Nakon katastrofa bolje sutra? Kada Zagreb izranja iz sna...

Vrijednost nekih stvari shvaćamo često tek onda kad ih izgubimo. Prošlih godinu dana Zagrepčani su shvatili da su doživjeli dvostruki gubitak. Izgubili su slobodu izlazaka, promenade, šetnice, španciranja, sjedenja na terasama kafića - baš kao i svi drugi u Hrvatskoj, Europi, svijetu. Epidemija je glavni grad gurnula u novo nenormalno. A onda je došao i potres. Lice grada, jednog od najljepših u ovom dijelu svijeta, unakaženo je. Dvije kataklizme u isto doba - zaključili su mnogi - ne bi djelovale uvjerljivo ni u jednom filmu katastrofe, ali u filmu života bile su stvarnost, od koje, kao što znamo, nema ničega fantastičnijeg.

Ovih je dana Zagreb, kao u pjesmi, izronio iz sna. Lica mladih ljudi blistala su na ulicama, trgovima, na terasama, pod tendama, pred izlozima. Na fotografijama Sandre Šimunović vidi se  neodoljivi, živahni, šarmantni Zagreb, Zagreb u pokretu, vrutak energije, gejzir ljepote.

Taj mladi, pokretni Zagreb u oštrom je, dramatičnom kontrastu naspram oronulih, ispucalih, starih fasada koje je prošla gradska uprava tretirala kao da od cijeloga grada želi stvoriti jedan veliki Bulevar sumraka, ocvalu ljepoticu koja se slabo nosi s vlastitom starošću, nevješto je prekrivajući debelim naslagama šminke. Lijepo je vidjeti masu mladih lica. Ali to je opomena. Zagreb ne smije ostati ranjen, nezaliječen.

U Berlinu ima jedna crkva, zove se Gedechnitskirche, koja je nakon rata ostavljena kao simbol razaranja, patnje i muke. I Zagreb može ostaviti jednu takvu zgradu, možda onu u Đorđićevoj ulici, ako ne zauvijek, onda barem do trenutka kad će obnovom zablistati novo lice grada.

Središte Zagreba - dakle, najatraktivnije kvadrate u Hrvatskoj - napustilo je, mnogi zauvijek, oko 20.000 ljudi. Obnova ide puževim korakom. Nedavno je srušena prva zgrada. Riješeno je deset, možda dvadeset zahtjeva za obnovu. Tim tempom Zagreb će dočekati kraj radova negdje na 1000. godišnjicu utemeljenja Zagrebačke biskupije, 2094. godine. Ovi mladi ljudi ne mogu to čekati i nijedna im vlast nema pravo to učiniti.  

Gužva i slike koje podsjećaju na “staro normalno” nisu alibi da smo kročili u novo normalno i da se stvari mogu odvijati i dalje ovako polagano, rutinski, bezbrižno. Zašto radovi kasne? Zakon je očito jedan uzrok, loši odnosi premijera i šefa Ureda za obnovu drugi, prošla gradska vlast treći, politička razlika nove zagrebačke ekipe i Vlade četvrti. Niti jedan od tih razloga nije opravdan.

Ako će se glavni hrvatski grad, najveće industrijsko, kulturno i povijesno središte ostaviti na milost i nemilost vremenu, onda je nešto u ovoj zemlji duboko krivo. Već dosad premijer, šef Ureda i novi zagrebački gradonačelnik morali su biti na zajedničkoj konferenciji - koja bi trebala biti trajna - a odmah potom i na ulicama. Od Ilice do Markuševca. I potom skoknuti do Siska, Petrinje i Majskih Poljana - koji su u još većem problemu. Jer ovaj posao zahtijeva sve snage, svu pamet i nadilaženje svih političkih razlika. To je nacionalno pitanje. To je pitanje obnove, ekonomskog oporavka, demografije, opstanka.

Zagrebu neće biti dovoljna samo obnova fasada, pa čak ni statička rekonstrukcija oštećenih zgrada. Zagreb treba rekonstrukciju cijele jezgre grada - on treba nove trgove, nove pozicije prometnica (naročito željeznice), nove blokove života. U centru grada ima sjajnih lokacija, na kojima stoje rugobe, ruševine iz prethistorije. Od Gredelja do Zapadnog kolodvora, veliki su prostori koji vape za rekonstrukcijama. 

Zagreb treba dobiti novi Generalni urbanistički plan, ali ne neku repliku bandićevskog (skrojenog prema interesima kontroverznih  šeika, domaćih oligarha, kumova i rodijaka), nego nešto sasvim novo: viziju modernog, za život ugodnog, protočnog, zelenoga grada - nalik na ono oko čega se i razvio poslije onog strašnog potresa iz 1880.: Zagreb Lenuzzijeve potkove, Zagreb širokih avenija, Zagreb šarmantnih perivoja, Zagreb po mjeri čovjeka.

Takav bi GUP, koji bi potaknuo izgradnju novoga srca grada, a ne samo krpanje fasada i statike, doveo do silnog zamaha na svim ostalim područjima. Tko ne vjeruje, neka čita tekstove o renesansi Zagreba nakon potresa iz 1880. - grad je postao cvatući vrt. Može li to postati opet? Lica s ovih fotografija ne dopuštaju mogućnost negativnog odgovora. Mora!