Teško je biti drugačiji. Život se odvija u jednoj potpuno drugoj dimenziji dok hodate ulicama neprestano osjećajući poglede na sebi. Uđete u dućan, u kafić ili u tramvaj, bilo gdje kamo idu normalni ljudi, glave se okrenu, a u oku prolaznika bljesne ona nijansa čuđenja, zgražanja i voajerizma. Pa se svi malo odmaknu. Još je teže imati dijete koje okolina vidi kao drugačije, količina bola koju osjećate kad ne možete zaštititi svoje dijete od zlobe, nasilja i ljudske površnosti vjerojatno je jednaka boli koju poznajemo iz biblijskih priča.
Tek je nepodnošljivo živjeti u maloj sredini i biti tema zajedljivih i znatiželjnih susjeda i rođaka, o da, rođaka pogotovo, kad je vaše dijete drugačije, u sredini koja najčešće još funkcionira po plemenskim principima pa svaku drugačijost tumači kao zlo, a svako zlo kao kaznu za nešto, a ako ste već dobili kaznu, onda vam se slobodno može pripisati i bilo koja krivnja.
Ovih smo dana u medijima mogli pratiti priču o 11-godišnjem dječaku Adamu Kadiću iz Gradišta kraj Županje, dječaku rođenim s Downovim sindromom, kojega župnik Alojzije Asić nije htio pričestiti zajedno s ostalom djecom iz njegove generacije. Prvotna svećenikova ideja bila je da se troje drugačije djece izdvoji, da im se ne dopusti da Tijelo Kristovo prime kod oltara kao svi ostali, nego da ih se pričesti posebno.
Adamova majka poželjela je da njezino dijete unutar crkve ne bude diskriminirano te potražila pomoć od nadbiskupa đakovačko-osječkog, monsinjora Đure Hranića. Sve što je dobila u SMS-u bila je šuplja metafora o starom svećeniku kao staroj grani koja se više ne može savijati jer bi, ne daj bože, mogla puknuti. Za 11-godišnjeg dječaka nije ni važno, u njemu se ništa ne može slomiti, jer, kako je župnik Alojzije rekao - on ništa ne zna.
To da on ništa ne zna pa zato valjda ni ne osjeća dubinu božje ljubavi ili ljudskog prezira bio je glavni argument prvotne ideje da se Adamu i drugoj djeci ne dopusti da budu na oltaru, gore. To da netko ništa ne zna, da ne osjeća i ne misli kao oni zdravi također je glavni argument za svako legalno onečovječenje drugog ljudskog bića.
Princip koji se nalazi u temeljima eugenike nacizma o drukčijima, slabijima i bolesnima kao višku, pokazalo se i u ovom slučaju bez ikakve jasne osude, dosljedno primjenjuju neki poglavari Katoličke crkve u Hrvatskoj. Kad je cijeli slučaj izašao u medije, sam nadbiskup je teška srca procijedio da svećenikov postupak nije baš u redu, ali je još jednom pred kamerama ponovio da je svećenik staroga kova, čime nam je vrlo jasno dao do znanja najmanje dvije stvari.
Prvo: da bivanje svećenikom starog kova podrazumijeva da božji izaslanik ne poznaje milosrđe i pojam jednakost ljudi pred bogom, te drugo: da je nediskriminiranje drugačijih novotarija civilnog društva, Europske unije, soroševaca i moguće Srba i Jugofila, koje s crkvenim učenjima nema veze. Nadbiskup je tako posve nesvjesno priznao kakva je praksa u crkvenom djelovanju.
Nadalje je zanimljivo kako se nije našao nitko od revnih predstavnika molitelja ispred bolnica, onih koji jasno i glasno priznaju sva prava na život teško deforimiranim fetusima ili pak embrijima koji su nastali kao posljedica silovanja, ali jednom kad u stvarnosti postoji konkretan dječak s Downovim sindromom, koga briga, on ionako ništa ne zna. Oko njega, kao i oko svakog zahtjevnog živog bića, mora se truditi i često žrtvovati, on traži stvarnu pažnju i podršku, on ima stvarne potrebe.
Lako je s fetusom, njemu je dovoljna pjesma pred bolnicom dok ti se da, a kad ti se ne da, jednostavno odeš doma. Također, možemo primijetiti da se ovom prigodom nije oglasila ni ključna hrvatska udruga za promicanje ljudskih prava i dostojanstvo čovjeka, glasovita udruga U ime obitelji, iz čega možemo zaključiti da ni prema njihovim standardima nemaju svi pravo na ljudsko dostojanstvo, barem ako nisu zdravi, pravovjerni i dobro seksualno orijentirani.
Budući da je u Hrvatskoj oko 90 posto katolika, pretpostavljam da ne treba ponavljati kako je Isus, ako ste već pristali u to vjerovati, sišao s neba i podnio muke baš zbog onih najslabijih i društveno marginaliziranih, s posebnim naglaskom na bolesne, siromašne i prognane, a čim netko spada u jednu od tih kategorija, najčešće kao gratis dobije i ostale dvije. Međutim, današnjoj Crkvi takvi su rijetko u fokusu.
Bavit će se Crkva njima, ali s one suprotne strane, tako da im onemogući život kakav želi za većinu, da podrži politiku podizanja granica prema biološki različitima, da smjesti u kut dječaka s posebnim potrebama. I ova tužna epizoda gdje se pravobraniteljica za djecu morala očitovati o povredi njihovih prava od strane religijske institucije teško da je iznimka, jasno je da se podignulo ovoliko prašine samo zato što se priča probila u medije, jer da je iznimka, dogodilo bi se nešto sasvim drugo. Reagirala bi zajednica.
Nakon medijskog pritiska svećeniku nije preostalo drugo nego da pričesti svu djecu zajedno. Produžavajući lanac dogme, straha i laži, svi oni ljudi, kršćani iz crkve koji su znali što se događa i unatoč tome poslali svoju djecu tom istom svećeniku na pričest, sudjelovali su u ponižavanju Adama. Kad je došao red na njega da primi Tijelo Kristovo, i to su kamere zabilježile, dječak nije htio otvoriti usta. Tako jasno, tako jednostavno.
Usta, uz puno povjerenje, otvaramo samo onima od kojih želimo primiti hranu ili poljubac, a onima koji nas ponižavaju i vrijeđaju naše roditelje ne želimo otvoriti ništa. "Stvaraš gužvu!", siktao je svećenik dok je dječak stisnutih usana nepokolebljivo gledao pred sebe. "Što da mu radim kad neće", ponavljao je uvrijeđeni svećenik, bez imalo razumijevanja za ono što je napravio dječaku, smatrajući kako su sva djeca tu zbog njega, a ne on zbog njih.
Adama je čak i majka suptilno pokušala primorati da otvori usta, obgrlivši ga s leđa i nagovarajući da popusti. Ipak, Adam je izgleda, primivši hostiju u ruku, pokazao da je jedini koji zna i vidi, sve ono na što su slijepi i majka, i župljani, i većina Hrvata katolika. Dokle god duboko bezosjećajni ljudi poput Alojzija, miljama udaljeni od Kristova nauka, budu arbitri moći i ljubavi Isusove, dotle se u Crkvi neće nalaziti milosrđe i ljubav. A pljesak koji je Adam dobio na kraju zapravo je bio pljesak svim mediokritetima našega društva.
