Vijesti iz Vukovara stizale su nakon pada grada. Na Dobrinju je u izbjeglištvo stigla jedna obitelj: mladi bračni par, s bakom u crnini i dvoje djece. Podrijetlom su iz Hercegovine, prihvatio ih je rođak koji je u bivšem Olimpijskom selu, u Ulici Salvadora Allendea, imao prazan stan. Ne pamtim više kako je moj otac upoznao te ljude, ali mi je u jesen i zimu 1991. opsesivno pričao o njima, kad god bih navratio posjetiti ga na klinici. Neke od tih priča ticale su se doživljaja iz strašne i ognjene opsade grada. U drugima bi govorio što su mu rekli da im je najviše nedostajalo dok su boravili po podrumima i skloništima. Svijeće, zamisliti ti to, imali su svijeće, ali su im se skvasile kutije sa šibicama, a upaljača nisu imali! Uzbuđeno je govorio moj otac. Treba imati nekoliko upaljača, i to benzinaca, jer njih možeš natankati benzinom za upaljače, naftom, alkoholom, možeš i jakom votkom… Poučavao me je otac, kao da ćemo se sutra naći u Vukovaru. I konzerve gotovih jela, govorio je otac, i otvarače za konzerve, i kikiriki, orahe, lješnjake, jer su hranljivi pa ti ne treba mnogo da se najedeš, govorio je da su mu rekli, a možda je dodavao i ponešto svoga.
Ali od svih priča koje mu je pripovijedao Vukovarac s Dobrinje, mene se najviše dojmila ona koja je govorila o tome kako je jednog od rijetko mirnih dana, valjda negdje s početka opsade, pošao kod prijatelja, koji je negdje blizu držao kafić, da kod njega napuni automobilski akumulator, da doma mogu slušati radio. Sjedili su u kafiću, pijuckali rakiju, kad je započeo artiljerijski napad. Sastavilo se nebo sa zemljom i započelo je nešto čega nikad nije bilo. Uglavnom, on se tek pet dana kasnije uspio vratiti kući, da vidi svoje, jesu li mu živi. Iz kuće je izišao u majici i papučama, samo s akumulatorom, rekao je otac.
Iz te se priče razvio jedan moj strah, koji je, vjerojatno, i ranije u nekom obliku postojao, makar kao zametak straha, kao strahić i sitna strepnja, ali možda nikad ne bi narastao da nije pronašao svoju priču. To da ću jednog dana izaći iz svoje kuće i neću se više moći vratiti.
Vukovarca nikad nisam sreo, ali jesam, sasvim slučajno, njegovu ženu i baku u crnini. Imala je preko osamdeset, ali je valjda izgledala još starije. I bila je potpuno dementna, i to tako da je u ljudima oko sebe prepoznavala ljude iz drugog vremena, s kojima je ona mlada živjela usred nekoga ranijega davnog ratnog pakla. Do rata je bila savršeno bistra, išla je na tržnicu, kuhala za obitelj, bila im najveća podrška oko djece, da bi šenula umom čim se zapucalo. Ali totalno! Kada su se pred pad izvlačili iz Vukovara - što je također zanimljiva priča, puna sretnih i pomalo bizarnih detalja - nisu je imali kome ostaviti, pa su s njom stigli sve do Sarajeva. Dobra je ona na nogama, samo kao da je progutala Hrvatski krugoval iz 1941, koji sad iz nje govori! Vukovarka ju je dovela mom ocu na kliniku, jer je nesretna starica bila slomila ruku bježeći po stanu od nekih svojih progonitelja, i on je sad trebao srediti da je prime negdje na ležanje, pošto je postalo nemoguće brinuti se o njoj s tom rukom u gipsu. Ti si pop Miloje iz Ljubinja, ozareno mi se obratila baka, poznam ja tebe, nisi ti ko oni tvoji koljači! Bio sam ošišan skoro na ćelavo, s vječnom sedmodnevnom bradom, u teksas kombinezonu i crnoj punkerskoj kožnoj jakni, a baka je u meni vidjela tog nekog popa Miloja iz Ljubinja. Snaha joj je prasnula u smijeh, na što ju je baka prijekorno pogledala. Nemoj tako, sine, nisu svi oni isti! Ama da je samo jedan među njima čovjek, grijeh je.
Dementna Vukovarčeva baka odležala je, zahvaljujući ocu, mjesec dana na psihijatriji, svakodnevno su je obilazili, i on, i njezina obitelj - inače on je, moj otac, u njezinom svijetu bio pater Zovko, ispovjednik mostarske bolnice - pa se baka vratila kući na Dobrinju. Umrla je iznenada, u snu, nekoliko dana po Božiću, pokopana nakon Nove godine, na groblju na Barama. Vukovarci su rat dočekali na Dobrinji, samo su se jednog jutra probudili na prvoj crti fronte. Mislim da su iz Sarajeva napokon izašli jednim od onih jevrejskih konvoja iz lipnja 1992, i da žive u Kanadi. Dok sam u kolovozu 2018. posljednji put obilazio groblje na Barama, tragao sam i za grobom dementne bake, kojoj nisam znao imena, ali bio sam uvjeren da ću ga prepoznati ako na njega naiđem. Ali nisam naišao.
Premda je prva minobacačka granata pala u našu bašču na Sepetarevcu već sredinom travnja, prvoga ili drugog tjedna rata, i premda su iz dana u dan stizale vijesti o onima koji su otišli iz grada, a odlazili su svi, i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, oni malobrojniji ili meni manje važni, samo do Pala i do planinskih sela oko grada, odakle će se stezati obruč opsade, dok su oni brojniji išli što dalje od grada i od Bosne, mi koji smo ostajali varakali smo se da kod nas neće i ne može biti kao u Vukovaru. Nisam mislio da će se uskoro ugasiti ono što je 5. i 6. travnja zapaljeno, i što kroz april tinja plamenom postojano smrtonosnim, ali mi se razumnim činilo da se Milošević i JNA nakon strahota Vukovara, a možda i još više nakon što su slike Dubrovnika stigle u baš sve svjetske novine i na sve svjetske televizije, neće odlučiti na spaljivanje i klanje Sarajeva, tog velikog grada, većeg od svih gradova zajedno koje su prije toga rušili, grada koji pritom nije anoniman i u kojem su se samo osam godina ranije održale Zimske olimpijske igre. Mislio sam da je to naprosto marketinški glupo, i da će oni klati i ubijati svud naokolo po Bosni i Hercegovini, ali tako da ne budu vidljivi.
U subotu, 2. svibnja 1992, ponavljao sam onaj isti životni ritual koji sam subotama obavljao u prošlih desetak godina. Osluhnuo sam dan, sve je bilo sablasno mirno, samo bi se iz nekih daljina, poput zvuka putničkog aviona koji negdje visoko napola para nebo, začuo usamljen rafal. Navukao sam tenisice, i pošto je već danima bilo toplo kao usred ljeta, u majici kratkih rukava i Lee Cooper teksas jakni, pošao u grad, po novine i na kavu u caffe hotela Beograd. Na Mejtašu je na taksi stajalištu stari šofer čitao Oslobođenje i čekao mušterije. Niz Dalmatinsku ljudi su silazili u grad. Titovom ulicom prolazili su tramvaji. Žene s cekerima žalile su se jedna drugoj kad će sve ovo već jednom završiti. Kupio sam novine - još uvijek smo se nadali štampi iz Zagreba i Beograda, ali taj dan ništa nije uspjelo stići - i otišao sam do caffea, sjeo do prozora i naručio dupli espresso i colu. U caffeu hotela Beograd na smjenu su radile dvije konobarice: Gina i Dragana. Dragana je bila starija, pojavom neuglednija. Gina je bila zvijezda: krupnooka i lijepa, raskošna na način mlade Gine Lollobrigide. Ali nisu je zato zvali Gina, nego zato što se zvala Angelina. Tog jutra radila je Dragana.
Netko je prišao mom stolu i sjeo. Više ne pamtim tko. Ali znam da je netko sjeo, jer me je omeo u čitanju onih novina koje sam našao na kiosku. Bile su to neke stare novinčuge, neki preostali magazin, jer taj dan ni Oslobođenje ni Večernje novine zbog praznika nisu izašli. I vjerojatno sam neko vrijeme sjedio s tim nekim tko je sjeo za moj stol. Žao mi je što sam zaboravio njegovo lice, a još više žalim za sadržajem tog razgovora. Da sam ga upamtio, sad bih znao o čemu smo posljednjem razgovarali.
