Sjećate li se Jasmina Repeše? Naravno da ga se sjećate, ali… Sjećate li se Jasmina Repeše kao izbornika košarkaške reprezentacije Hrvatske?
Sjećate li se reakcija medija i javnosti na njegovu posljednju izborničku akciju? Na Svjetsko prvenstvo igrano prošlog ljeta u Španjolskoj? Samo što nije linčovan kao na Divljem zapadu, kao u špageti vesternima Sergia Leonea.
S tim da je linčovan riječima. Pa je onda iskoristio prvu prigodu za bijeg iz takva okruženja, eno ga sad u Milanu.
Kao što je i čovjek koji ga je naslijedio na klupi reprezentacije, čovjek dočekan aklamacijom medija i javnosti kao jedino moguće, ali i najbolje rješenje, Velimir Perasović, već u Vitoriji.
Ništa se u tih godinu dana nije promijenilo, ama baš ništa. Samo to što je ispadanje reprezentacije na sljedećem velikom natjecanju po Svjetskom prvenstvu bilo još teže, još uvjerljivije, još sramotnije, još bolnije za sve nas.
Kad bih uspio ekonomično, unutar ovog teksta, objasniti i sebi i vama što se to dogodilo u prošla dva tjedna - sigurno bih dobio neku nagradu.
Lovorov vijenac, šestinski kišobran s drškom od slonovače, zlatnu značku, barem pivo od onih likova koji pijuckaju ispred kvartovskog dućana trateći vrijeme kojeg imaju na pretek. Ali ne ide.
Nije to baš tako jednostavno. Krenut ću od vlastitih zaključaka i vlastitih zabluda. Kao prvo, mi nismo nikakva košarkaška nacija, nikakva iskra i nikakva medalja više ne mogu košarku dići na razinu na kojoj je nekada bila.
To sam zaključio nakon hodočašća u zagrebačku Arenu, u kojoj se broj gledatelja smanjivao kako je turnir odmicao. Sigurno je da nije riječ samo i isključivo o košarci, radi se i o socijalnom momentu i okruženju u cijelosti - živimo u apatičnom, nezainteresiranom i negativističnom okruženju.
Ovaj je put Eurobasket bio lakmus koji je (ponovno) upozorio na to. Ali da doista postoji neka “kritična masa ljubitelja košarke”, o čemu smo svi pisali i pričali - a zapravo ispada kako smo gatali i lagali umjetno dižući zanimanje za sport o kojem pišemo - onda bi ta kritična masa punila dvoranu tijekom natjecanja koje nudi ono najbolje u košarkaškoj Europi.
Nevjerojatno je da u tri poslijepodne, radni dan, na utakmicu Slovenija- Grčka dođe 5600 gledatelja, a u devet navečer, na utakmicu Hrvatska – Nizozemska 6200 gledatelja.
Uz opasku da je organizator prvo pozvao Slovence u skupinu zbog ekonomskih efekata, a onda je učinio sve da Slovenci ne mogu doći do ulaznica. A kao drugo, naša košarkaška reprezentacija nikad više, nigdje i protiv nikoga, ne smije biti proglašena favoritom utakmice.
Povijest je već upozoravala na to, gubili su naši košarkaši i od Latvije i od Makedonije i od Izraela i od BiH, samo što nismo željeli priznati tu istinu.
Sad, kad su izgubili od Čeha, zaostajući i trideset razlike u trećoj dionici, krajnje je vrijeme da to priznamo i shvatimo. Tako je kako je. Mea culpa, mea maxima culpa, moja krivica. Kriv sam što sam i ja bio u zabludi. Više nisam.
Znate, užasno je neugodno kad vas iz dvorane isprate priče o tome da su se “Šuker i Bandić potukli u svečanoj loži, pred očima predsjednice Kolinde”, ili da je “Karamarko maknuo sliku s košarkašima sa svog ‘fejsa’ čim su izgubili od Čeha”.
Nisam to provjeravao, a i da sam želio - sigurno ne bih dobio potvrdu, jer je nemam od koga dobiti. Jednostavno je neugodno, čak i ako nije istina, jer ispada kako je košarkaška reprezentacija samo dekor za aktivnosti političara.
Baš kao što je bila dekor, a ne subjekt, ovog Eurobasketa. Pomnija analiza detalja košarkaške igre nema nikakva smisla - obrambene rotacije i Simonova pick igra ne pripadaju u ovu priču - kad momčad igra sve lošije kako natjecanje odmiče. Momčad?
Hm, zapravo skupina igrača… Momčadi izgledaju drukčije, momčadi se ne predaju, ne gledaju u pod nakon pet minuta utakmice protiv suparnika - Čeha - koji je sve samo ne agresivan, koji se gotovo ispričava kad napravi neki faul, koji se ima pravo ponositi automobilima i pivom koje proizvodi, ali nikako košarkom.
No vremena se mijenjaju… Rekao bih da su kolektivno bili nesigurni i preplašeni, bez obzira na izjave kojima su - čini se - prije hrabrili sami sebe nego puštali svoje realno stanje prema javnosti. E, da je još živ Feral, pa da stavi sve te izjave na isto mjesto, u rubriku Greatest shits!
Da ponovno čujemo kako se od pretljanja o medalji u tri dana dolazi do “najgoreg dana u životu”, da ponovno čujemo kako se od “nove hrvatske reprezentacije koja se bori” u tri dana dolazi do neborbenih minus trideset protiv Veselog kojeg nimalo nisu rastužili.
Pače, učinili su ga još veselijim. Jan Vesely je prošle nedjelje dobio i srednje ime – Jan Jako Vesely.
Što dalje? Srećom, nije to moj posao. I ne bih želio biti u koži onoga i onih čiji će posao biti da procijene što dalje.
Već sam dosta čuo i pročitao o sugeriranim “radikalnim rezovima”. Znate što?
Tih je radikalnih rezova već bilo, nove su generacije mijenjale stare, pa se ništa važno na rezultatskom planu, a i na statusnom planu košarke, nije promijenilo u prošlih dvadeset godina - već možemo reći i dvadeset dvije jer idućeg ljeta nema izlaska na svjetsku scenu - i nizbrdica je postajala sve strmija.
I klizavija. U tom bi kontekstu radikalno bilo samo ukidanje košarke. A i o tome bi, možda, valjalo pomno razmisliti.
