Blessed be the fruitm, ili na našem jeziku - blagoslovljen plod - od davnina je poznat kršćanski pozdrav, a moglo bi se reći i stari hrvatski pozdrav, samo kompromitiran u seriji "Sluškinjina priča", snimljenoj prema romanu kanadske spisateljice Margaret Atwood. U distopijskom svijetu koji je stvorila većina žena, ili na hrvatskom jeziku demografske obnove - fertilno žensko stanovništvo, svedena je na strojeve za rađanje budući da je sve više parova neplodno i čovječanstvo izumire.
Žene su dodijeljene gospodarima, nadjenuta su im nova imena prema muškarcima kod kojih služe i koji ih ceremonijalno siluju (npr. Fredova – od Fred) i kad u jednoj kući ispune svrhu, odvajaju ih od djeteta i šalju u drugu kuću. Proces se ponavlja do prestanka plodnosti ili samoubojstva, ovisi što prije nastupi. U poretku koji je usmjeren na doslovnu obnovu ljudskog repromaterijala nema mjesta ni za koga tko ne služi svrsi, ako nije službena supruga u višoj klasi, a svaka devijacija, posebno seksualna, najstrože se kažnjava.
Nedavno održan Međunarodni brijunski kongres o humanoj reprodukciji, koji je bio u znaku demografske obnove u mnogim je komentarima izazvao usporedbu sa spomenutom serijom. Je li se to dogodilo samo zato što imamo osjećaj da sav teret demografske obnove uvijek padne na leđa žena kao i glavnina brige za dijete dok se ne iseli iz roditeljskog doma ili zbog fotografije vrlo problematičnog slajda s predavanja čiji je tekst zastrašujuć i bizaran na više razina.
Dakle, na prvi pogled slajd kao slajd pod znanstvenim nazivom "Revitalizacijski potencijal" trudi se biti objektivan i informativan pa kaže: Hrvatska – fertilno žensko stanovništvo 930.000, Bosna i Hercegovina – fertilno žensko stanovništvo 110.000, Iseljena Hrvatska – fertilno žensko stanovništvo 700.000, i na kraju Ukupno 1,740.000. Sama statistika, koji god sadržaj da obrađuje, uvijek sve svodi na brojke i ne treba se naći naročito uvrijeđenom jer smo na dotičnom slajdu osvanule kao maternice bez glave, srca, hobija i vještina.
Puno je veći problem što čitav kontekst u kojem se izrađuju statistički podaci funkcionira u patrijarhalnom ključu, pa se dotični slajd ni ne osvrće na, recimo, vrlo konkretan podatak koji je istaknula organizatorica kongresa prof. dr. sc. Dinka Pavičić Baldani, a taj je, pazite sad, da najviše problema s neplodnošću imaju muškarci. O, sve spaljene vještice, sve ostavljene žene i prezrene kćeri, sve koje ste stoljećima nazivane jalovim uzročnicama obiteljskih i kraljevskih tragedija, nikome ništa.
Svejedno ste završile na slajdu, i to bez najobičnije isprike. Kako je onomad na vama bila sva krivnja za propast, tako vam se sad neobično toplo tepa i naziva revitalizacijskim potencijalom. Potencijalom valjda za slučaj da neka od vas želi biti pjesnikinja ili tako. Imaš potencijal, ali pusti s njom, nikad ne znaš. Zaglavljeni u šovinističkoj matrici kako to obično biva, samo nas korak dijeli od one, demografima Štercova kova posebno drage, nacionalističke.
Moram priznati, nakon lagane iritacije što sam među ostalih 930.000 prepoznala i svoju maternicu na slajdu, tek je uslijedio šok kad sam ugledala ispod sebe sestrinskih 110.000 BiH maternica te još 700.000 iz čitavog svijeta. Pravi intelektulani izazov bio je posložiti te čudesne podatke u logičnu cjelinu na jednom jedinom slajdu. Shvatiti što zapravo dolazi korak nakon što su tako revno izbrojene, sve i da se revitalizacijski potencijal ostvari.
Dobro, donekle je meni jasno o čemu se tu radi, da se ne pravim sad posve neupućenom, sve su to maternice žena koje su nekad u životu imale neke veze s područjem današnje Republike Hrvatske pa su njihove bake ili djedovi (računaju li se i djedovi?) otišli u Buenos Aires, Ontario ili Vakuf, ali zaista, s logikom imaju ozbiljan problem. Ako se kao fertilno žensko stanovništvo računaju žene koje ovog trena ovuliraju negdje u Čileu,
Kaliforniji ili u Sarajevu i, recimo, prošli mjesec su upoznale Josea, Jima ili Emira, i to ne na žurki Hrvatske katoličke misije povodom Velike Gospe nego neobavezno u gradu, a sad nakon trećeg izlaska obuzme ih strast i ništa ne paze, i ona ostane trudna, i želi dijete pa se na radost obitelji još i uda, ali avaj, uzme njegovo prezime i nedajbože vjeru, gdje smo onda? Računamo li na nju dalje ili ne? Kod nas se obično računa prema ocu, pa ti onda tepaju Dalmatinka iako ne možeš ribu ni nacrtanu vidjeti, a čudnog li čuda - na majci leži demografija nacije.
Ili naprimjer treba li, možda su to tako zamisili, žena roditi u dijaspori, biti tamo neko vrijeme da ne mora od HDZ-a dobiti onih tisuću eura i godinu rodiljske naknade, pa se onda vratiti u Hrvatsku? Ili možda samo da pošalje dijete ovamo? Njega će ionako prije ili kasnije njegov hrvatski softver navesti na rodnu grudu sve i da mu se zataji da je Hrvat. Sa sestrama u Bosni i Hercegovini, vjerujte, stanje je još kompliciranije.
I nije samo Emir problem, mnoge moje prijateljice odande imaju svega u obitelji, duga je to tradicija miješanja, toliko duga koliko je krvav trag koju je ostavio svaki užasni pokušaj čišćenja i pročišćavanja, a od zadnjeg još iskopavamo kosti. Zaista, koliko je suluda ideja brojiti fertilne žene koje su otišle iz Hrvatske, što pobogu, one duguju ovom užasnom državnom aparatu koji nas doslovno tjera da odlazimo dok zauzvrat nudi samo čast da budemo ne obično fertilno žensko stanovništvo nego hrvatsko.
Za kraj neobično je slijepo, sebično i glupo rezonirati kako nas navodi prezentacija: Hrvatice odlaze u dijasporu, čak ih i rođena predsjednica potiče na to, ako im se ovdje ne sviđa, slobodno neka odu. Ondje neka rade, normalno je da dobiju posao, pa neka i rode, kao što sam rekla, prvih godina je manji trošak za matičnu hrvatsku državu. Kad kod nas malo zaškripi, kad političari sve upropaste, svijetu, podrazumijeva se, izvozimo najbolje od našeg stanovništva, a svijet je dužan zbrinuti ga i prepoznati.
S druge strane, što će nama ti prljavi stranci, Rumunji, Šiptari, Iračani? Samo da nam uzmu poslove i naštancaju svoju musavu djecu. Više vrijedi fertilna hrvatska jedinica u Čileu nego, naprimjer, sedmeročlana obitelj Sadun iz Iraka koja godinu dana u hotelu uči hrvatski i moli državu da im dopusti ostati. Nama ipak više vrijedi projekcija imaginarnog Hrvata na slajdu nego građanina koji u ovoj zemlji sanja izgraditi svoj dom.
