Obožavam Stefana Zweiga. Taj je austrijski pisac ispisao najbolje biografije koje sam ikad čitao. Pisao je eruditno, emotivno, s ljubavlju za likove koje portretira. Nesretnu sudbinu Marije Antoinette opisuje sažeto u formuli “tragedije jednog osrednjeg karaktera” - bilo gdje, osim na francuskom dvoru, Antoinetta bi živjela običan, premda raskošan život. U Parizu, u vrtlogu Revolucije, ona postaje povijesna figura i žrtva. Njezina se glava, bez krivnje, kotrlja ispod giljotine, naprave koja je dobila ime po svojem izumitelju, koju je neki enciklopedist, kartezijanski racionalan, definirao kao “dijagonalno sječivo koje okrugli dio tijela odvaja od pravokutnog”... Antoinetti pripisuju i rečenicu “neka jedu kolače”, iako je njezino pravo značenje bilo drukčije - ako pekari nisu imali kruha, morali su građanima - po istoj cijeni - prodati kolače. No mlada je kraljica, Austrijanka, bila omrznuta, pa su je suvremenici oklevetali, kako to već biva s palim vladarima.
240
prikaza
Naš je svijet, izgleda, bivši. Ne znamo u što srljamo
Honore de Balzac se toliko uživljava u svoje likova da jedne noći jeca nad sudbinom Evgenije Grande, pa kad ga prijatelj zatekne uplakana i upita što se događa, Balzac mu odgovara: “Zamisli, nesretnica se ubila...”
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
