Mislio sam da će klati i ubijati svud naokolo po BiH, ali tako da ne budu vidljivi

Vijesti iz Vukovara stizale su nakon pada grada. Na Dobrinju je u izbjeglištvo stigla jedna obitelj: mladi bračni par, s bakom u crnini i dvoje djece. Podrijetlom su iz Hercegovine, prihvatio ih je rođak koji je u bivšem Olimpijskom selu, u Ulici Salvadora Allendea, imao prazan stan. Ne pamtim više kako je moj otac upoznao te ljude, ali mi je u jesen i zimu 1991. opsesivno pričao o njima, kad god bih navratio posjetiti ga na klinici. Neke od tih priča ticale su se doživljaja iz strašne i ognjene opsade grada. U drugima bi govorio što su mu rekli da im je najviše nedostajalo dok su boravili po podrumima i skloništima. Svijeće, zamisliti ti to, imali su svijeće, ali su im se skvasile kutije sa šibicama, a upaljača nisu imali! Uzbuđeno je govorio moj otac. Treba imati nekoliko upaljača, i to benzinaca, jer njih možeš natankati benzinom za upaljače, naftom, alkoholom, možeš i jakom votkom… Poučavao me je otac, kao da ćemo se sutra naći u Vukovaru. I konzerve gotovih jela, govorio je otac, i otvarače za konzerve, i kikiriki, orahe, lješnjake, jer su hranljivi pa ti ne treba mnogo da se najedeš, govorio je da su mu rekli, a možda je dodavao i ponešto svoga.