U proljeće 1983. godine, jugoslavenski alpinizam bio je na vrhuncu. Nakon legendarnog uspona na Mount Everest 1979. godine, apetiti su rasli, a pogledi su bili usmjereni prema novim, još neistraženim smjerovima. U srcu te ambicije nalazila se ekspedicija na Manaslu, vrh visok 8163 metra, čije ime na sanskrtu znači "Planina duha". Organizaciju je preuzeo Alpinistički odsjek Planinarskog društva Mosor iz Splita, a ekspediciju je vodio iskusni Vinko Maroević.
Cilj je bio iznimno smion - ispenjati potpuno novu, tehnički zahtjevnu i opasnu rutu preko južne stijene i južnog grebena. Okupila se snažna ekipa od 16 vrhunskih hrvatskih i slovenskih alpinista, među kojima su bila neka od najvećih imena tadašnje scene. Tim je napredovao odlično; uspostavili su četiri visinska logora i već dosegnuli impresivnih 7100 metara. Činilo se da je splitski san o osvajanju "Planine duha" na dohvat ruke. No, Himalaja je još jednom pokazala svoju nepredvidivu i nemilosrdnu prirodu.
Uspon na Manaslu 1983. bio je fatalan za dvojicu vrsnih planinara iz bivše države. S njima je bio i Ante Božić. Hrvata Antu Bućana nikad nisu pronašli, odnijela ga je lavina. Slovenca Nejca Zaplotnika jesu. Pokopali su ga u podnožju. O velikoj nesreći u kojoj su dvojica planinara izgubila živote Večernjak je u svibnju 1983. pisao:
Manaslu, 8156 metara visoku planinu na nepalsko tibetanskoj granici Splićani su odmjerili kao svoj mogući cilj 1981. godine kad je Stipe Božić bio u sastavu savezne ekspedicije na Lhotse. Po njegovu povratku Mosoraši se počinju pripremati, a sve je bilo konačno gotovo kad su Stipe Božić i Nenad Pivac prošle jeseni u sklopu skijaške ekspedicije na Kang Guru, zajedno s Branom Šeparovićem, našli put do ispod južne stijene, odlučili se za mjesto gdje će postaviti bazni logor i temeljito fotografirati stijenu kako bi još u Splitu pronašli novi put prema vrhu. Da bi plan bio još sigurniji pozvali su u goste dvojicu superpenjača iz Slovenije: Vikija Grošelja i Nejca Zaplotnika. Ovog posljednjega visoko su cijenili u svijetu, bio je jedan od vrlo rijetkih koji su stali na tri vrha iznad osam tisuća metara (Everest, Hidden peak i Makalu).
Sa zagrebačkog aerodroma 8. ožujka poletjela je i Ana Mažar, žena koja se prošlog ljeta popela na najviši vrh SSSR-a i s još šest penjačica iz SR Slovenije osvajanjem Pika komunizma (7482 metra) drži jugoslavenski visinski rekord.
Na putu prem planini bilo je mnogo poteškoća. Jedno vrijeme proveli su čekajući da se dovrše uvozne formalnosti za opremu. Na prilazu je išlo sporije zbog toga što se moralo presijecati prašumu na putu prema toj, kako kažu Nepalci, "Planini duhova", a neke sitnice, rekao nam je u srijedu po povratku iz Nepala Edo Retelj, mogle su ekspediciju zaustaviti kad je već bila u baznom logoru.
Napredovanje u planini išlo je - raznoliko. Prvo polaganije, jer se tražio jednostavan i siguran put, a kada je krenulo malo brže, nevrijeme nije dopustilo da se nastavlja s uspinjanjem prikovavši alpiniste sedam dana u baznom logoru. Stihija je tako ujedno i uništila ono što je do tad najviše napravljeno, logor II.
"Poslije nevremena perfektno smo napredovali", kaže Stipe Božić. "Postavljeni su III. i IV. logor, a Viki Grošelj i Edo Retelj zategnuli su posljednje metre fiksnoga užeta do visine 7050 metara, nadomak jugoistočnom grebenu. Nejc se pripremio i krenuo iz baznoga logora da mi se priključi u logoru II., ali se tada dogodila nesreća. Prema onome kako su stvari izgledale, imali smo velike izglede da uspijemo. Poslije nesreće penjanje je odmah prekinuto da bi se pomoglo unesrećenima."
Na zagrebačkom aerodromu Splićane je dočekao i Aleš Kunaver, vođa nekoliko saveznih ekspedicija, predsjednik Koordinacione komisije PSJ za pohode u strana gorja i čovjek poznat kao specijalist za teške uspone kroz himalajske stijene. "Osvajanje tog vrha bilo bi ravno zlatnoj olimpijskoj medalji, sa svjetskim rekordom."
No neumoljiva nesreća ne pita. Kako se to dogodilo pitali smo jedinog preživjelog ispod ledenog odrona.
"Tog nesretnog 24. travnja Nejca, Antu, Bućana i mene pretekli su dvojica Šerpa, koji su iz logora I krenuli prema drugom logoru. Nas trojica pošli smo oko 9 sati. Išli smo po ledenjaku kojim smo nekoliko puta prošli prema stijeni uz koju se uspinjemo do logora II. Iznenada, začula se tutnjava. Ja sam malo zaostao, što stoga da skinem košulju, što stoga što su ova dvojica bili brži od mene. Vidio sam što se događa i pokušao uteći. Dohvatio me rub lavine. Ni danas ne znam koliko se materijala odlomilo sa stijene i ledenjaka koji se s nje ruši. Znam samo da je lavina morala biti velika poput nebodera. Ante je odmah nestao, a ja sam se jedva izvukao. Nejca smo otkrili, Edo, Viki i Šerpe koji us se vratili s puta prema drugom logoru, po udu što je virio iz snijega. Premda smo mu željeli pomoći, trebalo nam je više od tri četvrtine sata da ga otkopamo iz tvrdo nabijena snijega", rekao je Srećko Gregov.
Nejca Zaplotnika drugovi su pokopali 29. travnja na lijepom mjestu malo iznad baznog logora.
"Takve lavine padaju jednom do dva puta u sezoni. Nitko nije mogao predvidjeti da će ova kataklizmična lavina pasti na stranu suprotnu od svih "malih" koje su padale gotovo svakodnevno", tvrdi Vinko Maroević.
Preživjeli Srećko Gregov, koji je živio u Splitu, na Gripama desetljećima kasnije je za Novosti ispričao detalje. Sinan Gudžević 2016. za Novosti piše: "Na visini od preko 4500 metara otkinula se stravična ledena ploča, duga i široka nekoliko stotina metara, a debela možda i koji metar, i krenula na njih. Bućan i Zaplotnik su tada bili koju stotinu metara odmakli, a on je, navlačeći rukavice, zaostao. Ta slučajnost ga je spasila, bio je povrijeđen pa izvučen te helikopterom prebačen u Katmandu. Odmjeren i gospodstven u govoru, skroman po pitanju svojih alpinističkih dosega, a izdašan u priznanju za druge (‘Zaplotnik je bio viša, najviša klasa!’), učinio je da se u njegovoj kući osjećam darovano, za stolom sa slikama i novinama te njegovim pričama o penjačkim pohodima i putovanjem biciklom od Splita preko Mađarske, Čehoslovačke i Poljske do Švedske i natrag preko Danske i Njemačke do pod Mont Blanc.
