Kada se uspneš na vrh te začudne strmine, s lijeve strane ulice jedna za drugom tri su kuće: crvena, bijela i modernistička. U crvenoj, koja je na samom kraju uspona, na katu stanujemo mi, a ispod nas je profesor Branko Trklja. U bijeloj, na kratkoj zaravni, žive Kasumovići. Stanarima one najljepše, prijeratne modernističke vile, uspio sam zaboraviti prezime. Ona je ispod zaravni, na odvojku koji se spušta prema Kevrinom potoku, koji odavno već nije potok, nego je službenim imenom Ulica Ahmeta Fetahagića, ali nitko je tako ne zove. Na odvojak se, pod oštrim uglom, nastavlja dalji uspon prema uličicama čije nazive i dalje pamtim: Hadžihajdarova i Zlatikuša, i dalje prema Bjelavama. Na početku Zlatikuše Sepetarevac se službeno i završava, jednom starom turskom česmom.
Ispred crvene kuće početkom osamdesetih su, u jedva tridesetak centimetara uzak pločnik, uzidana tri uspravna metalna stupa, koji oblikom i izgledom podsjećaju na željezničke šine. Uz sam kolovoz su ih uzidali braća Trklje, kada su 1957. gradili crvenu kuću, ako popuste kočnice nekome tko se, recimo, kamionom za ćumur bude spuštao od Zlatikuše, da im se ne zabije u kuću. Osim toga, zime su još uvijek duge, snjegovite i ledene, pa kad netko s kamionom ili autom krene plesati po ledu na vrh strmine, neka se zabija u metalne stupove, a ne u kuću.
Premda su gradili u vrijeme kad je u gradu bilo manje auta i kamiona, dvije su od tri pobodene šine bile malo savijene od naleta i naslanjanja raznih vozila. I ne bi prošla nijedna zima, a da pred crvenom kućom nema prometnih incidenata i dugog žalosnog šlajdranja izbezumljenih ljetnih guma po savršeno uglačanom ledu.
Ali sljedeća priča, koju započinjem već toliko puta i koja u fragmentima postoji u mojim pjesmama, pričama, romanima i nefikcionalnim tekstovima raznih vrsta, zbiva se u vrijeme kad nema snijega ni leda, u kasno proljeće ili u ljeto. Pred crvenom kućom, na dva-tri koraka od vrha strmine, ruši se stariji čovjek. Rubom čela udari u metalni stup i srušen krvari. Ljudi mu pritrčavaju, neki koji se isto tako penju kao i on, netko dolje zvoni na naše zvono, Nona izlazi na prozor da vidi tko je. “Gospođo, vode! Čovjek je pao.”, govori nepoznata žena. Nona grabi bokal, odnesi!, kaže mi, i odmah se vrati!, govori, ništa ne diraj!, govori dalje, ali ja je ne poslušam, nego nosim bokal s vodom, nosim i čist bijeli ručnik. Iza mojih leđa provuče se komšija, Nonu pita za telefon, da zove hitnu pomoć. Ja dolje predajem vodu i ručnik, gledam starca u iznošenom sivom kancelarijskom odijelu i košulji koju su mu sasvim raskopčali. Vidim kako su mu u padu ispod šlica pukle hlače, zaprašio se i isprljao, izgleda kao odrpanac. Lice mu je ljubičasto-sivo, niz obraz kliznuo mu je curak tamne krvi, usta su mu poluotvorena, očne mu se jabučice, kao dvije pingpong loptice, prazno pomiču, i onda se zaustave. Zaustavljene više ne izgledaju tako, nego podsjećaju na nešto drugo. Zaboravio sam na što.
Mrtav je!, netko će tad reći, ne pamtim ni hoće li to biti muški ili ženski glas, vjerojatno ženski, nakon čega će svi malo ustuknuti. Potom stižu kola hitne pomoći, mladi neobrijani muškarac sa stetoskopom, starca prebacuju na nosila, koja zatim uz teški metalni zvuk kliznu u kombi. Vrata se zatvaraju, gume zastružu i zaškripe po uzbrdici prije nego što se vozilo pokrene i nestane. S mrtvim čovjekom odlazi i naš okrvavljeni bijeli ručnik. Zatim vrlo brzo nestaju ljudi s ulice, iščezavaju oni koji su pokušavali pomoći starcu, a ja ostajem sam s do pola punim bokalom i s pogledom na gotovo savršeno urednu papirnatu vrećicu, stariji ljudi govore stanitzel, precizno naglašavajući tu njemačku riječ, u Zagrebu ću jednog dana čuti škarnicl, ali ću oduvijek najradije govoriti škartoca, jer mi to zvuči veselije i primjerenije jednoj papirnatoj vrećici. Ali u toj savršeno sačuvanoj papirnatoj vrećici su trešnje. Njih nekoliko rasulo se po asfaltu i betonu kojim je zazidan metalni stup. Oko vrećice tragovi su krvi, ali škartoca nije okrvavljena.
Nona me zove da uđem u kuću. Otima mi bokal iz ruku. Opet se vraćam dolje, uzimam vrećicu s trešnjama. Ne znam što da radim s njima. Lijepe su to, vrlo krupne crveno-crne trešnje, piljar Aljo ih je probirao za komšiju. Aljina zelenara - tako je zovemo, na Mejtašu je, podno Sepetarevca. Od zelenare do kapije crvene kuće ispred koje se srušio čovjek dvjestotinjak je, možda i malo više koraka, ali uza strminu. Dok je kupovao trešnje, još se dobro osjećao. Piljar Aljo pitao ga je - jer svakoga to pita - hoće li najlonsku kesu. Najlonska kesa, za koju će se u Zagrebu govoriti vrećica, košta stoju. Stoja je ustvari jedan dinar. On kesu neće, nego nosi svoj papirni fišek s trešnjama - tako bi on sigurno tad rekao: fišek od papira ili papirni fišek - onako u ruci, a pomalo i pod rukom, u njedrima. Kada se pri svom uspinjanju počeo osjećati loše? Na kojem je tačno mjestu počeo gubiti dah, ili ga je počelo probadati u prsima, ili je osjetio mukli bol u lijevoj ruci, ili mu je smrt najprije došla u misli? Već na raskršću s Ulicom Fadila Jahića Španca? Ili kod Ulice
Džemila Krvavca, kada biva još strmije? Ili nije osjetio ništa, nego mu se samo zanebesalo, pa je umro?
Čovjeka smo znali iz viđenja, ali nismo se pozdravljali. Sitni činovnik u mirovini, uredan i skroman, sasvim u skladu s građanskom normom epohe. Kako je pao, hlače su mu pukle, uprašio se, okrvavio, zablatio se svojom krvlju u prašini, i naglo osiromašio. Za cijeli jedan ljudski život je osiromašio. Na kraju sam te njegove trešnje rasuo po našoj bašči. Nisam ih mogao jesi jer su bile tuđe. Bile su drugom namijenjene, pa bi pojesti ih značilo okoristiti se nečijom smrću. Osim toga, nemoguće je izbjeći osjećaj da je smrt zarazna. Ali da sam trešnje pojeo, vjerojatno bi ih lakše zaboravio. Ovako mi na savjesti ostaje to što sam po bašči rasuo trešnje koje je netko brao, a onda ih je netko prodavao, i netko ih je kupovao da po ljudskom i Božjem redu budu pojedene. Ja sam u to unio nered.
Ovaj je doživljaj u temeljima mita o Sepetarevcu, koji sam u svojih tridesetak godina ustrajno gradio kroz sve žanrove i vrste tekstova, fikcijskih i nonfikcijskih, u pričama koje su potpuno izmišljene, u onima koje su zasnovane na zbilji, koje su se razvijale prema romanima ili su ostajale u digresijama. Premda sam se toliko puta u tekstu vraćao starcu koji je jednoga dana u kasno proljeće ili rano ljeto - svakako u vrijeme kad zriju trešnje - mrtav srušio dva koraka prije najviše tačke uspona i kapije Sepetarevca, nisam s tom pričom uspijevao stići do kraja.
Tog dana prvi sam put gledao čovjeka kako umire. Vidio sam oči koje se u jednom trenutku beslovesno miču, žive, a odmah zatim njihovom kretanju je kraj, mrtve. Ali nije me to uznemirilo. O smrti kada govorimo, ovu, čovjeka pokraj naše kapije, obično smetnem s uma. Ne sjetim ga se ni u prisjećanjima mrtvih sa Sepetarevca i iz naše prijeratne mahale. Znao sam ga samo po licu i figuri, kao i tolike druge kojih se poslije više nikad nisam sjetio. Ali, ipak, ovaj mi doživljaj ne izbija iz glave, pa ga uporno spominjem u tekstu, posvećujem mu priče, epizode u romanima, digresije u novinskim člancima. I sjetim ga se pred spavanje, sebi ga spomenem u liftu, ili dok negdje nešto čekam, dok pješačim, pokušavam dokučiti ono što me već više od četrdeset godina nerazriješeno prati. Ne razmišljam o tom čovjeku kojega nisam poznavao, nikad mu imena nisam znao, čak ne znam ni je li bio jedno, drugo, treće ili četvrto među sarajevskim plemenima i vjerama, nego razmišljam o njegovom škartocu s trešnjama, o tome kako ih je Aljo, ne znajući, probirao, razmišljam o sebi onodobnom, kako rasipam trešnje po bašči, o tome da sam u ovih četrdeset i kusur godina često požalio što barem jednu od tih trešanja nisam pojeo, razmišljam o sivom odijelu koje je najednom bilo prašnjavo i od krvi blatnjavo, premda je čovjek u njemu prethodno bio uredan, razmišljam o hlačama koje su pukle kako je pao, o košulji koju su mu raskopčali da lakše diše, a on je onda prestao disati, i o toj prevari od života razmišljam, o tome da taj čovjek nije imao pojma da bezveze kupuje te trešnje, jer ih neće jesti, niti će ih odnijeti ženi, pokušavam svih ovih godina domisliti o čemu je on mislio dok se posljednji put penjao uz strminu Sepetarevca, je li ga gušilo, je li ga boljelo, je li ga bilo strah, pa kako ništa od svega ovog ne uspijevam domisliti, doživljaju se ponovo vraćam i o tom čovjeku kojega nisam poznavao razmišljam češće nego o mnogima koje sam poznavao i zaboravio.
Pojam empatije (njemački: Einfühlung) u teoriju je uveo i koncipirao njemački filozof iz druge polovice devetnaestog stoljeća Theodor Lipps, i to kao pojam iz estetike. Empatija je čovjekova sposobnost da se uživljava u živote i sudbine drugih ljudi, da u svojoj glavi čitajući oživljava tekst koji mu je pred očima, da se identificira s doživljajima književnih likova, i kada u vlastitom iskustvu ne nalazi (i ne traži) ništa što bi moglo njihovim sudbinama i životima biti slično. Zahvaljujući čovjekovoj moći empatije mogućom biva umjetnost. Mogućim biva svijet nastao iz zamišljanja, simbolični svijet i svijet glazbe i slikarstva. Empatija je, kaže Lipps, temelj onoga što mogućim čini čovječanstvo.
Naravno, riječ je o metaforičnom govoru. Ali i o onoj metafori kojom se primitivni um služi samo u krajnjim slučajevima. Spominjanje smrti ujedno je i njezino zazivanje. On ubija svoga sina Xaviera, kao što su ovi naši ubili Domagoja i Sredoja. Razlog mu je, tobože, taj što je Xavier postao Vivian. Muško je postalo žensko. Danas to, naime, može tako, a ti što god o tome mislio, živiš u skladu s normama svijeta u kojem si se zatekao. Čak i kada ti se čini da bi ti mnogo bolje i ugodnije u Srednjem vijeku. I ako si Domagojev ćaća, koji je 1929. vidio grdne jade od komunizma-lenjinizma, i ako si Sredojev ćaća, koji je istih godina postradao od slobodne ljubavi, i ako si Xavierov ćaća, pa umjesto sina dobiješ kćer.
S tim da se dijete Elona Muska, za razliku od Domagoja i Sredoja, nije bavilo ničim što je ilegalno.
Elon Musk lišen je empatije, kao i dvojica anonimnih balkanskih očeva od prije stotinu godina, jer se nije u stanju suživjeti s njim. Lakše mu je, dakle, predočiti djetetovu smrt, nego prihvatiti to da mu je sin postao kći. Premda je, saznajemo i to, svojedobno potpisao roditeljski pristanak za hormonalnu terapiju, koja je vodila u promjenu spola (i ni u što drugo nije ni mogla odvesti nego u promjenu spola). Prema tome, prije će biti da je svoje dijete proglasio mrtvim zato što se odmetnulo od njega, nego zato što je svoje tijelo prilagodilo svojoj naravi. Kako je lišen moći uživljavanja u život drugoga, Elon Musk je (simbolički) ubio sina i proglasio se nedužnim oko života kćeri. Kako Vivian Jenna Wilson tog čovjeka, ipak, najbolje poznaje, nakon svega je za njega rekla da je “pathetic man-child”, ili “veliko bijedno dijete”. Postoji u našem jeziku savršena riječ za djecu koja prepamete: starmali! Taj čovjek nešto je od toga suprotno: nedoraslo muško. Moj sin je mrtav, govori nam Musk, a sada će woke biti mrtav!
I premda woke doista nije nešto za što bismo se u razgovoru o empatiji mogli založiti, jer je i woke odricanje od empatije, samo s neke druge strane i s drukčijih ideoloških pozicija, kada Musk najavljuje nečiju smrt, čovjek se mora osjećati neugodno. A onda i prilično smrtno! To što je Elon Musk veliko bijedno dijete, ili što je nedoraslo muško, ne mijenja ništa u tom osjećaju vlastite smrtnosti pred njegovim riječima. Kao ni to što su nacistički svjetonazori tog čovjeka, njegove simpatije za Adolfa Hitlera i Vladimira Putina, proizašli iz njegove nedoraslosti. Nacističke su kancelarije i štabovi krajem tridesetih, kao i stožeri SS-a po Ukrajini, Poljskoj i Bjelorusiji s početka četrdesetih, bili prenapučeni velikom djecom, koja su onda slobodna od svih zabrana, slobodna od ljudskosti, puna djetinje radosti ubijala stotine tisuća ljudi.
Djeca su lišena empatije. Sasvim mala djeca muče i ubijaju životinje, ubijaju muhe i mrave, govore i djeluju oslobođenja od svih moralnih obzira, ali i od svake ideje o Drugome. Kada se rodiš, svijet ti se prikaže kao za tebe priređena predstava. Smisao i svrha bližnjih je da se brinu o tebi, da te hrane, kupaju i njeguju. Oni, pak, koje primjećuješ izvan tog kruga bližnjih samo su dio predstave. Druga djeca dio su predstave. Hologramske prikaze, pokretne sličice s mobitela i kompjutora. Ali nikako nisu, niti ih se iz djetinje perspektive može zamisliti, onakvi kakav si i ti sam, djeca svijeta, za koju su također priređene predstave. Iz djetinje perspektive nisi u stanju zamisliti sebe kao dvodimenzionalnu sliku u tuđemu oku, kao hologramsku prikazu u tuđoj predstavi.
Odrastanje je, uza sve drugo, vrijeme buđenja čula, vrijeme buđenja talenata. Empatija je, vjerojatno, temeljni čovjekov dar. Taj dar budi se s pričama koje ti bivaju ispričane, a koje zatim postaju stvarne. Taj dar budi se s prvim knjigama koje ti čitaju roditelji, bake, djedovi. Iz tih se knjiga stvara svijest o tome da ovaj svijet nije slika i predodžba tebe koji oko sebe gledaš, nego je ovaj svijet jedan od milijuna i milijardi svjetova koji čine ovaj svijet. Empatija je moć zalaženja u te svjetove. Empatija je najveća od svih čovjekovih moći, empatija je ona ljudska moć koja je najbliža Božjoj i Božanskoj moći stvaranja.
Osnovna svrha empatija je u samozaštiti. To što možeš znati kako je ovog časa drugome čini te sposobnim da imaš stalnu svijest o tome kako je tebi. Ljudi koje Jonathan Littell opisuje u “Dobrostivima” dok ubijaju nebrojene druge ljude izgubili su svijest o tome kako im je. Elon Musk je, dok diže ruku na nacistički pozdrav, dok oglašava smrt svoga sina i dok najavljuje smrt onih koje za nešto mutno krivi, čovjek koji ne zna kako mu je. Svijest o tome izgubio je jer mu novac koji posjeduje stvara iluziju nadčovječanske moći. Elon Musk dijete je koje je steklo svu moć svijeta. On je ostvarenje najmračnijih noćnih mora u povijesti čovječanstva.
Još uvijek ponekad razmišljam o tome je li taj čovjek koji se uz Sepetarevac penje sa škartocem trešanja u njedrima u jednom trenutku ipak zažalio što nije kupio najlonsku vrećicu. Vrećica košta stoju, a žvaka, ona u obliku cigarete, koja se provalja među dlanovima da bi se s nje skinuo papirić, košta dvije stoje. Ništa nije tako jeftino kao najlonska vrećica, pa zašto je onda nije kupio? Znalo mi je na um pasti i to da je kod Alje tog dana, možda, nestalo najlon-kesa. Tako se to govorilo: najlon-kesa! I nestajalo ih je ponekad.
Empatija je znatiželja. Empatija nije dobrota. Bez empatije, međutim, nemoguće je zamisliti da bi netko mogao biti dobar. Nikada nisam promislio o tome je li dobar bio taj čovjek koji je pao
ispred crvene kuće nekoliko koraka prije vrha Sepetarevca. To je nešto u što se nisam mogao uživjeti, jer on nije više bio živ.
