Gostujući nedavno u “Otvorenom” HTV-a, posvećenom referendumskom tsunamiju i pratećim nedaćama, saborski zastupnik Hrasta, Hrvoje Zekanović, više je puta upitao Peđu Grbina iz SDP-a bi li on određivao hrvatskom narodu o čemu treba, a o čemu ne odlučivati.
Grbin mu, iz sad nevažnih razloga, nije uzvratio argumentom da hrvatski narod i ostali građani odlučuju svake dvije godine, a ponekad i češće na lokalnim i općim izborima, redovitim i izvanrednim, prije kojih ih baš sve stranke, od valjda postojeće Abecede demokracije do osnaženog Živog zida, informiraju o tome za što će se zalagati ako postanu vlast.
To što prosječni birači uglavnom ne slušaju pažljivo i ne čitaju ništa, njihov je, a ne problem političke elite, koja u nas ima lijep običaj da se svako malo iznenadi kad shvati kako oni koji su je izabrali ili blagog pojma nemaju zašto su to učinili ili imaju očekivanja dijametralno suprotna od onoga što su netom podržali na najbližem biračkom mjestu.
Tko ne razumije kako funkcionira zavođenje mase i kakva znaju biti kasnija razočaranja otkrivanjem dostupnoga, eno mu famozne Istanbulske konvencije, benignog i europski sterilnog dokumenta čije su usvajanje i provedbu najavile dvije dive desnog sektora: predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i europarlamentarka Ivana Maletić. Hrast, stranka koja je u međuvremenu postala političko krilo udruge U ime obitelji, osnovan je još 2010. godine i od tada je u Hrvatskoj održano barem pet-šest izbora za različite nivoe vlasti.
Ni na jednim se Ladislav Ilčić i prateći orkestar nisu na dulje makli s mjesta – s krajnje desnog ruba političke scene, s kojeg ih se prema centru povlači po potrebi i dok im ne istekne rok trajanja, a on je otprilike kao kod jogurta, ako nije i malo kraći. Za isto to vrijeme Most je dva puta bio vlast i pretekao, recimo, HNS iz doba kad tu stranku nije uništavao Ivan Vrdoljak, dok je Živi zid, prema posljednjim ispitivanjima javnosti, treća stranka u državi.
Božo Petrov, Nikola Grmoja, Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar, kakvi god da su i koliko god njihovi usponi nosili dugoročnu društvenu štetu, dokazali su da ima i načina i prostora i mogućnosti da se dođe do respektabilnih rezultata, bez obzira na mašinerije HDZ-a i SDP-a. Ladislav Iličić i Hrvoje Zekanović nisu sve što su oni postigli posljedica je isključivo milosti HDZ-a i dobre volje onih što su ih stavljali na liste najveće demokršćanske stranke te na ona mjesta što do Sabora vode i s manje od 5000 glasova.
Toliko su, i to zajedno, dobili Iličić na izborima 2015. i Hrvoje Zekanović na onima zbog kojih se Andrej Plenković privremeno doselio iz Bruxellesa. Hrvatski je narod, sasvim spontano, naravno, pokazao da ga puno bolje od svojeg varaždinskog nasljednika s violinom ili šibenskog namještenika za srednju Dalmaciju razumije Željka Markić: prva predsjednica Hrasta, stranke koju je osnovala zajedno s Miroslavom Tuđmanom, Ivicom Relkovićem, Josipom Jurčevićem, Hrvojem Hitrecom i drugima, pa se mudro i brzo prebacila tamo gdje njezina pozicija, utjecaj i medijska zastupljenost ne ovise o varljivoj biračkoj volji.
Formalno, Hrast ne stoji iza dvije posljednje referendumske inicijative kojima se žele poništiti usvajanje Istanbulske konvencije i umanjiti politička prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Suštinski, iza jedne je bivša predsjednica stranke, Željka Markić, a iza druge sestra sadašnjeg predsjednika, Ladislava Ilčića. Uostalom, da je riječ o pokušaju da se drugim sredstvima postignu stari ciljevi, potvrdio je i Hrvoje Zekanović u istoj onoj emisiji u kojoj je bio s Grbinom, obraćajući se motivacijski i u prvom licu množine volonterima koji su skupljali potpise građana i građanki.
Dva trenutačna pokušaja raspisivanja referenduma, kao i onaj raniji o braku i istospolnim zajednicama, te svi što će uslijediti ako se zakonski okvir ne promijeni što prije i na radikalno bolje nisu način da se demokratskim putem pokaže i posljedično nametne volja većine, nego sasvim suprotno korištenje je to demokratskih mehanizama da se volja većine, iskazana na izborima, što je više moguće poništi.
Cijeli je referendumski teror zapravo lukavi pokušaj uspostave paralelnog oblika vladavine, onoga u kojem će bitnu ulogu igrati izborni gubitnici koji, kombiniranom tehnikom banaliziranja politike i miješanjem civlizacijskih dosega sa zakonima krda, u fokus interesa javnosti pokušavaju staviti svoj stranački program, dok navodnim zalaganjem za volju većine kompenziraju sve dosadašnje poraze, ali i osiguravaju vlastito prisustvo u javnosti bez obzira na izvjesne predstojeće.
One poraze koji nisu imali i neće imati nikakve veze s biračkim ignoriranjem stranačkih programa, nego s činjenicom da su svi ti dječaci i djevojčice Željke Markić manje kapacitirani i kapacitirane nego što misle, iako se drže kao da su svi redom šefovi poznatog dijela svemira.
To što ih većina na koju se papagajski pozivaju očito neće, ništa dobroga ne govori o istoj toj većini, mahom neprosvijećenoj i spremnoj dokazati da evolucija može ići unazad, ali podosta govori o onima koji su i njoj neprihvatljivi. Nije to nimalo lako postići konkurencija među očajnima u hrvatskoj je politici izuzetno velika i jednako oštra. Drukčije rečeno, u zemlji u kojoj je Milijan Brkić potpredsjednik Sabora, a Davor Bernardić predsjednik najveće oporbene stranke, nadljudski su napori potrebni da se bude najgori.
