Miroslav Međimorec, kazališni režiser, pisac, diplomat i teatrolog, s Praljkom je bio prijatelj gotovo pola stoljeća. Za Express je izdvojio anegdote koje, po njegovu mišljenju, otkrivaju nepoznato lice generala čija je smrt u Haagu, nakon čitanja odluke kojom je osuđen za ratne zločine, izazvala tektonske potrese u hrvatskom društvu.
UPOZNAVANJE
Upoznali smo se na Akademiji za kazalište i film 1969. godine. Ja sam se bio vratio iz JNA i nastavio studij režije, upravo sam dobio svoju prvu profesionalnu režiju u Zagrebačkom kazalištu mladih – moju adaptaciju tekstova o Nikoli Šubiću Zrinskom pod imenom "Zriniada", koja je izazvala sljedeće proljeće dosta uspjeha, nagrađena je nagradom za najbolju predstavu na poznatom Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu.
Slobodan je uz studij na tri fakulteta honorarno radio u tom kazalištu kao majstor rasvjete i u poslu na predstavi razvilo se naše prijateljstvo. Možda su nas spojile suprotnosti - on kao odvaljen od brda, govorio je: "A da tek vidiš mog oca i strica, pravi gorostasi", što oni doista i jesu bili kad sam ih upoznao i vidio u Mostaru.
Slobodan, skoro dva metra visok, bučan, spontan, ponekad nagao, odlučan Hercegovac, sjajno obrazovan na Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu, bistar i okretan, a ja gradski dečko, osrednje visine, od malo riječi, promišljen, već uspješan u kazalištu, moje dvije predstave "Ars longa, vita brevis" i "Vietrock" dobile su mnoge domaće i inozemne nagrade, on je učio od mene o režiji i kazališniom stvaranju, ja od njega o životu.
Na Akademiji smo kod oskarovca Vukotića, profesora filmske režije, trebali napraviti dokumentarni film. Slobodan me odvezao na tzv. Tržnicu roblja u Dubravi, na kojoj su se skupljali fizički radnici, većinom Albanci. Poslodavci bi stigli autom ili kamionom i uzimali nadničare za rad na gradnji privatnih kuća za sramotno niske nadnice.
Odveo me i do jedne nedovršene kuće u Dubravi i pokazao podrum u kojem su stanovali ti najamni robovi - mračna, vlažna podrumska prostorija, na podu nabacani kartoni, deke, neki pokrivači, prljavština, smrad - Slobodan je znao za taj jad u gradu u kojem sam se ja rodio, a on je u njem bio došljak. Film nisam napravio onako kako su ti ljudi i snažna socijalna tema zahtijevali, ni jedan od poslodavaca nam nije dopustio snimiti radnike, pa je film ostao nedorečen.
PRIJATELJSTVO
Uz njega me vezala ta iskrena, nesebična narav, ogromno ljudsko srce, punoća jednog pravog ljudskog bića koje život živi punim plućima i pomaže drugima da budu slobodni i svoji. Jedan profesor, čovjek koji je nas studente oduševljavao svojom kritičkom misli i nama se činilo hrabrošću, u vrijeme pravih iskušenja otkrili smo da je to bio samo cinizam i lažna sloboda, predbacio mi je prijateljstvo s Praljkom, pitao me zašto se družim s tim grubim, neotesanim Hercegovcem.
Odgovorio sam da ću prijateljevati s kim hoću i Praljak će ostati moj prijatelj ma što on o njemu mislio. Tako se i dogodilo, od profesora sam se davno udaljio prozrijevši njegovu ciničnu i lažnu narav, i dalje cijenim njegov stvaralački dar, ali s Praljkom sam ostao prijatelj do ovoga gorkog časa za sve nas.
NJEGOVE VRLINE I MANE
On je ljudina koja ne da na se. Obrazovan, inteligentan, radoznao, sposoban u mnogim ljudskim djelatnostima - bio je voljeni pedagog u školi, darovit redatelj, odličan analitičar i sugovornik, odličan poznavatelj povijesti i politike, odličan pogađač budućih političkih događaja. Duboko moralan, slijedio je svoje kantovsko jastvo do kraja, snažna volja, veliko srce, nesebičan čovjek.
Znao je planuti, u studentsko doba bi se i fizički odupro nepravdi i nasilju, ali je nosio djecu tijekom zbjega Hrvata u BiH, organizirao let helikopterom kako bi se spasila djevojčica, pomagao evakuaciji Židova iz Sarajeva, stao pred cijevi JNA kako bi spasio žene, puštao samoinicijativno muslimanske logoraše.
NIJE MOGAO PODNIJETI DA GA ZOVU ZLOČINCEM
Govorio je nakon podizanja optužbe: "Da sam prav kao Isus, čeka me najmanje sedam godina tamnice". Bio je svjestan snage i moći svjetskih silnika, ali je činio sve da im se odupre svojim umom, svojom odlučnošću, vjerom da je nedužan i nevin. Nije mogao podnijeti da ga zovu ratnim zločincem, rekao mi je: "Ne mogu podnijeti da mojoj unuci u školi govore da joj je djed ratni zločinac".
Nije mogao podnijeti laž, nije mogao podnijeti da ga proglašavaju za nešto što cijelim svojim bićem, životom, postupcima u miru i ratu nije bio. U Haag je otišao dobrovoljno i u početku mislio da postoji neka Pravda, neko normalno suđenje u kojem će na tužiteljstvu biti težina da mu dokaže krivnju. Ispalo je da su on i njegovi sudrugovi morali dokazivati da su nevini, da nisu krivi, onemogućeno im je izvođenje svih svjedoka, dokaza, na svu silu se dokazivao udruženi zločinački pothvat, a ni jedan od okrivljenika nije okrivljen ni za jedan konkretan zločin.
Nastavak na sljedećoj stranici...
