Jaz između blještavih zgrada i Millwalla koji kao da je jučer izašao iz Mućki

Zloglasni Millwall, nogometni klub poznat po najgorim engleskim huliganima, večeras igra uzvratnu utakmicu protiv Hull Cityja u play offu za ulazak u Premiership. Uspiju li, samo korak su do elite. Makar je Milwall poznat, budimo realni, kao sve smo ne naselje elita... Sjećate se rečenica djedice iz Mućki: "Tata je uvijek govorio da će Del Boy doći do vrha. Ali onda opet, govorio je i da će Millwall osvojiti FA kup!" Peckham je udaljen samo par autobusnih stanica.

U oštrom zavoju rijeke Temze, na zapadnoj i južnoj strani poluotoka poznatog kao Otok pasa (Isle of Dogs), leži Millwall, četvrt čije ime je simbol kompleksne povijesti istočnog Londona. Nekadašnje pulsirajuće srce britanske industrijske moći, dom divovskih brodova, bučnih tvornica i tisuća lučkih radnika, danas živi u sjeni blještavog financijskog središta Canary Wharfa. No, ispod fasada modernih stambenih blokova i sjajnih nebodera, i dalje tinja priča o sirovom radničkom ponosu, bolnom ekonomskom slomu koji je promijenio sve. Taj duh najsnažnije je utjelovljen u lokalnom nogometnom klubu i njegovim navijačima, čija je reputacija, s pravom ili ne, odavno prešla granice Engleske i postala globalni sinonim za potpuno luđaštvo.

Doba vjetrenjača, dokova i industrijskih divova

Prije nego što su dimnjaci zacrnili nebo, ime Millwall potjecalo je od "mlinskog zida" (Mill Wall), moćnog zemljanog nasipa na kojem su u 18. stoljeću stajale brojne vjetrenjače, meljući žito dopremljeno Temzom. Međutim, industrijska revolucija donijela je buku parnih strojeva i zauvijek promijenila krajolik. Tijekom 19. stoljeća, Millwall se preobrazio u globalni epicentar brodogradnje i teške industrije. U pogonima poput onih Williama Fairbairna nicala su tehnološka čuda. Vrhunac te ere dogodio se 31. siječnja 1858., kada je s navoza porinut SS Great Eastern, najveći brod svoga doba, čudo inženjerstva koje je projektirao Isambard Kingdom Brunel. Zbog svojih golemih dimenzija, 211 metara dugačak brod morao je biti porinut bočno, što je bio tehnički pothvat prepun poteškoća. Bio je to ujedno i posljednji brod te veličine izgrađen na Otoku, simbol vrhunca, ali i početka kraja jedne ere. Uz brodogradilišta, procvjetali su i dokovi Millwalla, otvoreni 1860-ih. Zemlja iskopana za njihovu izgradnju stvorila je brdo poznato kao Mudchute.

Za tisuće radnika koji su hrlili u to područje, među kojima je bio i velik broj Škota, građene su guste četvrti malih kuća od cigle, često prenapučene. Tadašnji svećenik opisao je Millwall kao mjesto koje je "začuđujuće prljavo i nezamislivo smrdljivo", ali je za njegove stanovnike, iako sklone piću i kocki, rekao da su "izvanredno srdačni i prijateljski nastrojeni". Ipak, druga polovica dvadesetog stoljeća donijela je sumrak. Kontejnerizacija i premještanje luka nizvodno učinili su stare dokove zastarjelima, a konačni udarac dogodio se 1980., ostavljajući za sobom pustoš, visoku nezaposlenost i dubok osjećaj napuštenosti. 

Preobrazba i sukob sa suvremenim Londonom

Osamdesetih godina, na ruševinama stare industrije, započeo je jedan od najambicioznijih urbanističkih projekata u Europi. Osnivanjem London Docklands Development Corporation (LDDC) 1981., vlada Margaret Thatcher pokrenula je potpunu transformaciju područja. Na mjestu napuštenih skladišta počelo je nicati novo financijsko srce Londona – Canary Wharf. Nekadašnji radnički krajolik zamijenjen je blistavim neboderima u kojima danas radi preko sto tisuća ljudi. Izgrađena je i laka gradska željeznica (DLR) kako bi povezala izolirani poluotok s ostatkom grada. Projekt je donio investicije, ali je stvorio i nepremostiv jaz između novih, bogatih stanovnika i starosjedilačke radničke klase.

Taj sukob starog i novog nedavno je kulminirao u borbi za opstanak samog nogometnog kluba. Godine 2012. pojavio se plan da se zemljište oko stadiona The Den obvezno otkupi i preda građevinskom poduzetniku "Renewal", čije je vlasništvo bilo skriveno iza offshore tvrtki na Britanskim Djevičanskim Otocima. To bi klub vjerojatno prisililo na preseljenje u Kent. Uslijedila je duga i žestoka bitka navijača i lokalne zajednice, koja je na kraju urodila plodom. U svibnju 2024. godine, klub je osigurao 999-godišnji najam stadiona i okolnog zemljišta, čime je njegova budućnost u Londonu zajamčena. Ironično, klub koji se borio protiv prekomjerne gradnje sada planira sam razviti to zemljište, s neboderima koji će niknuti oko stadiona.

Millwall F.C. - rođen iz tvorničkog dima

Upravo je u tom industrijskom okruženju, 1885. godine, rođen nogometni klub koji će postati vječni simbol Millwalla. Osnovali su ga radnici tvornice konzervirane hrane J.T. Morton, a klub je izvorno nosio ime Millwall Rovers. Od samog početka, bio je to tim radničke klase. Njihov prvi dom bio je komad neuređenog zemljišta na Glengall Roadu, a sastajali su se u lokalnom pubu The Islander. Prvi nadimak bio im je "The Dockers" (Lučki radnici), a utakmice su dugo započinjale u 15:15, kako bi radnici stigli nakon završetka subotnje smjene.

Zbog ograničenog prostora za širenje, klub se u prvih 25 godina selio čak četiri puta unutar Otoka pasa. Iako su 1910. godine konačno preselili južno od rijeke, prvo u New Cross, a kasnije u obližnji Bermondsey gdje se i danas nalazi njihov stadion The Den, zauvijek su zadržali ime i neraskidivu vezu sa svojim korijenima. Za mnoge, Millwall F.C. postao je posljednji bastion starog, radničkog identiteta u eri u kojoj su dokovi utihnuli, a tvornice zatvorene, predstavljajući otpor prema promjenama koje su brisale njihov način života.

"Nitko nas ne voli, nije nas briga"

S ekonomskim propadanjem i socijalnom marginalizacijom, frustracija je rasla, a dio nje kanalizirao se kroz nogomet. Tijekom 1970-ih, Millwall je postao zloglasan zbog huliganizma, a njegova navijačka skupina, "Millwall Bushwackers", stekla je reputaciju jedne od najstrašnijih u Engleskoj. Nasilje nije bilo novost; rivalstvo s West Ham Unitedom datira od 1906. godine. Reputacija je zacementirana 1977. BBC-jevim dokumentarcem "Panorama", koji je huliganizam prikazao kao duboko ukorijenjen u klubu. Nakon poraza 1-6 od Ipswich Towna u FA kupu 1978., neredi su bili toliko žestoki da je menadžer Ipswicha, Bobby Robson, izjavio: "Trebali su na njih upotrijebiti bacače plamena". Vrhunac zloglasnosti dogodio se 13. ožujka 1985. protiv Luton Towna. Neredi na stadionu Kenilworth Road, koji su uključivali masovne tučnjave, uništavanje sjedalica koje su korištene kao projektili i višestruke upade na teren, postali su simbolom najmračnijeg razdoblja engleskog nogometa. Ni novi milenij nije donio mir, uz velike nerede nakon utakmice s Birminghamom 2002. te nasilne sukobe uoči susreta s West Hamom 2009., kada je jedan navijač Millwalla izboden nožem, a stotine navijača West Hama upale su na teren. Suočen s takvom reputacijom, klub se osjećao nepravedno stigmatiziranim. Iz tog osjećaja prkosa i izolacije rodila se legendarna navijačka pjesma: "No one likes us, we don't care" (Nitko nas ne voli, nije nas briga). Ali zato barem svi vole Mućke. Uđe li Millwall u Premiership, Rodney će biti sretan.  Tko će ga znati. Možda osvoje i kup. 

* uz korištenje AI-ja