O ČINU U SUDNICI
Bio sam zapanjen, šokiran, ostao bez riječi. Nisam to očekivao. Rečenicu prezira da, odlučno otklanjanje presude da, ali otrov, nikako, ne. Pa samo sedam dana ranije se šalio sa mnom, pitao za knjigu, pitao moju Vedranu je li na fotografiji na ovitku knjige ispao lijep. Sve uz smijeh i splitski govor s Vedranom, koja je podrijetlom iz Splita. Imam bocu žilavke koju mi je Slobodan darovao prije pet godina i zarekao sam se da ću je sačuvati i popiti je s njim kad se vrati iz Haaga.
TUGA ZA PRIJATELJEM
Možda me blizina s njim, trenuci kad igra šah s Vedranom na tršćanskoj rivi ili kad se brodom probijamo kroz buru oko Hvara, kad mu kažem da ode u Oluju svojim dečkima iz Sunje jer su ga iz vrha vojske zaboravili, kad sva trojica, Sven Lasta, Hemingway, tako su ga prozvali branitelji Sunje, i ja čekamo u sunjskoj željezničkoj postaji da završi teški minobacački napad, mine eksplodiraju na krovu, a on se šali s dečkima, ili kad topovska granata udara u sobu do one u kojoj je bio, pa njegova obrana mojih subverzivnih predstava, poštovanje pema mojoj mami, ta blizina i sve ljudsko što sam u njemu cijenio i volio, priječilo me da pomislim na takav čin.
Iako ga u potpunosti odobravam i svakom sekundom, svakom minutom, svakim satom i danom taj udarac, taj potres, urlik prema lažnom, dvoličnom svijetu, ali ponajprije prema nama razjedinjenim i neodlučnim da konačno postanemo narod i država koja će snažno braniti svoj suverenitet, svoju povijest, svoju samobitnost, svoju hrvatsku slobodu.
U posljednju godinu-dvije, otkad sam ga bio posjetio, bavio se svojom voljenom matematikom i iščitavao je Shakespearea, posebice se vraćao Sonetu 66. Sonet počinje sumorno: "Umoran vapim ja za smrću trajno", a onda "…jadno Ništa odjeveno sjajno…I zlatnu čast na krivu datu mjestu…. I znanje što mu Vlasti vežu usta… Dobro što je rob u službi zla".
Iako Shakespeare završava sonet s: "…Umoran rado u smrt bih i tamu, kad ljubav ne bih tim pustio samu" - to je završetak koji smiruje i daje smisao čovjeku, Božjim ljudima poput Slobodana Praljka ljubav prema istini jača je od svake naše ljudske ljubavi. Ako jedno prijateljstvo može odrediti nečiji život, bilo je to moje prijateljstvo s Bobišom. Hvala mu što je i mene učinio boljim čovjekom.
MEĐIMOREC O PRALJKU U KNJIZI "PIŠE SUNJA VUKOVARU"
"U Sunji je neobična odjeća s kojom se uputio u rat nasmijala branitelje, ali im se on uskoro nametnuo svojim znanjem, organizacijskim odlikama, srčanošću i snagom. Isprva je pomagao pri izgradnji utvrđenja i uvjeravao branitelje kako je važno da ih grade. Do tada svi su branitelji cijenili pušku, malo njih i lopatu. Jednom zaklonjeni rovovima i vrećama pijeska lakše su se odupirali, teže odlučivali na povlačenje i bijeg. Prvih dana umalo je poginuo pod urušenim zidom u željezničkoj postaji.
Nakon odlaska Leoparda, Žarka Peše, postao je zapovjednik obrane Sunje. Zbog duge neuredne brade i eksplozivnog temperamenta, načuli su nešto i o njegovoj umjetničkoj profesiji, branitelji su ga prozvali Hemingwayem i taj mu je ratni nadimak ostao do danas. Uvodi disciplinu i red, suzbija pljačku preostalih stvari iz napuštenih kuća, većina je opljačkana odmah po izbijanju sukoba krajem srpnja, ne boji se sukoba s neposlušnima i onima koji se opiru redu.
Domaći branitelji se protive novim pravilima, drže da, kao i dotad, u svom gradu imaju pravo činiti što ih je volja, ne vole previše došljake koji su došli zbog nekih svojih interesa, vjerojatno da se okoriste ili da napreduju u novoj vlasti. Nema smisla odgovarati na takve prigovore kad je neizvjesno tko će glavu sačuvati, hoće li se hrvatska vlast uopće održati i rat dobiti. Jedan pijani branitelj mu prijeti otkočenim pištoljem, ali ga Hemingway razoružava i pod pratnjom šalje u zatvor.
Uhićenik skriva drugi pištolj, puca u pod kombija kojim ga voze, razoružava pratnju i bježi. Kad se otrijeznio, sam se vraća i prijavljuje Hemingwayu, koji mu oprašta, mire se i postaju prijatelji. Sad ga već svi uvažavaju i cijene. Stalno obilazi položaje, poznaje pojedinačno svakog branitelja". Upoznao sam Slobodana 1968. na Akademiji i od tada mi je prijatelj. Bili smo zajedno i u godinama oskudice, sve proživljavali zajedno, dolazili jedan kod drugoga na skromne ručkove.
Zajedno i u dobru i u zlu, znači imali smo jedan cijeli predživot prije Sunje, u koju je on otišao krajem kolovoza, a ja sam došao 16. rujna 1991. godine. Kad sam ja kao dragovoljac htio doći u Sunju, rekao mi je: 'Dođi pa vidi hoćeš li ostat ili ne. Ja odgovaram za tebe, nećeš se ti izlagati, imam odgovornost prema tvojim roditeljima i prema tvojoj ženi'. I zaista, uvijek je bio odgovoran i vodio skrb o svima, on je u ratu spašavao i hranio ljude, pa tako i muslimane u BiH.
RAZGOVOR NAKON PRVE PRESUDE
Nekoliko sati nakon prve presude javio mi se telefonom. Bio je sabran, staložen i miran pa mi je citirao središnji Hamletov monolog 'Biti ili ne biti'. Zadnji put smo se čuli prije 10 dana. Nazvao me i rekao nešto u stilu: 'Fino se pojelo, pa se odmara i uživa'. Bio je dobro raspoložen...
S EUROPSKIM PROMATRAČIMA
Kad smo u Sunji jednom prilikom primali delegaciju međunarodnih promatrača, oni su došli k nama i onako nas s visoka gledali i pitali: Tko su ta dva amatera vojnika? A on im je odgovorio: Ovo je Miroslav Međimorec, a ja sam Slobodan Praljak, zajedno smo završili pet fakulteta, govorimo četiri jezika, obišli smo i bili u tim i tim zemljama, a vi možete s nama razgovarati o čemu god želite: Želite li možda o Shakespeareu, o filozofiji ili o kvantnoj fizici?
