“Čovjek uvijek zamišlja da kraj mora doći uz glasan prasak. Zatim, kad dođe, shvatiš da ljudi i svjetovi umiru uz prigušen jauk, nešto vrlo nalik na cvilež. Sjednica Zastupničkog doma 8. prosinca, posljednja u XXVIII. sazivu, dakle posljednja u demokratski izabranom Parlamentu, završila je bez ijedne svađe, prosvjeda, čak i male, ali žilave simbolične geste. Nestala je poput najobičnije tekuće administracije.”
“M. Čovjek providnosti”, Antonio Scurati
Tako je, u tišini, bez protesta i bez glasa, rođena totalitarna, fašistička Italija u kojima svu vlast u rukama drži Benito Mussolini. U tišini i uz dosadu.
Sjednicu prije, kad je izglasavan (a zbog goleme fašističke većine znalo se kako će glasovanje završiti) novi izborni zakon prema kojem neće biti ni stranaka, osim fašističke, niti imena koje će se birati, nego samo “da” ili “ne” podrške režimu, u parlamentu, u kojem je još postojao privid višestranačja, Giovanni Giolitti, peterostruki talijanski premijer, zastupnik s najviše staža, ugledni dvometraš, izašao je na govornicu s jalovim protestom liberalne demokracije, odbijanjem da glasa za zakon koji će je ukinuti.
Od 9,5 milijuna Talijana, samo 135 tisuća reklo je ne Mussoliniju
Ne nije to bio nadahnuti ciceronski govor, da ostanemo na tlu Rima, nego više hladno konstatiranje stanja i odbijanje da se u njemu sudjeluje. Ako se već ne može spriječiti. Nitko ga, ustvari, osim jednog od Mussolinijevih rasova, odanih fašističkih fanatika, nije ni slušao. A i taj ras, Achille Starace mu je ime, umjesto da replicira gromoglasnim nizom parola, optužbi i prijetnji, na Duceov mig je zašutio i mirno se spustio u zastupničku klupu. Ostali parlamentarci više-manje su zijevali. Potpuna totalitaristička država rođena je uz glasno zijevanje i dosadu, a ne u čeliku i krvi.
Uzgred budi rečeno, na te je “izbore” izašlo devet milijuna od 9,5 milijuna Talijana s pravom glasa. I samo ih je 135.761 reklo “ne”.
U ciničnom govoru uoči “izbora” Duce je demokraciju koja nestaje i rađa totalitarizam perverzno, kao što to čine svi totalitarni režimi, izvrnuo na uzvišenu stvar - glasa se za ideju, ne za ljude. Točnije:
“Nakon što je nestao čitav žalostan niz prijevara, smicalica i nasilja koji je do jučer neizbježno pratio takozvane izborne bitke, odjednom su uzvišeni sami izbori. Glasa se za ideju, za režim, ne za ljude”.
Već u tom trenutku, i prije samog “da” na izborima, Benito Mussolini je apsolutni gospodar Italije, premijer, ujedno i ministar najvažnijih ministarstava, šef stranke unutar koje i ne postoji ičija volja osim njegove. Njegova volja vlada Italijom, uz malu formalnost kralja Vittorija Emanuelea III. kao suverena, ali i to će uskoro postati i manje od puke formalnosti.
“M. Čovjek providnosti”
Antonio Scurati u drugom biografskom romanu - bit će ih četiri, iako moram priznati da ne vidim kako će mu uspjeti ispričati tu priču u samo četiri romana jer najzanimljivije tek slijedi - o Benitu Mussoliniju uspješno spaja povijesne činjenice, policijske izvještaje, privatna pisma, prisluškivane razgovore, novinske članke i stranačke brošure s umjetnošću pisanja velikog romana. Strogo se držeći povijesnih podataka kojima, umjesto hladnih dokumenata, dodaje ono što povijest čini važnom - priču. Drugi dio, bolje reći drugi roman, nazvan je “M. Čovjek providnosti”. Tako je, naime, Mussolinija, nakon što je sklopio sporazum s Vatikanom koji je odbijao priznati postojanje Italije (i platio ga milijardama), nazvao praški nadbiskup, a kasnije je to pred studentima bogoslovije ponovio i sam papa Pio XI. Dobar naziv za roman, iako možda i nije najvažnija stvar koja se dogodila između 1925. i 1932., razdoblja o kojemu u “M. Čovjeku providnosti” Scurati piše. A i taj čovjek providnosti, što i praški nadbiskup i svi u Vatikanu znaju, već ima ruke u krvi do laktova, od pokolja s upotrebom bojnih plinova u Libiji do noćnih pohoda fašista na sjedišta političkih protivnika, njihovih obitelji, naručenih ubojstava opozicionara... Ali nije to ni netočan naziv, možda je i najbolji, jer upravo u tom razdoblju Benito Mussolini grabi potpunu vlast upravljanja životima svih.
“M. Dijete svog vremena”
Prethodni roman naslova “M. Dijete svog vremena”, opet odličan naslov, na engleskom zvuči nešto bolje “M. Son of the Century”. Iako sin, možda nije najbolji naziv.
“Jednog dana ljudi će reći da sam porodio 20. stoljeće”, navodne su riječi Jacka Trbosjeka, doduše više temeljene na pop kulturi, nego povijesnim činjenicama (zaboga, pa ni ne zna se tko je bio Jack Trbosjek, a u njegovim pismima novinama i policiji, čija je autentičnost također prilično upitna, tog citata ionako nema). Ali ista rečenica i sva njena značenja mogla bi se pripisati i Mussoliniju - on je uveo neviđeno nasilje umjesto ikakve ideologije u politiku, on je ubio demokraciju i uveo totalitarizam, on je silazio među mase i skidao se gol do pasa ili u kupaće gaće poput pop zvijezde, kao playboy letio avionom (upravljajući njime) na političke skupove, jurio u sportskim automobilima, razbijao sve institucije i zakone da ih podvrgne vlastitoj vlasti i nadasve svugdje ostavljao krvavi trag zločina. Upravo onako kako će 20. stoljeće, do samoga njegova kraja, izgledati.
Iako konkurencija za onoga tko je porodio 20. stoljeće nije mala. Ako smijem iznijeti svoj skromni sud - ako je 20. stoljeće, ustvari, počelo Prvim svjetskim ratom, a i sam Mussolini i svi njegovi suborci i protivnici formirali su se u Prvom svjetskom ratu, kao i sve ili gotovo sve europske i svjetske ličnosti i protagonisti Drugog i Hladnog rata (od Hitlera, Churchilla, Roosevelta, Staljina, Hruščova, pa do Tita i Ho-Ši-Mina), pa ako je Prvi svjetski rat otac 20. stoljeća, onda su 20. stoljeće i sve njegove užase porodili meci Gavrila Principa u Sarajevu.
Scurati - jedan od najboljih pisaca o najgorem zločincu
Kako god bilo, čitavo 20. stoljeće zrcali se u Mussolinijevoj biografiji, iako se može postaviti pitanje zašto Scurati, jedan od najboljih svjetskih pisaca (toplo preporučujem roman “Dijete koje je sanjalo kraj svijeta”), piše biografiju jednog tiranina i zločinca? Na to pitanje nemam odgovora, osim da bi u hladnoj i činjeničnoj povijesti mnogo toga što Scurati iznosi ostalo prešućeno i zaboravljeno. A samim time i nama manje važno. Jer bio Duce “Čovjek providnosti” ili “Dijete svog vremena”, porodničar 20. stoljeća, ono što sa stranica knjige svakog, pa i najbenevolentnijeg čitatelja, može zgroziti i šokirati su paralele sa sadašnjosti, gotovo identična argumentiranja po forumima mržnje i paranoje, gotovo ista rješenja za slične situacije, isti karakteri i slična magična privlačnost zla sakrivena plaštem običnosti. Prepoznatljivi znakovi istog vremena koje u trenutku nepažnje, slabosti, zijevanja i dosade može postati jednako zlokobno. A tu je i ta neviđena, gotovo, erotska žudnja za nekakvim diktatorom koji će skršiti sva ta dosadna pravila i regule.
Nategnuto? Hm, niste primijetili one koji se dive Putinu, plješću Erdoganu, slave Orbana, žale za Trumpom i dive se učinkovitosti Kine i Xija Jinpinga. Ili se i sami uhvatite kako vam godi Putinov video u kojem pere direktore koji nisu isplatili plaće radnicima i tjera ih da potpišu pojma nemam što? E, pa sve to, i još nekoliko trikova u torbi, izmislio je Duce.
Ali ima još jedna stvar koja je naizgled nebitna, ali je važna. Talijanski fašizam i totalitarizam ostao je nekako zaboravljen pred groznijim nacističkim zločinima. A policijska država koju je stvorio Duce nekako se čini kao komična verzija totalitarnog sovjetskog sustava. Duce je, s vremenom, djelomično postao tek neki karikaturalni lik koji nadima prsni koš i napuhuje obraze u smiješnoj operetnoj uniformi s perjem na kapi. A talijanski fašizam, doduše zahvaljujući i nevjerojatnom nizu izgubljenih bitaka, kao neka neslana, ali ipak smiješna šala. Dapače, gotovo da se danas čini, a vjerujem da mnogi to i misle, da je Italija bila dio velike i pobjedničke antifašističke koalicije. Čast talijanskim partizanima, ali da su izumitelji fašizma bili dio antifašističke koalicije? Koji apsurd.
Talijanski karabinjeri pucaju na školsku djecu koja na izletu pjevaju pjesme na hrvatskom
Nama na ovim prostorima taj lakonski odnos prema talijanskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu i crnoj ideologiji ne bi trebao biti nimalo smiješan, a još manje zaboravljen. Iako se to ne spominje u razdoblju kojim se “M. Čovjek providnosti” bavi, Istra i dio Dalmacije su okupirani, hrvatska i slovenska prezimena se talijaniziraju, a talijanski karabinjeri pucaju na školsku djecu koja na izletu pjevaju pjesme na hrvatskom.
Još su donekle ostali u kolektivnom svjetskom sjećanju masovna upotreba plina, plinskih bombi, iperita, točnije protiv libijskih pobunjenika. Ali potpuno su zaboravljeni koncentracijski logori, koji doduše nisu tvornice smrti, ali u kojima pate deseci tisuća deportiranih plemena iz pustinje, u kojima se redovito siluje, vješa, ubija glađu...
Nimalo to nije operetno i komično.
Iako se Scurati bavi čovjekom, istovremeno se bavi vremenom, svim važnim i nevažnim likovima koji ga okružuju i nastanjuju vrijeme, nastojeći, iako je riječ o biografskom romanu, a ne o biografiji, pravedno iznijeti sve strane, osobito strane žrtava. Nastoji i popuniti prazninu koja nastaje nakon pitanja kako se to sve dovraga moglo dogoditi? A na ta pitanja Scurati ne daje jednoznačne odgovore, on samo priča priču, s beskrajno mnogo detalja, a ta priča odgovorit će na većinu pitanja. Nažalost, ta priča postavit će i mnoga pitanja koja neće biti nimalo laka ni za koga da na njih odgovori.
Lakoća kojom se nižu sve te sudbine, svi ti propali atentatori, rashodovane ljubavnice, odbačeni suradnici, slučajni suputnici, diktatorove žrtve, Scuratijeva je vještina kojom roman, priču, izdiže iznad same povijesti. Čini je životnijom, jasnijom i bližom nama danas.
