Izvukli su ga ranjenog iz betonske odvodne cijevi. Krv mu se slijevala niz lice, a razjareni pobunjenici udarali su ga nogama i šakama, čupali za kosu i vukli po zemlji. Jedan ga je borac ranio bajunetom. Čovjek koji je 42 godine gospodario Libijom sada je bespomoćno ležao pred svojim neprijateljima. Ubrzo je bio mrtav, a njegovo izmrcvareno tijelo izloženo gomili u hladnjači. Bio je 20. listopada 2011. godine. Tako je završio Muamar Gadafi.
Vladao je Libijom 42 godine, prkosio Zapadu i raspolagao milijardama od nafte. Muamar Gadafi imao je poseban odnos s Jugoslavijom, a poslije i Hrvatskom. Od Titovih susreta i tajni brijunske diplomacije do milijunskih ugovora hrvatskih tvrtki, veze s libijskim pukovnikom nadživjele su i raspad Jugoslavije.
Nekih 15 godina poslije, smrt libijskog diktatora i dalje je jedna od najpotresnijih završnih scena Arapskog proljeća. Gadafi je desetljećima bio čovjek koji je odlučivao o životima milijuna Libijaca, financirao revolucije, kupovao oružje, izazivao zapadne sile i gradio politički sustav u kojemu je njegova riječ imala težinu zakona. Srušen je u pobuni koju su poduprle zapadne vojne sile, a poginuo je nedaleko od rodnog Sirta. Njegovo tijelo danima je bilo izloženo javnosti prije nego što je pokopano na tajnoj lokaciji u pustinji.
Okolnosti smrti nikada nisu do kraja razjašnjene. Human Rights Watch ustanovio je da je Gadafi zarobljen živ i potom zlostavljan, ali nije mogao nedvojbeno utvrditi jesu li ga ubili udarci, ranije zadobivene ozljede ili hitac ispaljen nakon zarobljavanja. Organizacija je upozorila da postoje ozbiljne indicije o izvansudskom ubojstvu. Istoga dana ubijen je i njegov sin Mutasim, koji je također živ pao u ruke pobunjenika.
No priča o Gadafiju ima i manje poznato poglavlje koje vodi daleko od libijskih pustinja, ravno na hrvatsku obalu, na Brijune, u Kraljevicu i kasnije u urede hrvatskih građevinskih, naftnih i industrijskih kompanija. Gadafi je, naime, gotovo od samog dolaska na vlast razvijao posebne odnose s Josipom Brozom Titom. Ta veza nije bila samo politička. Iz nje su proizišli veliki poslovi, vojna suradnja, razmjena stručnjaka i desetljeća jugoslavenske prisutnosti u Libiji. Nakon raspada Jugoslavije dio te priče nastavio je Stjepan Mesić.
Mladi pukovnik i stari maršal
Muamar Gadafi imao je samo 27 godina kada je 1. rujna 1969. skupina mladih časnika, okupljena u pokretu Slobodnih časnika, vojnim udarom svrgnula libijskog kralja Idrisa. Monarhija je ukinuta, proglašena republika, a mladi revolucionar ubrzo je postao središnja osoba novog režima. Gadafi se divio egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Naseru, protivio se zapadnom vojnom i političkom utjecaju te obećavao da će golemo naftno bogatstvo Libije koristiti njezinim stanovnicima. Međutim, za zemlju koja je upravo promijenila vlast bio je važan i međunarodni legitimitet. Tu se pojavio Tito.
Jugoslavenski predsjednik već je tada bio jedan od najprepoznatljivijih svjetskih državnika izvan dvaju hladnoratovskih blokova. Kao jedan od utemeljitelja Pokreta nesvrstanih održavao je odnose s afričkim i azijskim državama, imao izravne kontakte s Naserom te zagovarao palestinska prava.
Tito je stigao u Tripoli 25. veljače 1970., manje od šest mjeseci nakon Gadafijeva državnog udara. Bio je prvi nearapski državnik koji je službeno posjetio Libiju poslije promjene vlasti. Za mladog pukovnika to je bilo veliko diplomatsko priznanje, a za Jugoslaviju prilika da učvrsti svoj položaj u sjevernoj Africi.
Razlika između dvojice državnika bila je golema. Tito je imao gotovo 78 godina, iza sebe Drugi svjetski rat, sukob sa Staljinom i desetljeća međunarodne politike. Gadafi je tek počinjao svoju vladavinu. Pa ipak, našli su zajednički jezik. Obojica su zagovarala neovisnost od velikih sila, podupirala dekolonizaciju i vjerovala da države Afrike i Azije moraju imati snažniji međunarodni položaj.
U idućem desetljeću Tito je Libiju posjetio još dvaput, 1977. i 1979. godine. Gadafi je pak dolazio u Jugoslaviju, a njihovi odnosi postupno su prerasli u nešto mnogo konkretnije od diplomatskih zdravica.
Titova diplomacija bila je poznata po dugim putovanjima brodom Galeb, na kojemu je primao državnike i plovio prema zemljama Afrike i Azije. Brod je postao simbol jugoslavenske vanjske politike i njezinih ambicija da igra međunarodnu ulogu znatno veću od gospodarske i vojne snage države. Prema Titovu planu, Libija je postala veliki kupac jugoslavenskih mlaznih školskih zrakoplova G-2 Galeb. Prema dostupnim podacima, nabavljeno je 116 primjeraka tih letjelica, proizvedenih u jugoslavenskoj vojnoj industriji.
Bila je to ilustracija odnosa koji je povezivao visoku politiku, trgovinu i vojnu suradnju. Jugoslavija je Libiji mogla ponuditi ono što su mnoge novonastale ili modernizirajuće države tražile: vojnu opremu, stručnjake, obuku, građevinske kapacitete i tehnološku pomoć, a da pritom ne nastupaju kao tradicionalne kolonijalne sile.
Gadafi na Brijunima
Jedna od najzanimljivijih epizoda tih odnosa odigrala se u Hrvatskoj, u lipnju 1977. godine. Gadafi je 21. lipnja, u pratnji supruge Safije i državnog izaslanstva, sletio u pulsku zračnu luku. Ondje je počeo njegov petodnevni posjet Jugoslaviji. Nakon dolaska ukrcao se na predsjedničku jahtu Podgorka i zaplovio prema Brijunima, gdje ga je čekao Tito.
Nije riječ bila o običnom protokolarnom posjetu. Brijuni su bili jedna od najvažnijih pozornica Titove diplomacije, mjesto na kojemu je jugoslavenski predsjednik primao kraljeve, predsjednike, premijere i revolucionarne vođe. U Bijeloj vili za Gadafija i njegovu pratnju priređena je svečana večera, a sljedećih dana dvojica državnika održala su političke razgovore.
Zanimljivo je da je Gadafi prvotno trebao posjetiti Split, ali je program promijenjen. Umjesto toga, 23. lipnja otputovao je u Kraljevicu, gdje je obišao brodogradilište u kojemu je Tito radio 1925. i 1926. godine. Sve je to detaljno rekonstruirao povjesničar Nikša Minić u znanstvenom radu o Gadafijevu posjetu Jugoslaviji 1977., objavljenom u časopisu "Histria". Prema tom istraživanju, događaj je bio mnogo više od demonstracije prijateljstva. Jugoslavensko vodstvo nastojalo je očuvati jedinstvo nesvrstanih, dok je Gadafi zastupao radikalniju politiku prema Izraelu, Bliskom istoku i međunarodnim odnosima.
Tito i Gadafi bili su suglasni u potpori Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, ali ne i u svim metodama ostvarivanja vanjskopolitičkih ciljeva. Tito je upozoravao na opasnost podjela među nesvrstanima, dok je Gadafi bio spreman na oštrije sukobe i politička uvjetovanja. Upravo je u tome zanimljivost njihova odnosa. Tito je Gadafiju pružao međunarodni ugled i iskustvo, ali nije želio da Libija diktira politiku nesvrstanih. Gadafi je, s druge strane, u Jugoslaviji vidio partnera koji mu može pomoći da izbjegne međunarodnu izolaciju i ubrza gospodarski razvoj. A Brijuni, hrvatski otoci na kojima su se ti razgovori vodili, bili su jedno od mjesta na kojima se oblikovala ta suradnja.
Libija - golemo gradilište jugoslavenskih tvrtki
Politika je otvarala vrata iza kojih su stajali veliki ugovori. Libija je zahvaljujući nafti raspolagala golemim financijskim sredstvima. Gadafijeva vlast ulagala je u prometnice, naselja, bolnice, industriju, energetiku i državnu infrastrukturu. Modernizacija zemlje zahtijevala je tisuće radnika, građevinske tvrtke, inženjere, projektante i dobavljače opreme.
Jugoslavija je u tome prepoznala priliku. Njezina su poduzeća već imala iskustva s velikim projektima u inozemstvu, a politički odnosi omogućavali su im pristup libijskim državnim institucijama. Prema istraživanju Nikše Minića, Libija je uoči Gadafijeva posjeta 1977. zauzimala drugo mjesto u jugoslavenskoj vanjskotrgovinskoj razmjeni s afričkim zemljama. Među zemljama u razvoju bila je četvrta, dok je prema opsegu investicijskih radova jugoslavenskih poduzeća zauzimala prvo mjesto.
Iza takvih podataka krila se čitava gospodarska mreža. Jugoslavenski stručnjaci radili su na libijskim gradilištima, poduzeća su ugovarala infrastrukturne i industrijske projekte, a Libija je bila važan kupac jugoslavenske robe i vojne opreme. Suradnja nije prestala ni nakon Titove smrti 1980. godine.
Istodobno, Gadafijeva Libija nije bila običan gospodarski partner. Bio je to režim u kojemu je politička lojalnost bila ključna za pristup državnim poslovima. Zemlja je imala velike naftne prihode i razvijala javne usluge, ali nije dopuštala stvarnu političku konkurenciju. Protivnici vlasti bili su izloženi zatvaranju, mučenju i progonu, a Gadafijev režim povezivan je i s međunarodnim terorizmom.
Posebno je značajan slučaj bombaškog napada na zrakoplov Pan Am iznad Lockerbieja 1988. godine, u kojemu je poginulo 270 ljudi. Međunarodne sankcije koje su uslijedile dodatno su izolirale Libiju. Gadafi je tek početkom 2000-ih počeo popravljati odnose sa zapadnim državama, odustajući od zabranjenih programa naoružanja i nastojeći vratiti svoju zemlju u međunarodne gospodarske tokove.
Tita više nema ali tu je Mesić
Raspad Jugoslavije početkom devedesetih nije potpuno prekinuo libijske veze s poduzećima i političarima s njezina prostora. U Hrvatskoj je čovjek koji će najviše nastojati obnoviti te odnose bio Stjepan Mesić. Njegovi kontakti s Gadafijem sežu u vrijeme prije nego što je postao hrvatski predsjednik.
Mesić je Libiju službeno posjetio još 1992., dok je bio predsjednik Hrvatskog sabora. Bio je to politički osjetljiv trenutak. Hrvatska se borila za međunarodno priznanje i očuvanje neovisnosti, dok je Libija živjela pod sankcijama i bila u sukobu s velikim zapadnim silama.
U kasnijim opisima njihovih odnosa često se isticalo da je Gadafi iznimno cijenio Tita i da je upravo ta povezanost pridonijela njegovu povoljnom odnosu prema Hrvatskoj. O tome je 2009. pisao i Globus, navodeći da su Mesićevi odnosi s libijskim vođom bili nastavak ranije uspostavljenih političkih kontakata.
Nakon što je 2000. postao hrvatski predsjednik, Mesić je Libiju promatrao i kao važnu gospodarsku priliku. Hrvatskim tvrtkama trebala su nova tržišta, a Libija je ponovno pokretala velike projekte. Mesić je vjerovao da se desetljeća jugoslavenskog iskustva mogu pretvoriti u prednost hrvatskoga gospodarstva.
Mesić u šatoru kod Gadafija
Stipe Mesić je u kolovozu 2003. službeno posjetio Libiju, predvodeći brojno gospodarsko izaslanstvo. Uz političke razgovore, središnja tema bili su poslovi hrvatskih tvrtki, od naftne industrije i građevinarstva do brodogradnje i drugih industrijskih projekata. Taj je posjet imao i neobičnu privatnu dimenziju.
Gadafijeva supruga Safija ugostila je Mesićevu suprugu Milku u obiteljskoj kući na području Zelene planine. Prema kasnijem izvještaju 24sata, po hrvatsku prvu damu poslan je zrakoplov, a dvije su žene provele dan u razgovoru. Safija je Milki Mesić darovala tri haljine ukrašene zlatnim vezom, koje su poslije završile u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Takvi detalji dobro pokazuju posebnu prirodu Gadafijeve diplomacije. S jedne strane nastupao je kao revolucionarni vođa, nosio neobične odore, primao goste u šatorima i volio spektakularne javne nastupe. S druge strane znao je njegovati osobne odnose koji su trajali godinama.
Mesić je Libiju posjetio tri puta, a na jednom od putovanja, priča se, uspio je nasmijati inače silno ozbiljnog i namrštenog libijskog diktatora. Priča kaže kako je bivši hrvatski predsjednik putovao na sastanak s Gadafijem u njegov čuveni beduinski šator u libijskoj pustinji, kad im je pod kotače podletio veliki zec. Kako je pisao Express 2015. godine, Mesić je u šali rekao da bi zeca mogli spremiti u prtljažnik i pripremiti za večeru. Libijci koji su bili u pratnji nisu shvatili šalu, šokirano su komentirali kako životinju ne mogu uzeti jer nije halal, odnosno nije ubijena na muslimanima dopušten način. Međutim, kad je bivši predsjednik Gadafiju ispričao dogodovštinu s puta i rekao kako je zbog halala ostao bez večere, libijski se vođa nije prestajao smijati, kazuju krugovi bliski Mesiću, u kojima se anegdota i danas rado prepričava.
Mesić je Libiju zadnji put posjetio u veljači 2008. godine. Gadafi ga je primio u šatoru nedaleko od Sirta, mjesta u kojemu će samo tri godine poslije završiti njegov život. Dvojica predsjednika razgovarala su o političkoj i gospodarskoj suradnji te o zajedničkom radu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojemu su Hrvatska i Libija te godine bile nestalne članice.
Gadafi je tada istaknuo da između dviju država postoje izvrsni politički odnosi i osobna prijateljstva. Mesić je, međutim, otvoreno priznao da hrvatsko gospodarstvo nije dovoljno iskoristilo ponuđene mogućnosti. Na sastanku se govorilo o gradnji cementara i brodova, nafti, elektroindustriji i drugim investicijama. Jedan od istaknutih poslova bio je ugovor hrvatske tvrtke Adria-Mar za gradnju deset patrolnih brodova za libijsku obalnu stražu, pri čemu je vrijednost svakog broda procijenjena na približno pet milijuna dolara.
Ali osobno prijateljstvo nije značilo da među državama nije bilo nesuglasica. Godine 2009. odnosi su se zakomplicirali nakon diplomatskog incidenta u Ujedinjenim narodima, kada je hrvatski veleposlanik Neven Jurica napustio sjednicu tijekom govora libijskog predstavnika. Gadafi je bio nezadovoljan, a Mesić mu je pokušao objasniti incident. Globus je tada izvijestio i o problemima povezanima s planiranim isporukama libijskog plina Hrvatskoj.
Hrvatski biznis u pustinji
Koliko su veze s Libijom značile hrvatskom gospodarstvu, pokazalo se tek kada je 2011. izbio rat. U trenutku početka pobune protiv Gadafija u Libiji se nalazilo oko 500 hrvatskih državljana. Većina ih je radila na građevinskim, energetskim i drugim industrijskim projektima. Hrvatski Viadukt imao je ugovoren posao rekonstrukcije i proširenja približno 300 kilometara prometnice u zapadnoj Libiji. Vrijednost projekta iznosila je oko 130 milijuna eura. Na gradilištima je radilo oko stotinu njegovih hrvatskih zaposlenika, uz radnike iz drugih zemalja.
Montmontaža je u Bengaziju sudjelovala u projektu uređenja umjetnog jezera i sportsko-rekreacijskog prostora vrijednom približno 60 milijuna eura. Crosco, tvrtka iz sastava Ine, bio je angažiran na nekoliko naftnih i plinskih projekata, a u zemlji su poslovale i druge hrvatske kompanije. To nisu bili jedini poslovi. Gredelj se natjecao za proizvodnju 103 putnička vagona, dok je zagrebački Geofoto pregovarao o geodetskim projektima.
Prema podacima koje je Al Jazeera Balkans objavila u kolovozu 2011., hrvatske tvrtke bile su među kompanijama iz regije koje su zbog rata riskirale gubitak velikih ugovora. Ugovorene vrijednosti pritom nisu nužno značile da je sav novac bio zarađen ili naplaćen. Rat je pokazao koliko je gospodarski sustav bio ovisan o političkoj stabilnosti i institucijama Gadafijeve države. Nestankom režima koji je desetljećima odlučivao o investicijama mnogi su projekti zaustavljeni, a hrvatski su se radnici morali vraćati kući.
Mesić je do kraja branio Gadafija
Ni nakon izbijanja pobune Mesić nije potpuno prekinuo kontakt s Gadafijem. Njegov odnos prema libijskoj krizi postao je posebno zanimljiv nakon diktatorove smrti. Potkraj listopada 2011., svega nekoliko dana nakon što je Gadafi ubijen, bivši hrvatski predsjednik izjavio je da ima saznanja prema kojima je libijski vođa bio spreman povući se iz javnog i političkog života. Mesić je tvrdio da bi Gadafi prihvatio političke reforme i uvođenje višestranačkog sustava, ali pod uvjetom prekida NATO-ovih napada. Bila je to Mesićeva tvrdnja o mogućem političkom raspletu, a ne potvrđeni sporazum ili dokaz da bi Gadafi doista dobrovoljno prepustio vlast.
Uostalom, libijski vođa tijekom 42 godine nije dopuštao slobodnu političku utakmicu koja bi mogla ugroziti njegov položaj. Stvorio je sustav narodnih kongresa i odbora te tvrdio da vlast pripada narodu, ali je u stvarnosti zadržao odlučujući utjecaj na sigurnosni aparat, vojsku i državnu politiku. U završnim mjesecima rata odbijao je priznati poraz. Nakon pada Tripolija povukao se u Sirte, gdje su se vodile posljednje velike borbe između njegovih pristaša i pobunjeničkih snaga.
Od milijardi i raskošnih palača do betonske cijevi
Posljednjeg jutra, 20. listopada 2011., Gadafi je pokušao pobjeći iz opkoljenog Sirta u konvoju od približno 50 vozila. Njegov sin Mutasim organizirao je proboj, ali je kolona bila izložena napadima NATO-ovih zrakoplova i pobunjeničkih snaga. Gadafi se s dijelom pratnje sklonio u područje odvodnih cijevi ispod prometnice. Ondje su ga pronašli borci iz Misrate.
Bio je ranjen. Prema rekonstrukciji Human Rights Watcha, jedan od njegovih tjelohranitelja bacio je ručnu bombu koja se odbila i eksplodirala među Gadafijevim ljudima, dodatno ranivši i njega. Nakon zarobljavanja uslijedili su udarci, ponižavanje i kaotično nasilje. Na snimkama se vidi da je još bio živ, a nedugo potom njegovo je tijelo prevezeno u Misratu.
Čovjek koji je nekoć dočekivao svjetske državnike u raskošnim rezidencijama i pustinjskim šatorima završio je izložen pogledima građana u hladnjači. Oni koji su desetljećima živjeli pod njegovom vlašću mogli su doći pogledati njegovo tijelo. S njim je pokopana i jedna epoha libijske povijesti. No smrt diktatora nije automatski donijela demokraciju i stabilnost. Libija je nakon njegova pada ušla u dugotrajno razdoblje sukoba, podjela, suparničkih vlasti i oružanih skupina. Režim koji je desetljećima koncentrirao vlast u jednom čovjeku nije iza sebe ostavio dovoljno snažne institucije sposobne osigurati miran politički prijelaz.
Petnaest godina nakon Gadafijeve smrti njegova ostavština ostaje proturječna. Libija je pod njegovom vlašću raspolagala golemim naftnim bogatstvom i razvijala infrastrukturu, ali je bila i država represije, političkih zatvorenika i gušenja sloboda. U Hrvatskoj je ta povijest ostavila nešto drugačiji trag - arhivske fotografije Gadafija i Tita na Brijunima, sjećanja na državničke susrete, priče o Mesićevim posjetima i velike poslove hrvatskih poduzeća koji su nestali ili ostali nedovršeni u ratnom kaosu.
Od Titove Bijele vile, preko Mesićeva susreta s Gadafijem u pustinjskom šatoru, pa sve do krvavog završetka u Sirtu, riječ je o odnosima koji su povezali gotovo pola stoljeća političke i gospodarske povijesti. A sudbina libijskog pukovnika ostala je kao podsjetnik na dramatičan kontrast - čovjek koji je desetljećima okupljao predsjednike, kraljeve i revolucionare završio je sam, izmrcvaren i ponižen. Kakav užasan kraj.
* uz korištenje AI-ja
