Neobično je to, koliko god se ponavljalo, kako pravda, a s njom i simpatije promatrača, prelaze s gonitelja na onoga koga gone. I kako onda i antipatičan čovjek, siledžija i tiranin, postaje mudrac, postaje mjera moralnosti i čestitosti u odnosu na one koji ga gone.
Zdravko Mamić bio je, ali odavno više nije, jedan od najmrskijih ljudi na hrvatskoj javnoj sceni. Raspolagao je javnim ukusom, mjerom onoga što je dopušteno i nedopušteno, kao i javnim financijama. Kako bi on kojeg novinara, a naročito novinarku, u sportskim rubrikama dnevnih novina ružno pogledao ili korio na čuvenim svojim konferencijama za novinare, tako bi nesretnik, češće nesretnica, dobivao otkaz, da se nikad više ne bavi sportom, naročito nogometom. Bio je Kennedy u obrnutoj balkanskoj inscenaciji: erotizirana mu je predsjednica za rođendanske proslave prilazila u scenama oko čije se cenzure angažirala čitava obavještajna zajednica. Glavni obavještajci su, opet, dobivali otkaze, jer nisu dovoljno efikasno obavili posao. Zdravko Mamić bio je simbolična figura prostaštva i divljaštva u zemlji tihog i ljubaznog licemjerja. Kupovao je nogometaše, određivao im što će reći pred sudom, kupovao je ugledne građane, političare, gospodarstvenike, suce i policajce te ih raspoređivao po javnim funkcijama. U jednom je trenutku Zdravko Mamić bio glavni hrvatski društveni, politički, a možda i gospodarski kadrovik. Nasreću, nije imao interesa za književnost jer bi, zacijelo, postavljao i uprave društava književnika i pisaca, birao i promovirao buduće akademike...
Ali umio bi pomoći kakvom siromašku, sagraditi kuću pogorjeloj obitelji, kupiti novi auto nevoljniku s kojim se na Zelenom valu sudario. Bilo je duše u tom Mamićevu razbojništvu, ali neće mu se to pamtiti niti bismo mi o tome govorili da nije postojalo i još nešto: vrlo izražen osjećaj za pravo i pravdu! Naime, Zdravko Mamić ni u ta vremena najveće svoje moći, kad je bio mjera svekolikog i svakojakog hrvatstva, duhovnog, materijalnog i društvenog, domoljubnog i intelektualnog, imao je svijest o postojanju institucionalnog okvira, poreznog, policijskog, pravosudnog i državnog, koji je, čisto u formalnom smislu, protiv njega. Imao je Mamić jasno izgrađenu svijest o tome da je, formalno govoreći, razbojnik. Ali znao je, poput Latifage, zvanog Karađoz, upravnika Andrićeve proklete avlije, razliku između biti zajednice i njezinog formalnog okvira. I onda je na genijalan način, vrijedan romaneskne obrade - eh, kad bi Hrvati imali takvih pisaca! - zabio klin između biti zajednice i njezine forme. Zabio je klin između društva kojim je zavladao kao autentični hrvatski Kennedy, koji stiže pevaljki na rođendan, i države koja bi mu se morala po pravnoinstitucionalnoj logici jednoga dana suprotstaviti. To je učinio tako što je kupio redom one koji su formu trebali zaštititi od suštine, kupio je one koji su državu trebali štititi od njega. Ali nije Mamić njih kupovao jer su mu bili potrebni, nego ih je kupovao zato da bi dokazao kako praktično i ne postoje oni koji bi doista štitili državu od njezinih elita. Dokazao je da su ti lažni zaštitnici u osnovi gori nego on. Odigrao je ulogu razbojnika koji za sitan novac kupuje svoje suce. Izveo je to na način zbog kojeg im se, barem na čas, zaledila krv u žilama. Ovoga promatrača, koji ga je godinama prezrivo gledao iz svog društvenog prikrajka, Mamić je ovim odistinski fascinirao.
Nema baš nikakve sumnje da su mu upravo zaštitnici tog institucionalnog hrvatskog državno-pravnog okvira omogućili nesmetani bijeg iz zemlje, ali i dokumente susjedne države. Naivan je i glup svatko tko bi bio u stanju povjerovati da bi Zdravko Mamić, rođeni Bjelovarac, mogao dobiti državljanstvo i boravišne papire u Bosni i Hercegovini, da mu to nisu sredili oni koji su prethodno bili zaduženi da hrvatsku državu štite od razbojnika.
HDZ i HDZ BiH su, kako to voli reći i Andrej Plenković, sestrinske stranke. Iz tog posestrimstva lica u svemiru stvorene su pretpostavke da braća Mamići steknu još jednu domovinu te da ih ta domovina zaštiti od njihove prve domovine. Perverzija domovinskog rodoskvrnuća u tome je što ga ista politika, pa možda čak i isti ljudi, u jednoj domovini progone, a u drugoj ga štite od progona. Nije tu problem u dvojnim državljanstvima, u dvojnim identitetima, u dvojnim pravnim statusima. Problem je u tome što se svo vrijeme isti ljudi prikazuju kao zaštitnici prava i kao razbojnici. Mamić je zabio klin, a oni su nastavili igrati svoje uloge.
Mamić je čovjek koga gone. Gonjeni je uvijek kriv, ali simpatije promatrača na njegovoj su strani. Takav je zakon dramaturgije. A na sudu, policiji i novinama vazda je bilo da pokušaju učiniti nešto protiv zakona dramaturgije i promatrača uvjeriti da su i pravo i pravda na strani gonitelja. To nikad i nigdje nije bilo jednostavno. Zato se ljudi protiv progonjenoga obično okreću iz dva amoralna razloga: iz straha da sami ne postanu žrtve progona te iz mržnje koja proizlazi iz ideoloških uvjerenja i nema veze s osjećajem za pravdu.
Problem s progoniteljima Zdravka Mamića u tome je što ih promatrač doživljava nedostojnima njegova progona. Pritom, oni baš snažno i ne žele da im Mamić dopadne šaka. Jer kad bi se Mamić, recimo, sutra ukazao pred vratima Remetinca, ili pred vratima zagrebačkog ili osječkog suda, nikako to ne bi bilo drago onima koji su zaduženi za njegov progon. Tog bi časa, naime, započeo proces čiji bi ishod bio krajnje neizvjestan: progonitelji bi pokušavali realizirati progon progonjenog, a progonjeni bi nastojao ostvariti progon svojih progonitelja. Tko bi bio u prednosti? Zdravko Mamić, u to smo prilično uvjereni. A u to su, čini se, uvjereni i Mamićevi progonitelji.
Zdravko Mamić stvorio je šampionski Dinamo. Istina, učinio je to služeći se javnom infrastrukturom i novcem koji nije bio njegov. Zdravko Mamić stvorio je igrače koji i ovoga trenutka čine okosnicu hrvatske reprezentacije. I za to se poslužio novcem koji, čini se, nije bio njegov. Sad mu oni koje je također stvorio, jedan stari Genexov direktor i jedan Mamićev bivši policajac, pokušavaju oduzeti njegov Dinamo. Marksističkim jezikom rečeno, u pitanju je klasični slučaj eksproprijacije eksproprijatora. No povijest nas je toliko puta poučila da nepravedno odnošenje prema nepravdi neće dovesti do ostvarenja pravde, premda će, možda, dovesti do ostvarenja prava. Promatrač sumnja i u to! Razvlašćivanje Zdravka Mamića, kao velikog uzurpatora kluba, koji je od Dinama stvorio šampionski klub, a od Modrića, Lovrena i drugova svjetske igrače, ne vodi pravdi, jer ga provode oni koje je Zdravko Mamić stvarao kao što je stvarao Modrića i Lovrena. A to razvlašćivanje ne vodi pravdi iz još jednog razloga: ono se ne provodi da bi Dinamo bio drukčiji, nego da bi došlo do promjene onih koji će u zamjenu za javni novac baštiniti Dinamovu karizmu. Pa umjesto Milana Bandića o Dinamu i o stadionizaciji Zagreba najednom progovaraju Tomislav Tomašević i njegov zamjenik Luka Korlaet, u čijem ekspozeu o gradnji dva stadiona u glavnom gradu ima nekog šperovskog arhitektonskog cinizma. Ekipa koja se valjala po Varšavskoj, braneći javno dobro pred Karamarkovim policajcima i Horvatinčićevim graditeljima, sad će u Kranjčevićevoj i u Maksimiru raditi potpuno istu stvar, samo za mnogo, mnogo veće novce. Jedino što bi još trebalo ukloniti Zdravka Mamića iz Dinama i učiniti ga nijemim poput gipsanog kipića međugorske Djevice. Nakon svega, Mamić bi mogao postati hrvatski Julian Assange, uz tu razliku što njegova dokumentacija očito i dalje raste.
Progonjeni razbojnik poprima karakteristike plemenita čovjeka, jer njegovi progonitelji nisu u stanju biti utjelovljenje pravde. Tako je to bilo s Čarugom. A još mnogo je nezgodnije s Mamićem. Nakon što je arhitekt i Tomaševićev zamjenik Luka Korlaet na valu hrvatskih uspjeha u Katru donio obznanu gradnje zagrebačkih stadiona, iz Međugorja mu je glasom pravednika odgovorio Zdravko Mamić. Rekao je da to neki zločesti ljudi danas spominju gradnju stadiona te manipuliraju emocijama i raspoloženjem narodnih masa, kao što je to, kaže Mamić, dvadeset godina činio i bivši gradonačelnik. A zar je ovo vrijeme za stadione kad ljudi Banije i Zagreba nisu dobili tri godine nakon potresa nijedan kvadrat infrastrukture gdje bi se sklonili od leda i zime i boleština, pričati o stadionu bolesno je i nemoralno, to je za psihijatrije, kako bi rekao Mamić. “A u isto vrijeme ti ljudi koji mame narod stadionima nisu u stanju sve ove godine od potresa izvršiti uvid u stanje istočne tribine maksimirskog stadiona i vidjeti da li je ona doista izvan upotrebe, jer je netko tamo stavio crvenu cedulju, a zašto ju je stavio to sami dragi Bog zna. Ali ako ju je i stavio, vrlo je lako, postoje vještaci, vidi se u kakvom je tribina stanju, i da je ne znam što, ne može ta priča koštati više od pet milijuna eura”, govori Mamić.
Može biti da je ovo demagogija progonjenog. Vjerojatno i jest. Drukčije bi Zdravko Mamić govorio da je u Zagrebu i da nije progonjen. Ali progonitelji imaju taj problem što je u Mamićevim riječima, osim demagoške fraze, i istina. Za građanstvo je, kao i za ovoga promatrača, sva nevolja u tome što je istina zarobljena u demagogiji razbojnika. A laž je poprimila formu pravnog imperativa. Teško onome koga se u ime te laži progoni, jer je žrtva i kad je razbojnik. Još teže je progoniteljima, jer ne znaju koliko bi im njegova istina mogla naškoditi. Najteže je, međutim, zajednici, jer je obespravljena i u odnosu na progonjenog i u odnosu na one koji ga progone.
