Top News
11844 prikaza

Megalomanske vizije Hitlerova kućnog arhitekta

1/7
Albert Speer, punim imenom Berthold Konrad Hermann Albert Speer, rođen je prije 98 godina, 19. ožujka 1905. Bio je čovjek koji je kao nijedan drugi materijalizirao Hitlerovu megalomaniju

Netko je projektirao nacističke koncentracijske logore. Netko je morao izračunati koliko je zatvorenika moguće zbiti u jedan hangar. Netko je morao detaljno iscrtati glavu tuša kroz koju nije zapljuštala voda nego plin koji je okrutno i nemilice ubijao u tim logorima. Netko s tehničkim obrazovanjem, tko je imao očito svaku mogućnost da se unutar svog zanata upiše u tehnološki napredak koji mu je omogućio sva ta znanja, da nastavi nasljeđe industrijske revolucije i crta, projektira, proračuna zaista štogod na korist čovječanstvu, no taj netko, mnogo njih, štoviše, bili su neizostavan dio masovnog pogubljenja milijuna ljudi - u Drugom svjetskom ratu, nebrojeno mnogo puta u povijesti prije, a i nakon njega. Postoji li više zastrašujuća pomisao od te da jedan inženjer svoje znanje i sposobnost koristi posve svjesno u takvu svrhu? Možda samo ona da je netko morao osmisliti ili usavršiti sustav tuša uopće, ma i tek vijka i matice, možda uvjeren kako će se koristiti u neku posve drugu svrhu. Vijak i matica, svrdlo, preša za ulje, dio osiguranja unutar parnog stroja, spojno sredstvo pri izgradnji prometnica, napredak je moguć unedogled. Isti sustav koji je omogućio razvoj oružja, vojne tenkove, rakete što su sravnile gradove sa zemljom; tuševi koji ubijaju. Netko je, isto tako, arhitektonski obrazovan i s punom svijesti o svim čudesnim mogućnostima svoje struke, pažljivo i posvećeno projektirao svaki detalj stadiona za Svjetsko prvenstvo u Katru. Ako nam je išta omogućila globalizacija, onda je to naslućivanje upravo ovakvih mehanizama. Prave obrane nema. Stadion, pak, nije koncentracijski logor, barem ne onima koji će ga posjećivati. Što je opasnije od vijka i matice kojima su osnovna namjena i neke od mogućih konačnih uporaba možda potpuno neovisne jedna o drugoj? Upravo svjesno usmjeravanje svog tehničkog znanja, sposobnosti, pa i umjetničke sklonosti, ne na koncentracijske logore i pomno osmišljene sustave pogubljenja nego na sklopove i građevine u koje odlazimo svojevoljno, kraj kojih prolazimo svakodnevno se vraćajući s posla obitelji, koje posjećujemo ne bismo li se zabavili, bodrili sportaše, gledali predstave i izložbe; gdje se odlučujemo koga podržati na izborima.

 | Author: Bundesarchiv Bundesarchiv

Albert Speer, punim imenom Berthold Konrad Hermann Albert Speer, rođen je prije 98 godina, 19. ožujka 1905. u Mannheimu u Njemačkoj. Stiže u obitelj kao drugi od tri sina upravo u vrijeme ekonomskog procvata u Njemačkoj, koji Speerovi kao pripadnici više srednje klase itekako uživaju. Djed s majčine strane vodi jednu od vodećih strojarskih tvornica u Mannheimu; onaj s očeve je, kao i otac mu Albert - arhitekt. Braća ga tijekom djetinjstva sustavno maltretiraju, roditelji su zaokupljeni poslom, rijetko provode vrijeme s djecom, odgoj je spartanski. No obitelj živi lagodno, odlaze na skijanje, sinovi se aktivno bave planinarenjem. Unatoč tome, Albert Speer kao dječak nema puno prijatelja; ionako ga više od sporta i dječjih igara privlači matematika. Prvi svjetski rat unosi nestabilnost u život Speerovih: blizina granice s Francuskom značila je povremena bombardiranja Mannheima, a tad, kao i većina njemačkog stanovništva, proživljavaju oskudice hrane, štede i malo pomalo rasprodaju obiteljsku imovinu. Dočekuju kobnu zimu na prijelazu 1916. u 1917. godinu u siromaštvu. Pred kraj rata obitelj se seli u Heidelberg, gdje uspijevaju donekle povratiti siguran život na koji su se naviknuli. To neće potrajati, već početkom 1920-ih dočekat će ih inflacija, zbog koje će Albert Speer biti primoran upisati suviše prosječno Sveučilištu u Karlsruheu. Njegov bi odabir bila matematika, no na očev nagovor upisuje arhitekturu. Stabilizacijom krize 1924. godine laknulo je i Speeru, pa se što prije prebacuje na Tehničko sveučilište u Münchenu, a potom na ono u Berlinu. Odmah nakon diplome postao je asistent na Sveučilištu u Berlinu, u dobi od tek 23 godine. Njemačka i dalje trpi ratne posljedice, inflacija, doduše, kopni, oporavak se tek nazire, državu će trebati ponovno izgraditi, a Albert Speer stoji pred punom predavaonicom studenata arhitekture. Život je pred njim. U to vrijeme otac pokušava s njim razgovarati o politici, zagovara Njemačku Republiku, sklon je prihvatiti nametnuta zapadnjačka liberalna načela, no Alberta to pretjerano ne zanima; crta do dugo u noć, arhitektura postaje cijeli njegov svijet. Ne prati vijesti, ionako najviše voli biti sam. Tad ne može zamisliti gdje će se naći samo nekoliko godina poslije. Nominalno protestanti, Speerovi nisu praktični vjernici. Sam će za sebe reći kako u to doba nema niti politički niti etički referentni sustav vrijednosti. U to nije teško povjerovati.

Zbog čega se onda 1931. godine odlučuje učlaniti u Nacionalsocijalističku stranku i postaje njezin 474.481. član? Prema njegovim navodima, tijekom studija nije uopće obraćao pažnju na Adolfa Hitlera, koji je već tad bio poznat kao političar u usponu. Većinu je svojih bliskih ljudi Hitler okupio po birtijama. Tako i Speera njegovi studenti, ne mnogo mlađi od njega, nakon jednog predavanje odvlače na jedan od Hitlerovih nastupa u obližnju pivnicu. Albert Speer je opčinjen. Čuje južnonjemački govor i sjeti se rodnoga grada (a njemu je Hitlera naučio također visokoobrazovani pripadnik više srednje klase, Ernst Hanfstaengl), čuje ideju gospodarskog oporavka, čuje Njemačku kakvu je poznavao kao dijete i ne preostaje mu drugo - tako mu se u tom trenutku čini. Izlazi iz pivnice i šeta sam do dugo u noć. Ujutro odlazi učlaniti se u Hitlerovu stranku.

 | Author: Bundesarchiv Bundesarchiv

Ekonomska kriza navodi Speera da napusti mjesto asistenta na fakultetu i otvori vlastiti arhitektonski ured u rodnome Mannheimu. Unatoč obiteljskim poznanstvima ne dobiva mnogo projekata. Tad shvaća: ako želi uspjeti kao arhitekt, mora iskoristiti svoju člansku iskaznicu. Je li bila riječ samo o naglom buđenju oportunizma u mladog Speera ili mu je već tad srce zaigralo na antisemitizam, ne možemo znati. Spakirat će kofere i 1932. godine zaputiti se na skupštinu u Berlin, gdje će dobiti svoj prvi zadatak za Reich: Joseph Göbbels osobno će ga preporučiti za preuređenje zgrade sjedišta stranke. Godina 1933. bit će ključna u njegovu životu. Tad će početi udaljavanje Speera od supruge Margarete i posljedično njihove djece. Baš u to vrijeme Adolf Hitler osobno odobrava njegov projekt za Zeppelinfeld, stadion za 340.000 ljudi, na kojem će biti godišnji skup u Nürnbergu, zabilježen kamerom Leni Riefenstahl u dokumentarnom filmu "Der Sieg des Glaubens". "Kako smo mogli znati?", zavapit će i Leni i Albert nakon rata. No 1930-ih uživaju profesionalni uspjeh, ulaze u visoke društvene krugove, ne gladuju s narodom. Dapače, često obilno večeraju, nazdravljaju za istim stolom s Hitlerom, u blaženom neznanju.

Godinu dana nakon marša u Nürnbergu Hitler imenuje sebe Führerom, a svog tad već kućnog prijatelja Speera državnim arhitektom. Dva se muškarca sve više zbližavaju, ne skrivaju uzajamnu naklonost i divljenje. Zajedno planiraju gradnju nove Njemačke, u njihovim glavama niče megalomanski Treći Reich u dotad neviđenome mjerilu; ne crta Speer racionalno stanovanje za milijune Nijemaca zbijenih u substandardnim barakama, ne planira infrastrukturnu mrežu koja bi povezala rascjepkane dijelove države. Ne postoje, s druge strane, niti izravni dokazi da je sam Speer projektirao ijedan od koncentracijskih logora. No njegovi su projekti stvarali svijet u kojem je živio onaj netko tko je povjerovao u potrebu, štoviše nužnost projektiranja koncentracijskih logora. To je najveći, naoko nevidljiv, zločin Alberta Speera. Doći ćemo i do onih posve vidljivih.

Većina njegovih projekata nastalih u dogovoru sa samim Hitlerom ostala je ipak na papiru. Među izgrađenima su novo sjedište Reichstaga, njemački paviljon za Svjetsku izložbu u Parizu 1937. godine i stadion za Olimpijske igre 1936. godine, koji je Speer preuzeo od kolege po struci i nacizmu Wernera Marcha te ga dovršio. Tko i nije upoznat s drugim njegovim ostvarenjima, prepoznat će "Katedralu svjetla", velebnu instalaciju postavljenu prvi put za skup 1934. u Nürnbergu, otad kulisu svih nacističkih marševa. Više od stotinu protuzračnih reflektora upereno je u noćno nebo, pod kilometrima dugim snopovima svjetlosti stupali su deseci tisuća vojnika i moralo je biti jasno tad, najkasnije tad - Europa će se nepovratno promijeniti. Ima zaista sablasne sakralne monumentalnosti u tom prizoru. Hitler ostaje opčinjen, a Speer mu govori o antičkim hramovima u Grčkoj koji su opstali kroz tisućljeća, za njega je arhitektura umjetnost "građenja ruševina"; zgrade treba prepustiti vremenu, dopustiti im propadanje, uvjerava Speer Hitlera, a on sluša tog visokog, naočitog Nijemca, vidi li u njemu arijevski ideal, moguće je pretpostaviti kad zanesen idejom o tisućljetnom Reichu traži da mu izradi plan za novo središte, grad koji će jednom postati vječna ruševina. I tad nastaje ideja o novom sjedištu Reicha nazvanom Germania.

 | Author: Bundesarchiv Bundesarchiv

Novi je grad trebao niknuti na mjestu Berlina, gotovo analogno načinu na koji je Eugene Haussmann 1853. godine učinio Pariz velegradom, koloplet srednjovjekovnih uličica i zakutaka izbrisao je potezima avenija. Germania je, naravno, trebala biti veća, monumentalnija od Pariza. Nije se slučajno Hitler fotografirao pred Eiffelovim tornjem nakon ulaska u Pariz 1940. godine upravo s Albertom Speerom i Arnom Brekerom, kiparom koji je godinu dana prije izradio plastiku i profilacije na zgradi novog sjedišta Reichstaga, jednom od rijetkih izvedenih Speerovih projekata. Gradnja Babilona Trećeg Reicha nije daleko odmaknula: postavljena je glavna os, koja je trebala završavati pred golemim zdanjem ukupne visine od 200 metara, nadsvođenim kupolom pod koju bi stalo i nekoliko onih što natkrivaju zgradu Capitola u Washingtonu. Hitler je sa Speerom zamišljao više od 180.000 Nijemaca kako upravo tamo slušaju njegove govore, u dvorani što na prikazima evocira nadrealne prostore Étiennea Louisa Boulléea, uz važnu razliku - oni su zaista pomišljati izgraditi nešto tih dimenzija. Možemo slobodno reći i: nisu bili svjesni koliko je to suludo. Niz centralnu os trebao se uzdići i slavoluk, takvih dimenzija da bi onaj pariški pokraj njega djelovao poput dječje igračke. Kad je sagrađen ogroman betonski testni valjak, Speer je utvrdio: močvarno tlo na kojem leži Berlin neće biti u stanju izdržati njihove planove, i ono odbija Reich. Albert Speer još ne.

Nasreću, berlinsko je tlo nepovoljno za gradnju. Albert Speer nije bio bez talenta, no Hitler svakako jest. Možda nije projektirao tuševe u logorima i tako se naslađivao patnjom, ali je nacrtao plan za 250 kvadratnih metara Hitlerova ureda u koji se iz stotinu metara dugačkog salona popločenog mramornim podom po kojem su posjetitelji morali hodati polako i dugo da se ne bi poskliznuli, taman dovoljno da izazovu zloban podsmijeh. Brz i precizan u izvedbi, u imaginaciji je Speer potpuno oskvrnuo historicističko nasljeđe Njemačke i profinjenu plastiku Gottfrieda Sempera preveo u kič. Klasicizam Karla Friedricha Schinkela odjeknuo je u Njemačkoj 20. stoljeća dvojako: u neosporivoj arhitekturi velikana Ludwiga Miesa van der Rohea i očigledno predimenzioniranoj građevini pseudoklasicizma, Speerovu Reichstagu. Dovoljno bi bilo i tek usporediti djela te dvojice suvremenika i uvjeriti se u apsurd nacističke ideologije. Da je Speer mogao bolje, vrlo je vjerojatno. Činjenica je da ipak nije. Kad se u svojim memoarima bude prisjećao Kristalne noći 1938. godine, govorit će o silnom neredu na ulicama, razbijenim staklima, raspuknutim gredama, zgradama u plamenu. O Židovima šuti.

 | Author: Bundesarchiv Bundesarchiv

Iako je najpoznatiji kao Hitlerov arhitekt, Speer je nosio još jednu titulu. Nakon smrti ministra naoružanja u avionskoj nesreći 1942. godine, Hitler je na njegovo mjesto postavio upravo svog arhitekta i jednog od najbližih prijatelja. Može li ga se još braniti kao ambicioznog tehnokrata i u najgorem slučaju oportunista? Inteligentan, učinkovit i usmjeren, Speer reformira njemačko gospodarstvo i otvara put masovnoj ratnoj proizvodnji. I nakon bombardiranja njemačkih gradova, posebno tvornica koje su opskrbljivale Wehrmacht naoružanjem, ratna industrija pod Speerom ipak prosperira. Kako mu to uspijeva u dotad osiromašenoj i po svemu nazadnoj državi? Prvo što je učinio na funkciji ministra bila je provedba decentralizacije: razdvaja velike pogone u više manjih, koje je zato teže locirati, a da bi dodatno osigurao ključne točke, smješta dio proizvodnje pod zemlju. Streljivo u sve većim količinama isporučuju na fronte, koncentracijske logore proširuju, Njemačka se održava. No što je s radnom snagom? Vrli arijevci odlaze u SS, za njima ostaju prazna radna mjesta, a ipak ne postoji ta arhiva u kojoj je moguće pronaći nacističku ratnu propagandu koja ženski rad u tvornicama prikazuje kao krik feminizma, kao što je to bio slučaj u SAD-u ili Velikoj Britaniji. Pseudokatolički nauk Speeru ne predstavlja prepreku. Zna da postoje koncentracijski logori. I upravo je Albert Speer bio taj koji je upregnuo zatvorenike da rade za Reich, od toga 7 milijuna u logorima od ukupno 28 milijuna radnika u vojnoj industriji. Dovoljno da održi Njemačku još dvije godine u ratu. Nedovoljno da spriječi poraz.

U ožujku 1945. godine Albert Speer si, nesvjestan toga, osigurava preživljavanje nakon rata. Tad se, naime, prvi put okreće protiv Hitlera i odbija izvršiti njegovu naredbu da provede uništenje sve postojeće infrastrukture, električne i vodoopskrbne mreže u Njemačkoj koja samo što nije pobijeđena. Svjestan je poraza i strahuje najviše od svega, od gladi, neimaštine, od Njemačke svog djetinjstva. Nedugo nakon toga Crvena armija bit će na ulazu u Berlin, a Speer organizirati posljednji koncert tadašnje Berlinske filharmonije. Wagnerov "Sumrak bogova" ispratit će okupljene prema kapsulama cijanida, dobit će ih na izlazu iz Filharmonije i neće doživjeti propast Reicha. Albert Speer gleda kako njegov i Hitlerov san nestaje pod sovjetskim trupama i jedini od optuženih na suđenju u Nürnbergu priznao je krivnju. Nije priznao svijest o masovnim pogubljenjima, no preuzeo je odgovornost za prisilni rad u tvornicama pod njegovim upravljanjem. Branio se tvrdnjom da je tek izvršavao zadatke, njegov je najveći zločin, govori Speer i zadobiva naklonost, tek puka ambicija. Tad njegov odvjetnik navodi i onaj trenutak u kojem je okrenuo leđa Führeru i, dok mu prijatelji odlaze na pogubljenje, on čeka zatvorsku kaznu. Hitlerov ministar naoružanja biva prozvan "dobrim nacistom". Poslije pronađeni dokumenti dokazuju suprotno. Treba istaknuti pismo objavljeno 2007. u The Guardianu, a koje je Speer napisao 1971. godine i u njemu priznao kako je, suprotno svojim dotadašnjim tvrdnjama, bio prisutan na skupu kad je Heinrich Himmler objavio naredbu za pogubljenje svih Židova.

 | Author: Bundesarchiv Bundesarchiv

Većina njegovih ostvarenja nestaje u bombardiranjima; samo Zeppelinfeld još postaje "vrijedna ruševina". Kaznu od 20 godina odslužio je u berlinskom zatvoru Spandau. Pisao je pisma ženi i djeci, pronalazio saveznike koji će ih krijumčariti. Šetao je po zatvorskom dvorištu i brojio korake, računao dokle bi mogao stići; na dan kad je oslobođen, on zamišlja da je upravo ušetao u Guadalajaru u Meksiku. Oslobođen je s Baldurom von Schirachom, vođom Hitlerjugenda, a dvojici tad već ostarjelih nacističkih dužnosnika u ruke su dali njihovu odjeću u kojoj su uhićeni 1945. Vrijeme ipak nije prošlo, a ni on nije mogao dalje od Njemačke. Zatvorenicima je bilo zabranjeno objavljivati memoare, no uspio je s pismima prokrijumčariti čak 20.000 stranica "Dnevnika iz Spandaua" i "Sjećanja iz Trećeg Reicha". Nakon izlaska iz zatvora dao je na stotine intervjua, prvi već u berlinskom hotelu Gerhus, kad je izjavio kako je "nakon Staljinove smrti zatvor postao ugodniji, a i hrana u njemu bolja". Dok poživi, bit će prisutan u javnosti, gostovati u televizijskim emisijama, činiti sve kako bi održao konstruirani mit o dobrom nacistu. Umro je u Londonu 1981. godine od moždanog udara. Nakon njegove smrti mit se sve više urušava, moderna povijest ne trpi ideju da je ambicija odvojiva od ideologije kad je riječ o nacističkoj Njemačkoj.

Unatoč tvrdnjama da je pokušao obnoviti odnos s obitelji, to se nije dogodilo. Još od 1933. ne sudjeluje aktivno u životu svoje djece, pa tako nema blizak odnos ni sa sinom Albertom, poznatim njemačkim arhitektom i urbanistom. Iako je tvrdio kako njegov interes ne dolazi od odnosa s ocem, štoviše cijelog se života pokušavao odvojiti od te stigme, a ipak nije odbijao investicije od strane suvremenih autokratskih režima, pa tako projektira, između ostalog, u Saudijskoj Arabiji i Kini. Albert Speer mlađi umire 2017. godine i ostaje potisnut u javnosti sve donedavno, kad su mediji rasvijetlili okolnosti izgradnje stadiona za Svjetsko prvenstvo u Katru, među njima i projekt Speerova ureda koji je osobno odobrio prije smrti. S druge strane, Speerova kći Hilde Schramm nakon njegove je smrti, posve sigurna da ih ne želi blizu sebe, prodala slike i crteže svog oca, a novac uložila u osnivanje Zaklade Zurückgeben u Njemačkoj (što u prijevodu znači "vratiti nazad"), koja pomaže ženama židovskog podrijetla. Povijest se ne mora ponavljati.

 | Author: Public Domain Mark 1.0 Public Domain Mark 1.0

Treba istaknuti i da Speer, stariji, nacistički zločinac i čovjek koji je kao nijedan drugi materijalizirao Hitlerovu megalomaniju, nije umro u neimaštini, samoći i nerazumijevanju. Zadnje godine života proveo je u svojoj kući na selu, imao je prijatelje, imao je i novu ljubavnicu u Londonu, interes i naklonost javnosti, čak je dogovarao snimanje filma o svom životu s Andrewom Birkinom, scenaristom Stanleya Kubricka. I nije to bilo tako davno u povijesti, uopće, kad je ta javnost zaista bar nakratko povjerovala da je moguće ne znati.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 17:02 22.Ožujak 2023.

    Hitler je bio.bolestan covjek