Navid Kermani tipičan je intelektualac globalizirane suvremenosti. Formalnim identitetom Nijemac, pripadnik države zapadnog modela koja ne luči nacionalnost i državljanstvo, podrijetlom i povijesnim sjećanjem Iranac, možda točnije govoreći - Perzijanac, a možda i koješta drugo. Za nekoga su pomiješana jastva opterećenje, neki su spram njih indiferentni, dok čovjek duboke učenosti, kakav je Kermani, doktor orijentologije, obrazovanjem još i filozof, a studirao je i dramu, svako iskustvo vlastita i kolektivna nasljeđa osjeća etičkim dugom. Jer svaki je krajolik za senzibilna i obrazovana čovjeka bogatstvo. Kermani, svjestan odgovornosti sebe kao baštinika civilizacija koje su mu podarile mogućnost da odnjeguje vlastiti duh, promatra predjele neprestano propitkujući ne samo njihovu vizualnost nego tražeći u njoj zapis o prošlosti i nalazeći u njemu ključ za razumijevanje sadašnjosti. Istočna Njemačka, Poljska, Ukrajina, Rusija, Armenija, Gruzija, Azerbajdžan, Gorski Karabah, Turska, Iran dionice su njegova putovanja, a stanovnici ovih predjela stalan izazov da shvati, doživi, upozna drugoga, da u dodiru s drugim jezikom, drugačijim mentalitetom, različitim navikama osjeti autentičnost vlastita bića.
Kermani je Nijemac i po stidu koji osjeća pred bešćutnim okaminama genocida u koncentracijskim logorima, ali i Europljanin svjestan krvave povijesti kontinenta na kojem je odrastao. Možda mu je upravo ona, ta proosjećana povijest dijela vlastita jastva pomogla i da shvati kako “ne postoji primjeren način turističkog odnosa prema masovnom uništenju”, a njegovu čitatelju da pojmi kako obilasci tvornica smaknuća nipošto ne mogu predočiti užas industrije smrti, ali je, čak ni ritualiziranim kajanjem, nikad neće moći kompenzirati. Mada nas jedva i spominje u knjizi, mi bismo se mogli prisjetiti da su “naši” izrodi, primitivniji od “civiliziranih” Nijemaca, dosegnuli tek manufakture smrti, dakle brutalnije, brahijalno uništavanje “pogrešnih”, ali se i zapitati zašto zaboravljamo činjenicu da je Hrvat, a bilo ih je razmjerno vrlo mnogo, u šumu odlazio ne da spasi, nego da izgubi glavu od sunarodnjaka čijoj se sluganskoj logici i krvožednoj osveti nevinima mogao po crti vlastite savjesti samo suprotstaviti. Mi u načelu šutimo, Kermani govori. Bez kompleksa, slobodoumno, ali i samokritično kad u susretu s drugim i drukčijim od onoga što je, slijedom vlastitih predrasuda, očekivao, prizna vlastitu zabludu. Možda je priznanje vlastite predrasude i najveća hrabrost.
Toliko se toga da naučiti od Kermanija. Ako ništa drugo, a ono da bremenu njemstva nije analogno breme hrvatstva, jer mi danas posrćemo pritisnuti ne krivnjom zaborava zločina, nego zaborava vlastita suprotstavljanja zlu. Razgovori s poljskim intelektualcima, iranskim disidentima, potomcima armenskoga genocida, ukrajinskim ratnicima stvaraju duhovni kaleidoskop jedne druge, ali ništa manje Europe od koje bi, da je Kermanijeve senzibilnosti, ona stara, tradicionalna, mahom zapadna imenjakinja imala itekako što naučiti. Duhovit, empatičan, profinjen, ovaj Nijemac u kajanju, ali i pristanku na identitet, Iranac prije po perzijskoj tradiciji nego po krvnim zrncima, kozmopolit, ali ne i apatrid, može biti sve to bez i trunka identitetskih konflikata zahvaljujući tolerantnosti ljepoduha i primjerenoj kritičnosti mudroslova. Upravo jastvo izgrađeno na policentričnome “mi-stvu” dragocjen je obrazac življenja europstva. Da je samo asimilirani Nijemac ili Iranac aklimatiziran na germansko-europsku pustinju, nikad od Kermanija ne bismo naučili ključno: tolerancija ne počinje uvažavanjem drugoga. Put k drugome počinje pomirenjem svojih nutarnjih razdora i prihvaćanjem vlastite slaboće.
