Šef postrojbe ratnih zločinaca Milan Lukić osuđen je na Haškom tribunalu 2012. godine na doživotni zatvor zbog ratnih zločina u Višegradu, ali ne i za zločin nad civilima koje su njegovi ljudi oteli iz vlaka i pobili u Štrpcima. Kaznu služi u zatvoru u Estoniji, zajedno s Milanom Martićem s kojim se žali na nehumane uvjete u zatvoru. S njim čeka i izlazak na slobodu.
Lukić je direktno odgovoran za ubojstvo 84 Višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnom teritoriju (općina Olovo). Također je odgovoran za koncentracijski logor Uzamnica, a osuđen je i zbog otmice i ubojstva 16 bošnjaka u selu Mioče, općina Rudo. Suci u Haagu nisu dvojili o visini kazne kada je dokazano da je Lukić, između ostaloga, bio jedan od vođa dva najozloglašenija masakra u ratu u BiH, u kojima je 120 žena, djece i staraca živo spaljeno u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac u Višegradu u lipnju 1992. godine.
"Živa lomača”
Zločin poznat kao “Živa lomača”, a koji je Međunarodni sud za ratne zločine proglasio “jednom od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu”, preživjela je samo Zehra Turjačanin, objavio je svojedobno portal Dnevno.
U predvečerje 27. lipnja 1992. godine pred njezinu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala nacionalistička glazba dovezao se Milan Lukić sa skupinom vojnika. U kući su se nalazile još i Zehrina majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom te susjeda i njezina maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli vani, a potom, uz objašnjenje da su “organizirali konvoj za Bajnu baštu”, odveli u kuću Mehe Aljića.
“Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece”, rekla je Zehra i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene s djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili.
“Ljudi su živi gorjeli"
“Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula”, ispričala je Zehra u Haagu. Kada je plamen zahvatio i njezinu odjeću, s jednom od sestara uspjela se probiti do ulaznih vrata, ali su ona bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.
Očajna je tražila da je strijeljaju
Sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. Nitko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon 11 dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi jer Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći dokrajčiti je.
Zehra se, nakon tog upozorenja, s preostalim muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama liječnika da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njezine najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao.
Tek 2019. godine, dakle s 26 godina zakašnjenja, u Beogradu se sudilo bivšim pripadnicima snaga bosanskih Srba Gojku Lukiću, Ljubiši i Dušku Vasiljeviću, Jovanu Lipovcu i Dragani Đekić zbog ratnog zločina. Tereti ih se da su na željezničkoj stanici u Štrpcu 27. veljače 1993. godine oteli i kasnije ubili 20 putnika iz vlaka 671. Prema navodima iz optužnice, optuženi su s drugim srpskim borcima, putnike prvo kamionom odvezli u osnovnu školu u selu Prelovo, u kojoj su ih tukli, piše Balkan Insight.
Potom su zarobljenicima naredili da skinu odjeću i prisilili ih, da tako u donjem rublju i sa vezanim rukama, ponovno uđu u kamion, nakon čega su ih odvezli u jednu kuću u selu Mušići. Natjerali su zarobljenike da uđu u kuću u grupama od po dvoje ili troje i ubili ih hicima u potiljak. Osamnaest ih je ubijeno na taj način, a dvojica su ubijena kada su pokušali pobjeći.
Jedan umro tijekom suđenja
Pripadnici jedinice "Osvetnici" Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni su na po deset godina zatvora, a Dragana Đekić na pet godina zatvora. Optuženi Ljubiša Vasiljević preminuo je tokom trajanja postupka. Prije toga, za ovaj zločin osuđene su bile samo dvije osobe - Nebojša Ranisavljević, koji je u Crnoj Gori osuđen na 15 godina zatvora i Mićo Jovičić koji je dobio petogodišnju kaznu nakon što se pred Sudom BiH izjasnio da je kriv, pisao je Express.
"Nismo isti dan znali što se dogodilo. Tek sutradan. Jutrom, počelo se govoriti o vozu 671 i Prijepoljcima koji se nisu vratili domovima. Jer, u tom vozu najviše je bilo Prijepoljaca - čak njih 11", prisjetio se umjetnik iz Prijepolja Meša Brničanin u razgovoru za Al Jazeeru Balkans. Sa ove vremenske distance izgleda naivno, ali građani Prijepolja dan nakon što se "otmica" putnika dogodila okupili su se ispred zgrade općine Prijepolje. Bilo ih je 4.000-5.000. Čekali su da im neko objasni što se dogodilo s njihovim sugrađanima, opisuje te događaje novinarka Saida Mustajbegović u tekstu za Al Jazeeru Balkans.
"Okružili su nas specijalci, kojima smo oko akšama, pošto je bio ramazan, počeli nuditi pitaljke [lokalizam somun]. Na to je jedan od specijalaca promrmljao kolegi: 'Mi došli da ih pobijemo, a oni nama daju lepinje'", odmahujući glavom i sabirajući nabujale emocije, kazao je Brničanin. Šesnaestogodišnji Senad Đečević bio je najmlađa žrtva tog pokolja, a među najstarijima bio je Tomo Buzov. Službeno, umirovljeni kapetan JNA s prebivalištem u Beogradu. On je išao u posjet sinu koji je bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici.
I dok je čitav vlak u strahu od Osvetnika šutio dok su izvodili Bošnjake iz vlaka, ustao je Tomo Buzov, Hrvat iz Kaštela.
- Stanite, ljudi, što to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona? - rekao je. Odveli su i njega.
Sam Nebojša Slijepčević ideju za film dobio je iz novinskog članka Borisa Dežulovića o Tomi Buzovu. Za njega nitko ne baca ruže u Drinu, pisao je Dežulović, detaljno opisujući zaboravljena zbivanja u vlaku 671.
Trinaestominutna priča o putnicima u vlaku na liniji Beograd - Bar, koju 27. veljače 1993. zaustavljaju paravojne srpske snage u akciji etničkog čišćenja, u Cannesu je nagrađen, Zlatnom palmom, a nominiran je i za Oscara.
