Bio je Stanley Kowalski, Vito Corleone, pukovnik Kurtz - ikona koja je zauvijek promijenila filmsku umjetnost. No, iza legendarnih uloga krio se život daleko turbulentniji i bizarniji od bilo kojeg scenarija. Život Marlona Branda nije bio film. To je saga o geniju i njegovim demonima.
Iako je cijelog života pokušavao zaštititi svoju brojnu obitelj od tereta slave, Marlon Brando nije uspio spriječiti tragedije koje su je godinama razarale. U središtu te tame stajao je njegov najstariji sin, Christian. Njegov život bio je obilježen ovisnošću, emocionalnom nestabilnošću i stalnom borbom u sjeni slavnog oca. Tragedija je eskalirala kobne noći 16. svibnja 1990. godine. U očevoj vili na Mulholland Driveu, Christian je pištoljem usmrtio Daga Drolleta, dečka svoje trudne polusestre Cheyenne. Christian je tvrdio da je Drollet zlostavljao Cheyenne i da je pištolj opalio slučajno tijekom naguravanja. No, dokazi su govorili drugačije. Drollet je pronađen zavaljen na kauču, kao da gleda televiziju, s daljinskim upravljačem u ruci. Bio je to prizor koji je slomio obitelj. Suđenje je postalo medijski cirkus, a vrhunac je bio Brandovo potresno svjedočenje. Slomljen i jecajući na klupi za svjedoke, glumac je priznao vlastite neuspjehe.
- Ja sam bio loš otac - priznao je, preuzimajući dio krivnje za sinovljevu sudbinu.
Christian je na kraju osuđen za ubojstvo iz nehaja na deset godina, odsluživši pet. No, za njegovu polusestru Cheyenne, put u propast tek je započeo. Mlada žena, koju je otac nazivao svojim draguljem, već se borila s teškim psihičkim problemima, uključujući i dijagnozu shizofrenije. Drolletovo ubojstvo gurnulo ju je preko ruba. Brando ju je, u pokušaju da je zaštiti od svjedočenja koje bi moglo naštetiti Christianu, poslao na Tahiti. Ta odluka, smatrali su mnogi, zapečatila je njezinu sudbinu. Nakon nekoliko pokušaja samoubojstva, Cheyenne Brando si je 1995. godine oduzela život vješanjem. Imala je samo 25 godina. Ove tragedije ostavile su neizbrisiv trag na Brandu, koji se u starosti sve više povlačio u osamu svog privatnog otoka, proganjan duhovima prošlosti.
Obiteljsku povijest obilježili su i raniji skandali. Još 1972., dok je Brando u Parizu snimao film "Posljednji tango u Parizu", njegova prva supruga Anna Kashfi organizirala je otmicu njihova sina Christiana, navodno plativši meksičkim kriminalcima 10.000 dolara.
Korijeni Brandovih osobnih trauma sežu u djetinjstvo. S ocem je imao izrazito loš odnos, a još kao mladić odlučio je da njegov otac nikada neće biti dio života njegova prvog sina.
- Ne želim da se moj otac približi Christianu. Onoga dana kada se rodio rekao sam sebi, sa suzama u očima: 'Moj otac nikada neće prići mom djetetu zbog štete koju je nanio meni - rekao je jednom Brando.
Ni odnos s majkom nije bio mnogo bolji. Bila je alkoholičarka, a Brando ju je kao dječak često tražio po barovima i noćnim klubovima, gdje bi je nalazio u alkoholiziranom stanju. Kasnije je govorio da ga je upravo napuštanje majke, kada je imao sedam godina, trajno obilježilo i oblikovalo njegov buntovni, nepredvidivi karakter.
Brando je imao osebujan pogled na glumu. Tvrdio je da je cijeli život zapravo niz uloga koje ljudi igraju kako bi se prilagodili okolini.
- Laž u životu je ono što je gluma. Svi ste vi glumci. I dobri glumci, jer svi lažemo - govorio je, objašnjavajući da ljudi često posežu za lažima kako bi zaštitili sebe ili svoje bližnje.
Unatoč golemoj slavi, nikada nije uživao u statusu holivudske zvijezde. Popularnost je smatrao teretom, a Hollywood mjestom koje je često proizvodilo privid umjesto istine. Vjerovao je da film može biti moćan alat za mijenjanje društva, ali se s vremenom sve više razočaravao u industriju kojoj je pripadao.
Kako su godine prolazile, postajao je sve nepovjerljiviji prema ljudima oko sebe. Opsesivno je bilježio sastanke, vodio detaljne evidencije o posjetiteljima svog doma na Beverly Hillsu i razmišljao o dodatnim sigurnosnim mjerama. Imao je osjećaj da je neprestano pogrešno shvaćen i da mu je privatnost potpuno nestala.
Njegova kći Rebecca kasnije je otkrila da Brando nije želio da bilo koje od njegove djece postane glumac. Priželjkivao je da se posvete obrazovanju i akademskoj karijeri, uvjeren da će tako izbjeći zamke koje je njemu donijela slava.
Brandov privatni život bio je jednako kompleksan i nekonvencionalan kao i njegove uloge. Bio je serijski zavodnik, ženio se tri puta i imao najmanje jedanaestero djece s različitim ženama, uključujući dugogodišnju vezu sa svojom guvernantom iz Gvatemale. Njegove afere bile su legendarne, a na popisu su se našle zvijezde poput Rite Moreno, Marilyn Monroe, pa čak i, prema nekim tvrdnjama, bivše prve dame Jackie Kennedy. No, njegova seksualnost nije bila ograničena na žene. U intervjuu za jedan francuski časopis 1976. godine, Brando je otvoreno progovorio o svojoj biseksualnosti.
- Homoseksualnost je toliko u modi da više nije vijest. Kao i velik broj muškaraca, i ja sam imao homoseksualna iskustva i ne sramim ih se - izjavio je, rušeći tabue u vrijeme kada je takvo priznanje bilo nezamislivo za holivudsku zvijezdu njegova kalibra.
Godinama kasnije, glazbeni producent Quincy Jones potvrdio je glasine, tvrdeći da je Brando bio u vezi s komičarom Richardom Pryorom, što je kasnije potvrdila i Pryorova udovica. Ipak, najdublja veza, čini se, bila je ona s glumcem Wallyjem Coxom, prijateljem iz djetinjstva. Brando je Coxa nazivao ljubavlju svog života i navodno je nakon njegove smrti čuvao njegov pepeo u svojoj kući, razgovarajući s njim kao da je još živ.
Međutim, Brandova seksualna sloboda imala je i svoju najmračniju stranu, koja je kulminirala jednim od najvećih skandala u povijesti filma. Tijekom snimanja "Posljednjeg tanga u Parizu" 1972. godine, redatelj Bernardo Bertolucci i Brando dogovorili su se da snime scenu analnog silovanja bez prethodnog pristanka tada 19-godišnje glumice Marije Schneider. Ideja je bila da iskoriste maslac kao lubrikant, detalj koji nije bio u scenariju, kako bi izazvali njezinu "stvarnu reakciju kao djevojke, a ne kao glumice". Schneider je kasnije opisala taj trenutak kao duboko traumatičan.
- Osjećala sam se poniženo i, da budem iskrena, osjećala sam se pomalo silovanom, i od strane Marlona i od Bertoluccija. Nakon scene, Marlon me nije utješio niti se ispričao - ispričala je godinama kasnije. To iskustvo ostavilo je na njoj doživotne ožiljke, gurnuvši je u pakao ovisnosti i psihičkih problema, te je u konačnici uništilo njezinu obećavajuću karijeru.
Brandova nepredvidivost nije bila rezervirana samo za privatni život; ona je definirala i njegov profesionalni put, pretvarajući ga u noćnu moru za redatelje, ali i u simbol pobune protiv holivudskog sustava. Najpoznatiji primjer njegova aktivizma dogodio se 1973. godine, kada je osvojio svog drugog Oscara za ulogu Vita Corleonea u "Kumu". Umjesto da se pojavi na ceremoniji, poslao je Sacheen Littlefeather, aktivisticu za prava američkih Indijanaca, da odbije nagradu u njegovo ime. Njezin govor o lošem tretmanu i stereotipnom prikazivanju Indijanaca u filmskoj industriji šokirao je publiku i postao jedan od najkontroverznijih trenutaka u povijesti dodjele Oscara.
Njegovo ponašanje na setovima bilo je legendarno. Prezireći učenje teksta, često je zahtijevao da mu se replike ispisuju na karticama i postavljaju izvan kadra, a ponekad su ih drugi glumci morali nositi na sebi. Tijekom snimanja svog posljednjeg filma, "Pljačka", toliko je terorizirao redatelja Franka Oza, bivšeg lutkara Muppeta, da ga je neprestano zvao "Miss Piggy". Stvar je otišla toliko daleko da je Brando odbijao da ga Oz režira, pa je Robert De Niro morao preuzeti tu ulogu u scenama s njim, prenoseći mu redateljeve upute preko slušalice. Njegove ideje bile su jednako bizarne. Tijekom snimanja "Otoka dr. Moreau", zahtijevao je da njegov lik nosi kantu s ledom na glavi i da se na kraju otkrije da je zapravo dupin. Bio je toliko opsjednut patuljastim glumcem Nelsonom de la Rosom da je inzistirao da mu on bude minijaturni dvojnik u svakoj sceni.
Njegova sklonost šalama bila je notorna. Koristio je daljinski upravljanu "prdilicu" kako bi zbunio kolege i goste, a jednom je Johnnyju Deppu objasnio da su prdci "očito antisocijalni", što ga je fasciniralo. Apetiti su mu bili nesputani; prijatelji su mu preko ograde morali dobacivati hamburgere dok je bio na dijeti, a navodno je tijekom snimanja filma "The Missouri Breaks" iz jezera izvadio žabu, zagrizao je i vratio natrag.
Jedna od najluđih priča svakako je ona o električnim jeguljama. Uvjeren da može iskoristiti njihovu energiju, na svom je tahićanskom otoku sakupio nekoliko primjeraka i jednom ih prilikom, čisteći akvarij, prebacio u bazen. Njegov sin je baš tada doveo djevojku na kupanje, koja je nakon skoka u vodu doživjela strujni udar i izletjela iz bazena.
Brando je bio čovjek ekstrema, genij čija je neukrotiva priroda istovremeno stvarala besmrtnu umjetnost i kaos gdje god bi se pojavio.
Umo je 1. srpnja 2004. od posljedica respiratornih i srčanih problema. Bolovao je i od dijabetesa, zbog kojeg je izgubio velik dio vida, te od raka jetre. Kći Rebecca se prisjetila njihova posljednjeg razgovora nekoliko tjedana prije njegove smrti.
- Nije želio da svi, posebno djeca, znaju koliko je teško bolestan. Rekli smo jedno drugome da se volimo i to je bilo posljednje što smo razmijenili - ispričala je.
Otkrila je i jednu od njegovih posljednjih želja. Brando je, naime, maštao o tome da ga nakon smrti zamrznu, vjerujući da bi ga znanost jednog dana mogla ponovno vratiti u život.
