prestanu u inbox ubacivati poziv u grupu “Oštećeni cjepivima”:
“Dragi svi, Molim Vas da mi ne šaljete poziv u grupu OŠTEĆENI CJEPIVIMA. Pritom razmislite o sljedećem: Tko, s koje platforme, s kojim kompetencijama, s kojim ciljem, s kojom ozbiljnošću određenu inicijativu pokreće. Jer sutra, interesantno i politički intrigantno bit će nešto treće. U tom smislu postojat će i nova Facebook grupa. Ozbiljnost, kao obilježje problema, odavno će nestati. A ruglo, koje će se putem nakupiti, ostat će samo vaše. Ne treba to nikome. Pogotovo nikome opterećenom našim strahovima i svakodnevicom kakva nas je snašla. Dok kod odgovornih za sve to ruglo, za silne iskorištene u beskrupuloznoj samopromociji, s njih to sve nekako sklizne. Oni opstanu. Na nekoj novoj političkoj platformi, na valu neke nove boli. Uvijek tuđe”.
U ovih nekoliko rečenica Talajić je pogodio točno u srž problema cijele Pernarove akcije. Kako kaže, Talajić se i sam našao u apsurdnoj situaciji jer priznaje da se, nakon vlastitog iskustva sa starijim djetetom, boji cjepiva. “Ja nisam protivnik cijepljenja. Ali nisam ni zagovornik. U mojem univerzumu, onom koji dijelim s roditeljima čija djeca imaju razvojne probleme koji nisu bili prisutni od rođenja, cijepljenje jest ozbiljna tema. Taj naš univerzum se zove “A što ako ipak...”. Mnogi poremećaji, pa i bolesti, kolokvijalno se poimaju kao “mladi” u svojoj detekciji, pa samim time i u dijagnostici. I ostaje vječito pitanje je li nešto doživjelo nagli porast ili se tek odnedavno prepoznaje na valjan način. Činjenica jest da vidljiva manifestacija autizma, na primjer, koincidira s dobi kad dojenčad dobiva određena cjepiva. No je li to koincidencija - jer većina ne reagira nepovoljno na cjepiva ili je uzročno posljedično povezano na neki način, to je rasprava u kojoj mi, roditelji, teško možemo kompetentno sudjelovati”, govori Talajić.
Kako kaže, i sam je bio od onih koji su, prije nego što je dobio dijagnozu djeteta, odmahivao rukom na one koji su dovodili u pitanje zapadnu medicinu, ali smatra da su za to krivi nedostatak dijaloga među kompetentnim stručnjacima i isključivost u zauzimanju strana: “Mi roditelji smo tek osuđeni na strah. Ali ne treba olako suditi roditelje s takvim bojaznima. I ja sam bio jedan od onih koji s prijezirom odmahuju na svakog tko u pitanje dovodi koji bilo medicinski postupak - dok se i sam nisam našao u nečemu što jako nalikuje na brojne opisane negativne posljedice cijepljenja. I kad bi samo roditelji bili ti koji upućuju na cijepljenje kao opasnost, dileme ne bi bilo - bili bismo sasvim legitimno okarakterizirani kao ranjene duše koje očajnički traže ‘krivca’ za teškoće svoje djece. Ali... Ako postoje ljudi iz same medicinske struke koji smisao i učinke cijepljenja dovode u pitanje, ako povrh toga postoje pedijatri koji javno ne govore ništa u strahu od osude struke, ali privatno govore kako sigurno postoje veze između cijepljenja i, recimo, autizma... Roditelji su osuđeni na paniku, na strah i posljedično na aktivizam. Samoorganiziraju se, skupljaju novce za istraživanja... A tema je isključivo polarizirajuća. I s jedne i s druge strane osude su apsolutne, nitko nikoga ne sluša, nego nastupa natjecanje u uzajamnom prijeziru i vrijeđanju.”
Na pitanje smatra li da bi o koristima cijepljenja trebalo voditi diskusiju, Talajić odgovara: “Da ne bi bilo nesporazuma - ja ne mislim da baš svaka tema smije biti podložna raspravi i na taj način relativizaciji. Medicina, kao i farmaceutika, fantastični su dosezi čovječanstva. I zdravlje, kao i duljinu ljudskog vijeka, dugujemo upravo njima. Zato su doista vrlo opasne skupine koje odmahuju rukom na sve što s doktorima ima veze. Ali također je istina da neke države, konkretno SAD, imaju fond za odštetu osobama koje imaju zdravstvene probleme kao posljedicu cijepljenja. Znači da su na državnoj razini prepoznali da problem postoji. Svakoj interesnoj grupi oštećenih ili obespravljenih ili ugroženih pristup javnosti je od krucijalnog interesa. Tako da se Facebook pokazao idealnom platformom. Tema cijepljenja svako malo dobije prostor u mainstream medijima baš pod pritiskom raznih grupa na Facebooku”.
Kako kaže Talajić, i sam je član nekoliko takvih grupa koje problematiziraju cijepljenje: “Međutim, kao i u mnogočemu, stvar je dvojaka. Postoje članovi koji doista pokušavaju biti objektivni, koji upravo s doktorima kontaktiraju i razgovaraju, koji dijele saznanja i ona ‘za’ i ona ‘protiv’, koji sakupljaju negativna iskustva i uspoređuju ih ne bi li pronašli obrazac i tako spriječili daljnje nesreće. A ima i onih za koje doktori uopće ne postoje. U tolikoj su mjeri ranjeni životom da apsolutno ne priznaju medicinu i isključivo se konzultiraju oko zdravstvenih problema s drugim članovima grupe”.
Talajić je detektirao i zašto u Hrvatskoj postoji prostor u koji će se ugurati kojekakvi šarlatani i zlorabiti tuđu tragediju za vlastitu promociju: “Mi roditelji djece s poteškoćama u razvoju smo jedna od manjina. Za manjine uopće u našem je društvu premalo strpljenja, a kamoli volje za razgovor o nečemu što se smatra neupitnim istinama. I mi smo osuđeni uglavnom na usamljenost, podsmijeh i strah. Mene je recimo jako strah cijepiti mlađe dijete, upravo zbog sumnji na uzroke problema onog starijeg. Ali me je itekako strah i ne cijepiti ga. I iskreno, strah samo raste. I ja sam, kao i golema većina nas takvih roditelja, idealna meta kojekakvim manipulatorima tuđe nevolje. Kad se pojavila Facebook grupa OŠTEĆENI CJEPIVIMA, ne razmišljajući, prihvatio sam poziv u grupu. No kad sam vidio tko je osnivač, isti tren sam se iščlanio. Ne treba mi to u životu! Ne treba nikome! To je preosjetljiva i preozbiljna tema, a da bismo dopustili da je se iskompromitira, istroši te, na kraju, ismije na oltaru nedostatka idejnog sadržaja nekog kvazipolitičara. Konačno, nema tu nikakve unikatnosti. Nije li i Trump tijekom predsjedničkih izbora u SAD-u na sva zvona grmio o farmaceutskoj mafiji, o tome kako se djecu kljuka kemijom kao konje, o tome kako će zabraniti cijepljenje uopće... I? Nakon što je izabran je li ijednom još spomenuo to, a kamoli poduzeo nešto u tom smjeru?”, pita se Talajić, koji je upućen u zbivanja u Americi.
Stoga je podsjetio što se dalje događalo s tom inicijativom koju je pokrenuo Trump jednako glasno kao i ovih dana Pernar: “A što je s ljudima koji su ga podržali? Koji su se nečemu nadali? Samo su dodatno ismijani jer su uopće i podržali nekog takvog. Kao što će ih se i u budućnosti ismijavati, vječito im izvlačeći upravo Trumpa kao etiketu toga tko su i što su sami. Podsmijeh je premoćna pojava. Za sobom povuče sve ostale nehumane reakcije. S vremenom hoće dovesti i prijezir, a on nužno uzrokuje potpunu neosjetljivost i oglušivanje. I ozbiljni, prebrojni i prestvarni problemi zapravo prestanu i postojati”, upozorava Talajić.
Ponavlja da je problem u našem sustavu, neosjetljivom na sudbine tisuća ljudi koji se nemaju kome obratiti redovitim putem, na koje je sustav sasvim neosjetljiv i koji se moraju samoorganizirati kako bi dobili nešto što bi im trebalo pripadati: “Mi smo, nažalost, društvo koje se tek pokušava formirati. Mi smo, na primjer, društvo koje u reviziji reforme obrazovanja ima tendenciju izbaciti iz plana i fokusa djecu s posebnim potrebama. Mi smo društvo u kojem i dalje kojekakvi mesije imaju prođu. Mi smo društvo toliko očajno da kao da želimo što prije zaboraviti koliko i jučerašnji dan ne bismo li dali nekome priliku da nas spasi... A mi, roditelji djece s posebnim potrebama, pripadajući takvom društvu, moramo biti svjesniji od svih drugih. Moramo jako dobro razmisliti jesmo li spremni desetljeća pred nama i našom djecom žrtvovati samopromociji nečije - u tom već zaboravljenom jučer - potpune i višestruko dokazane bezveznosti”, zaključuje Talajić
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
U stvari mediji su "u rukama bezveznjaka". Mediji favoriziraju oglašivače i paze da im se ne zamjere. Farmaceutska industrija je veliki oglašivač. Mediji se većinom vezuju i uz neku od velikih stranaka ili uz političku opciju. (A političari su izloženi ... prikaži još!ni iskušenju da budu korumpirani.) Javnost? Javni interes? (To je samo alibi-pričica.) Znanost, stručnost? (I to je alibi-pričica, jer nerijetko lažu.)
Ma, boli "Express" k... za time tko ce nastradti (ne)cjepljenjem, samo koriste svaku mogucu priliku da popljuju Pernara, jer im je on opasnost za njihovu koruptnu fotelju "Hanza medije" Korumpirani novinari su torpeda ovoga drustva koje Pernar zeli samo osvjestiti...
jedino je stvarno pitanje u vezi cijepljenja ono tko ima pravo odlučivati o mome tijelu. Da li ja, ili neki vladin činovnik . Kolko znamo pravo na abortus je izvedeno iz prava na vlastito tijelo. Zašto bi onda netko u ... prikaži još! moje ime odlučivao o cijepljenju. Ili onda recimo otvoreno - vi ste stoka u vlasništvu države i vlada odlučuje o našem tijelu umjesto vas