Obožavam Stefana Zweiga. Taj je austrijski pisac ispisao najbolje biografije koje sam ikad čitao. Pisao je eruditno, emotivno, s ljubavlju za likove koje portretira. Nesretnu sudbinu Marije Antoinette opisuje sažeto u formuli “tragedije jednog osrednjeg karaktera” - bilo gdje, osim na francuskom dvoru, Antoinetta bi živjela običan, premda raskošan život. U Parizu, u vrtlogu Revolucije, ona postaje povijesna figura i žrtva. Njezina se glava, bez krivnje, kotrlja ispod giljotine, naprave koja je dobila ime po svojem izumitelju, koju je neki enciklopedist, kartezijanski racionalan, definirao kao “dijagonalno sječivo koje okrugli dio tijela odvaja od pravokutnog”... Antoinetti pripisuju i rečenicu “neka jedu kolače”, iako je njezino pravo značenje bilo drukčije - ako pekari nisu imali kruha, morali su građanima - po istoj cijeni - prodati kolače. No mlada je kraljica, Austrijanka, bila omrznuta, pa su je suvremenici oklevetali, kako to već biva s palim vladarima.
U “Pjesnicima svog života” Stefan Zweig stvara savršeni portret Giacoma Casanove, Chevaliera de Chengalta, hedonista, hohštaplera i genija (čovjeka koji piše drame i opere, pokreće francusku državnu lutriju kako bi državu izvukao iz deficita), kojega u 38. godini porazi mala, 17-godišnja kurtizana Charpilon, pa Giacomo odlazi na most na Temzi kako bi se ubio, ali ga od samoubojstva spasi prijatelj - koji uskoro isto padne kao žrtva male Charpillonke. Casanova je, piše Zweig, ispisao najveći roman svih vremena, zato što nije smišljan nego življen.
Zweig s jednako puno strasti portretira Balzaca (koji se toliko uživljava u svoje likova da jedne noći jeca nad sudbinom Evgenije Grande, pa kad ga prijatelj zatekne uplakana i upita što se događa, Balzac mu odgovara: “Zamisli, nesretnica se ubila”). Strastvene tekstove Zweig piše i o Stendhalu, Nietzscheu, Dostojevskom, Freudu, Romaine Rollandu... Dvadesetih, on je najčitaniji pisac na svijetu. Bogat je, skuplja autograme slavnih (ima cijelu kolekciju, čak i Beethovena), a za svaku se knjigu priprema marljivim istraživanjem arhive. U svakom njegovu tekstu možete uživati jer su svi ispisani s velikom strašću i ljubavlju. U Prvom svjetskom ratu još je, kao Židov, bio veliki njemački, austrijski patriot. Nakon rata postaje zakleti pacifist i veliki eurofil. Zweig se rađa iz velikog, kulturnog, i u značajnoj mjeri židovskog Beča, u kojemu piše Hugo von Hofmanstahl, gdje Freud stvara novu psihologiju, gdje piše Karl Kraus, a Theodor Herzl osmišljava svjetskopovijesnu ideju cionizma. Beč vodi legendarni gradonačelnik Karl Luger, kojemu je antisemitizam kratkoročna taktika, ali ne i strategija - Luger misli da je to duhovna hrana bijednika. Iako je govorio protiv Židova, Luger je osobno surađivao sa židovskim poduzetnicima i imao židovske prijatelje. No ne pišem zato o Zweigu. Povod je njegova autobiografija “Jučerašnji svijet” (Der Welt von gestern).
Od razmjerno benignog Lugerova antisemitizma, stvar je u njemačkim zemljama eskalirala do ideologije i politike koja će završni izraz naći u plinskim komorama i krematorijima. On se dobro sjećao scene rađanja fašizma: na jednoj ulici zaustavio se kamion, začuo se reski zvuk pištaljke, iz kamiona su iskočili naoružani smeđekošuljaši i počeli batinati neke protivnike na ulici. Kad su ih pretukli, na isti zvuk pištaljke su se vratili u kamion. Nešto kasnije Zweig, do jučer najpopularniji pisac planeta, morao je napustiti Domovinu, koju je toliko volio. U “Jučerašnjem svijetu” opisao je Austro-Ugarsku svojih roditelja, u kojoj se desetljećima ništa nije mijenjalo, i Austriju u Reichu, u kojoj su dani donosili više promjena nego decenije u Kakaniji, kako ju je zvao Musil. Je li naš svijet, svijet sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih jučerašnji? Je li ga takvim učinio Donald Trump, kojemu su hegemonistička ludovanja Demokratske stranke utrla put? U prvih nekoliko mjeseci objavio je desetke radikalnih dekreta. Lenjin ih je imao samo nekoliko - Dekret o miru, Dekret o zemlji, Dekret o osnivanju Čeke (tajne političke policije). Kako god bilo, naš je svijet bivši. Znamo od čega bježimo, ali ne znamo u što srljamo. Možemo se samo nadati da će to biti bolje od onoga što je zamijenilo Zweigov jučerašnji svijet.
