Pet puta je osvojio NBA prventsvo, dva puta je proglašen najboljim igračem lige, tri puta najboljim igračem finala NBA, proglašen je i najboljim rookijem 1997. godine, a ove godine nakon 19 sezona u Spursima odlazi u mirovinu.
Tim Duncan ući će u povijest kao jedan od najboljih košarkaša svih vremena, a sve je počelo na malom karipskom otoku Saint Croix. Duncanov prvi sport bilo je plivanje, ali uragan Hugo početkom devedesetih uništio je jedini olimpijski bazen na otoku. Zbog straha od morskih pasa nije htio plivati u moru i prebacio se u košarkaše, a njegova dvometarska visina pomogla mu je u tranziciji.
Iako je dominirao u srednjoj školi, možda nikad nitko ne bi čuo za klinca s Kariba da nije bilo jedne humanitarne utakmice 1992. godine.
Tadašnji igrač Unicaje Chris King, preporučio je Duncana svom treneru sa sveučilišta Wake Forest Daveu Odomu. King je sasvim slučajno završio na St Croixu nakon što su neki NBA igrači otišli igrati par humanitarnih utakmica nakon društvenih nemira na Djevičanskim otocima.
Najveća zvijezda im je bio Alonzo Mourning, danas umirovljenik, ali tada je već bio jedan od najpopularnijih igrača. Čim su stigli na otok, pročulo se da ima jedan tinejdžer visok 2,10 metara, dobar je s loptom, a prije se bavio plivanjem. King je bio zaintrigiran.
"Pojavi se taj žgoljavac. Izgledao je tako mlado", kaže King za Washington Post.
U pretrpanoj dvornai Duncan je igrao protiv Mourninga i nakon prvih nervoznih poteza, čitavu noć ga je nadigravao, priča King. "Vidjelo se da je nebrušeni dijamant, ali stvarno je imao osjećaj za loptu. Igra protiv Alonza Mourninga, ima 16 godina i dominira. Leti po parketu, ima odličan dodir s loptom", prepričava svoje dojmove prijateljske utakmice King.
Odom je pomalo nevoljko pristao otići pogledati tog nevjerojatnog klinca, ali samo zato što je njegovo sveučilište imalo još jednu otvorenu sportsku stipendiju. Razmišljao je da u najgorem slučaju će netko s Djevičanskih otoka imati fakultetsko obrazovanje, čak i ako mu košarkaška karijera ne uspije. Ekipa s Wake Foresta već je imala spremne dvojicu stranaca, Makhtara Ndiayea iz Senegala i Rickya Perala iz Španjolske. Odom je bio uvjeren da su obojica bolja od Duncana.
Nakon odgledanih nekoliko amaterskih utakmica, Odom nije bio pretjerano impresioniran, ali taman dovoljno da Duncanu ponudi stipendiju. "Najbolja osobina mu je bila da je imao osjećaj za okruženje kakvo ne vidiš s domaćim dečkima njegove dobe. Ne bih bio potpuno iskren da kažem kako sam razmišljao da mi je igrač NBA kalibra u rukama. Pogotovo nisam mislio da radim s jednim od pet najboljih igrača u povijesti košarke", izjavio je Odom.
Na početku sezone Ndiaye i Peral bili su daleko ispred Duncana, ali zbog sporosti birokracije obojica nisu mogla igrati. Duncan je dobio priliku i objeručke prihvatio izazov. S vremenom su svi saznali za Duncana, tihog i povučenog dvometraša koji je uvijek na pravom mjestu.
S vremenom je dobio mišiće i postao jedan od najboljih košarkaša na sveučilištima, a poslije i u najboljoj svjetskoj ligi.
A sve je počelo jednim uraganom i uništenim olimpijskim bazenom.
