Megalomanske vizije Hitlerova kućnog arhitekta

Netko je projektirao nacističke koncentracijske logore. Netko je morao izračunati koliko je zatvorenika moguće zbiti u jedan hangar. Netko je morao detaljno iscrtati glavu tuša kroz koju nije zapljuštala voda nego plin koji je okrutno i nemilice ubijao u tim logorima. Netko s tehničkim obrazovanjem, tko je imao očito svaku mogućnost da se unutar svog zanata upiše u tehnološki napredak koji mu je omogućio sva ta znanja, da nastavi nasljeđe industrijske revolucije i crta, projektira, proračuna zaista štogod na korist čovječanstvu, no taj netko, mnogo njih, štoviše, bili su neizostavan dio masovnog pogubljenja milijuna ljudi - u Drugom svjetskom ratu, nebrojeno mnogo puta u povijesti prije, a i nakon njega. Postoji li više zastrašujuća pomisao od te da jedan inženjer svoje znanje i sposobnost koristi posve svjesno u takvu svrhu? Možda samo ona da je netko morao osmisliti ili usavršiti sustav tuša uopće, ma i tek vijka i matice, možda uvjeren kako će se koristiti u neku posve drugu svrhu. Vijak i matica, svrdlo, preša za ulje, dio osiguranja unutar parnog stroja, spojno sredstvo pri izgradnji prometnica, napredak je moguć unedogled. Isti sustav koji je omogućio razvoj oružja, vojne tenkove, rakete što su sravnile gradove sa zemljom; tuševi koji ubijaju. Netko je, isto tako, arhitektonski obrazovan i s punom svijesti o svim čudesnim mogućnostima svoje struke, pažljivo i posvećeno projektirao svaki detalj stadiona za Svjetsko prvenstvo u Katru. Ako nam je išta omogućila globalizacija, onda je to naslućivanje upravo ovakvih mehanizama. Prave obrane nema. Stadion, pak, nije koncentracijski logor, barem ne onima koji će ga posjećivati. Što je opasnije od vijka i matice kojima su osnovna namjena i neke od mogućih konačnih uporaba možda potpuno neovisne jedna o drugoj? Upravo svjesno usmjeravanje svog tehničkog znanja, sposobnosti, pa i umjetničke sklonosti, ne na koncentracijske logore i pomno osmišljene sustave pogubljenja nego na sklopove i građevine u koje odlazimo svojevoljno, kraj kojih prolazimo svakodnevno se vraćajući s posla obitelji, koje posjećujemo ne bismo li se zabavili, bodrili sportaše, gledali predstave i izložbe; gdje se odlučujemo koga podržati na izborima.