Drugi dio Mazowerove knjige nosi naslov "Novi poredak". U studenom 1937. Hitler je na sastanku u Kancelariji Reicha dao prve naznake Novog poretka. Sastanku su nazočili ministri rata i vanjskih poslova te trojica Wehrmachtovih zapovjednika rodova - kopnenih snaga, zrakoplovstva i mornarice. Hitler im je naširoko i nadugačko elaborirao svoju viziju sljedećih pet do osam godina: "Nema vremena za gubljenje jer je širom svijeta još jednom na djelu primitivan poriv kolonizacije. Ekonomska nužnost ključan je motiv. Želi li Njemačka povisiti svoj životni standard, mora steći pristup resursima drugih naroda".
Hitler je bio svjestan, zbog iskustava iz Prvog svjetskog rata, kako će Njemačka zbog prevlasti na svjetskoj razini neminovno doći u sukob s Velikom Britanijom, zbog čega je naveo Europu kao primarni cilj nacističke ekspanzije:
"Pođemo li od pretpostavke da je osiguranje dovoljnih količina hrane za nas od ključnog značaja, prostor toga osiguranja nalazi se samo u Europi, a ne u eksploataciji kolonija, što je liberalno-kapitalistički stav. Naš cilj nije stjecanje dodatnog stanovništva, već poljoprivrednog prostora. Nadalje, područja bogata sirovinama također se nalaze u Europi, u neposrednoj blizini Reicha, i ne treba ih tražiti u prekomorskim područjima".
Ukupni europski brutoproizvod u međuraću bio je veći od brutoproizvoda Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država. To bogatstvo nije toliko stvarano eksploatacijom sirovina, nego djelovanjem sofisticiranog i međuovisnog financijskog tržišta. Međuratne ekonomske krize pogodile su trgovinu između europskih država i oslabile njihove ekonomske veze s drugim kontinentima, ali su ekonomska međuovisnost i međunarodna trgovina ipak ostale ključan faktor europskog blagostanja. Nijemci su se početkom Drugog svjetskog rata relativno lako dokopali europskih resursa, ali pravi izazov se krio u pitanju kako upravljati njima, što je u velikoj mjeri dovelo do sloma nacističkog Reicha:
U logorima 700 tisuća ljudi
"Budući da se Hitler u kratkom razdoblju dočepao mnogih područja koje je htio i premda je kolač kontinentalne ekonomije bivao sve manji, Reich se njime uspio okoristiti u znatnoj mjeri. Iako svjetska sila srednje veličine, Njemačka je sirovom snagom preusmjerila prema sebi nemali dio europske proizvodnje i trgovine. U razdoblju od 1940. do 1944. doprinos okupiranih teritorija njemačkoj potrošnji čelika porastao je s 3 na 27 posto, a sudjelovanje stranih radnika u ukupnoj radnoj snazi Reicha s 3 na 19 posto, čime je omogućeno slanje dodatnih milijuna Nijemaca na Istočnu frontu. Ako se uopće može reći da je ekonomija Novog poretka funkcionirala, bilo je to samo kratkoročno i samo zbog kapitalističke suradnje između Njemačke i okupiranih zapadnoeuropskih zemalja, znatno produktivnije od kolonijalne eksploatacije kakvu je Hitler nametao Istoku".
Na njemačko upravljanje europskom ekonomijom nije utjecala samo ideologija, već i ratna situacija. Reich je 1938. i 1939. stekao komercijalnu i industrijsku prevlast u istočnoj i srednjoj Europi, a nakon pada Francuske, uvjereni da su svladali i Zapad, nacisti su počeli dugoročno planirati mirnodopski kontinentalni Novi poredak: "No zimi 1941. na 1942., kad je postalo jasno da Sovjetski Savez nije poražen, pažnja je posvećena kratkoročnim potrebama ratne ekonomije. Tad je nastupila i velika prekretnica u njemačkom pristupu upravljanju okupacijom i započela je znatno veća upotreba nasilja u eksploataciji kontinentalnih resursa. SS je iskoristio raspad njemačkog pravosudnog sustava, nadgledao strahotni porast broja zatočenika u logorima - od 21.400 u 1939. do više od 100.000 sredinom 1942. te više od 700.000 početkom 1945. - i postao glavni dobavljač ropske radne snage. Göring je drastično umanjio racionirana sljedovanja hrane u okupiranim područjima kako životni standard u Njemačkoj ne bi bio ugrožen".
Hitlerova naredba: "S Dancima prijateljski!"
Primjer Danske, koja je unutar Reicha imala poseban status, pokazuje što je Hitler mogao napraviti u Istočnoj Europi da su nacisti poslušali savjet jednog razočaranog njemačkog poslovnog čovjeka koji je preporučio da se "treba zadovoljiti mogućim": "Razlika Poljske i Danske doimala se nevjerojatnom. Hitler je naložio da s Dancima treba postupati na 'vrlo prijateljski način' zato što da nisu pružili otpor. Poslovi su se sklapali 'u skladu s uobičajenom praksom'. To je značilo da su Danci sami upravljali svojom ekonomijom kroz njemačko-dansko međuvladino povjerenstvo. Nijemci su imali pravo upotrebe - znatne, ali ne i dominantne - danskih brodogradilišta, tvornica alatnih strojeva i drugih ključnih industrija. Pritom su Nijemci imali povjerenja u Dance. Nije bilo 'reorganizacije' ekonomije u skladu s nacističkim načelima, masovnog preuzimanja dobara ili pljačkanja zaliha i deviznih rezervi, čak ni prisilnog rada. Svjesni sumnjičavog, možda i neprijateljskog stava danske javnosti i u želji da osiguraju opskrbu mliječnim proizvodima, ribom i mesom, Nijemci su se suzdržavali od uplitanja u poslovne transakcije".
Ključni resurs u nacističkom porobljavanju Europe predstavljala je hrana: "Na djelu je zapravo bila organizirana pljačka. Ono što su nacisti smatrali nužnim za njemačke ratne napore plaćeno je golemim poremećajima u drugim zemljama. Širom okupirane Europe nekadašnja tržišta su razbijena, civili su napuštali svoje domove, prekomorska trgovina je obustavljena, rekvizicije su opustošile poljoprivredna dobra i zalihe, a novačenje prisilnih radnika lišilo je polja i tvornice radne snage".
Hitler je nastojao da se ne dogodi situacija iz Prvog svjetskog rata, kad su britanska blokada i mobilizacija milijuna muškaraca izazvali u srednjoj Europi tešku krizu prehrane, zbog čega je u Trećem Reichu državna intervencija u poljoprivredu otpočetka bila znatno intenzivnija nego u industriju:
"Režim je bio uvjeren da su nestašice u Prvom svjetskom ratu prouzročile njemački poraz i zato su nacisti težili autarkiji, kao ratnoj strategiji i poslijeratnom cilju. Započeli su 'bitku za proizvodnju', ali je Hitler bio uvjeren da Njemačka nije samoodrživa u postojećim granicama. Drugim riječima, nikad nije posumnjao u nužnost osvajačkog rata. Rat je Njemačkoj trebao zajamčiti 'sigurnu prehranu' i dokinuti greške predratne međunarodne poljoprivredne politike koja je Europu učinila fatalno ovisnom o prekomorskom uvozu i ugrozila njeno seljaštvo".
Drugi svjetski: Rat za mast, meso i ulje
Njemačka je tridesetih uvozila petinu svojih potreba za hranom: "Treba također uzeti u obzir da su Europi manjkali masnoće, životinjska hrana i jestivo ulje. Nametala su se dva rješenja: ili će Nijemci za vrijeme rata uspjeti povisiti produktivnost europske poljoprivrede - što su pokušali i doživjeli potpuni neuspjeh - ili će Njemačku opskrbiti hranom iz ostatka Europe, a to znači da će drugi Europljani gladovati".
Dogodio se ovaj drugi scenarij. U Sovjetskom Savezu je nacistička politika dovela do nestašice hrane, zbog čega je od gladi umrlo mnogo ljudi: "Njemačke procjene ruskih viškova hrane bile su pretjerane i pogrešne koliko i pripreme za rat na Istoku. Osim što su precijenili sovjetske zalihe, njemački planeri uopće nisu predvidjeli strategiju spaljene zemlje koju je u povlačenju provodila Crvena armija. Ekonomska infrastruktura bila je razorena, masovno su uništavani traktori i poljoprivredna mehanizacija, tako da ni znatno sposobnija uprava ne bi uspjela doseći predratnu razinu proizvodnje. Opskrba Wehrmachta oslanjala se na selo, a u očekivanju brze pobjede su ruska i ukrajinska gazdinstva dodatno desetkovana velikim rekvizicijama i klanjem stoke".
Umiranje od gladi u Sovjetskom Savezu bio je dio planske strategije Reicha. Dužnosnik Hitlerova Ministarstva poljoprivrede i prehrane, Herbert Backe, zalagao se za deindustrijalizaciju Rusije: "Njegov cilj bilo je slabljenje urbane radničke klase koju je stvorio Staljin i preobrazba Rusije u dobavljača hrane za zapadnu Europu, što je ona i bila prije nego što su boljševici preuzeli vlast. Doista, Rusija je do 1914., u odnosu na tridesete godine, izvozila desetostruko veće količine žita. Backe je smatrao da je Staljin pogriješio uništivši rusku poljoprivredu i ostatak Europe učinio ovisnima o transatlantskom uvozu".
Od punionice mineralne do popravka bicikla, SS-ovci su se privatno bogatili
"Kada je riječ o poduzetništvu, SS je bio bolji u uništavanju nego u stvaranju. Poslije Anschlussa, kad je Göring svoj 'Reichswerkei' preobrazio u vodeći industrijski konglomerat, i SS se zainteresirao za privredu. Početne inicijative bile su usredotočene na kamenolome i građevinarstvo i zato su, u očekivanju velikih građevinskih pothvata u Reichu, osnovani logori Mauthausen, Flossenbürg i Gross-Rosen. WVHA, Glavna uprava za privredu i administraciju SS-a, iskoristila je povlašteni pristup ekspropriranoj židovskoj imovini i preuzela mnoga mala poduzeća, od pilana do prerađivača hrane. U tom preuzimanju bilo je malo logike: gdjegod to je bila punionica mineralne vode, drugdje radionica za popravak bicikla, a negdje proizvodnja keramike. Opsjednut mnogim stvarima, Himmler bi se s vremena na vrijeme površno posvećivao zamisli o vojnoj industriji pod upravom SS-a koja bi proizvodila protuavionske topove, ručne bacače i mitraljeze. SS-u je, međutim, manjkalo ljudi s poslovnim iskustvom, a kombinacija izgladnjivanja i zlostavljanja radne snage, uz Himmlerovo bavljenje poslijeratnim agrarnim naseljavanjem Istoka, kao i nedostatak investicijskog kapitala, onemogućili su stvaranje značajnog industrijskog carstva pod kontrolom SS-a", piše Mazower.
Odilo Globočnik, austrijski nacist i časnik SS-a, bio je ključna karika SS-ove "privrede" u Istočnoj Europi. Globočnik je 1941. i 1942. godine bio vođa Operacije Reinhard kojoj je cilj bio istrebljenje poljskih Židova: "Uništenje poljskih Židova dovelo je do masovnog privatnog bogaćenja esesovaca, uz malo koristi za njemački ratni napor. Globočnik je tvrdio da je Operacija Reinhard od rujna 1942. do prosinca 1943. priskrbila više od 1900 vagona odjeće. U Globočnikovu završnom izvještaju nalazi se dugačka lista stvari na kojima se temelji ta procjena. Lista sadrži novac (od mađarskog penga do australskih funti) te goleme količine dragulja, ručnih satova, plemenitih metala, kovčega, džepnih noževa, naočala za sunce, tabakera, budilica i britvi".
U vojnoj industriji 400 tisuća logoraša-robova
Od jeseni 1943. pa nadalje, zatočenici logora u sve su većem broju bili zaposleni u vojnoj industriji i tijekom 1944. taj je trend ubrzan, a radni uvjeti značajno su otežani: "Oko 25.000 logorskih zatočenika radilo je početkom 1942. u vojnoj industriji. Pred kraj 1944. bilo ih je od 400 do 420 tisuća, a SS i njemačka industrija blisko su surađivali u njihovoj eksploataciji. Pretežno su bili zatočeni u logorima za židovske ropske radnike (u međuvremenu ubijene). Neki su sudjelovali u gradnji kemijskih tvornica u Šleskoj čija sirovina je bio ugljen. Drugdje u Reichu, logor Oranienburg je radnom snagom opskrbljivao tvornicu aviona Heinkel, zatočenici Sachsenhausena radili su za Daimler-Benz, a Dachau je bio povezan s BMW-om. Koncern Krupp počeo se oslanjati na zatočenike kad mu je ponestalo radne snage i njegovi direktori posjetili su Buchenwald u potrazi za kvalificiranim radnicima. Većina radnika Volkswagena bili su stranci i proizvodili su vojna vozila, dijelove za avione, rakete i drugo oružje. Volkswagen je opskrbljivao SS terenskim vozilima, a SS je zauzvrat izgradio i čuvao poseban logor blizu glavne tvornice".
Nitko se ne može mjeriti s Rumunjima, osim možda NDH
Hitler je nastojao u istočnoj i srednjoj Europi uspostaviti vazalske režime koji su trebali osigurati nesmetane kopnene koridore prema Reichu. Po Hitlerovu uvjerenju najubojitiji okupacijski režim bio je rumunjski, na čelu s generalom Ionom Antonescuom: "Antonescu je bio opsesivno ksenofobičan profesionalni vojnik, 'brutalan, dvoličan, vrlo tašt, bezobzirno ambiciozan', kakvim ga je dvadesetih godina opisao upućeni kolega. Poput većine rumunjskih političara i službeničke elite, bio je vatreni antisemit". Ni jedan njemački saveznik, piše Mazower, osim možda NDH, nije se po smrtonosnom učinku mogao mjeriti s rumunjskim režimom: "Kao i u slučaju NDH, vrlo malo ubojstava bilo je posljedica njemačkog pritiska.
Kada su Nijemci, u ljeto 1942., doista počeli vršiti pritisak na Bukurešt, vlada je promijenila politiku, ali iz vlastitih razloga. Činjenica da je 375.000 Židova iz uže Rumunjske preživjelo do kraja rata ponajbolji je dokaz da su Rumunji uživali slobodu djelovanja. Drugim riječima, ubijanja 1941. i 1942. bila su isključivo rumunjska inicijativa, svojevrsni 'paralelni rat' protiv Židova, vođen na drugi način nego u područjima pod njemačkom okupacijom, ali s istim ciljem. Dok se činilo da Nijemci pobjeđuju, vlada se ponosila da, kako je rekao Mihai Antonescu, Rumunjska spada među države koje su spremne odlučno surađivati u konačnom rješenju židovskog pitanja, ne samo lokalnog, nego i europskog".
NDH: Last minute država
Odluka o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske donesena je u posljednjem trenutku. Sve do kraja ožujka 1941. Hitler se nadao da će Jugoslavija postati pouzdana članica Trojnog pakta. Nakon invazije na Jugoslaviju, Hitler je odlučio uspostaviti NDH, "kao očito sredstvo pridobivanja hrvatskog stanovništva za Njemačku i umanjenje broja njemačkih vojnika potrebnih za okupaciju zemlje". Međutim, režim Ante Pavelića donio je Osovini mnoge probleme. Brutalno nasilje koje je provodio prema Srbima dovelo je do masovnog i aktivnog otpora, zbog čega su sile Osovine bile prisiljene držati na Balkanu značajne vojne snage. "Poput Conducatora Antonescua i slovačkog svećenika-predsjednika Tisoa, Pavelić si je nadjenuo odgovarajuću diktatorsku titulu - 'Poglavnik' - ne bi li nalikovao diktatorima koji su ga doveli na vlast", piše Mazower.
Donosi i opis Ante Pavelića iz pera talijanskog pisca Curzija Malapartea: "Crne i duboke oči žarile su mu se na blijedom licu zemljane boje. Lice mu je zračilo nekom neizrecivom tupoglavošću: taj dojam su možda pojačavale njegove goleme uši, koje su izbliza izgledale još veće, smješnije, strašnije nego na slikama".
Hitler: Treba nam europska zajednica
U proljeće 1942. godine Wehrmacht je počeo novačiti etničke Nijemce u Srbiji i formirati nove postrojbe pod svojim zapovjedništvom. U svibnju ih je prepustio Himmlerovu Waffen-SS-u. SS nije imao dopuštenje novačiti Nijemce u Reichu, tako da su dva milijuna etničkih Nijemaca u Mađarskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Slovačkoj, s onima u doseljeničkim logorima, bili jedini raspoloživi izvor "njemačke krvi", ako je Waffen-SS namjeravao rasti. Međutim, pojavio se problem zbog toga što pojedini kolaboracionistički režimi nisu pristajali na to, uključujući i režim Ante Pavelića:
"Primorati strane vlade na takvo što nije bilo jednostavno jer su nerado prepuštale kontrolu nad tom (bilo kojom) skupinom svojih državljana. Tamo gdje su vlasti bile najslabije - kao u okupiranoj Srbiji - Nijemci su bili suočeni s najmanje teškoća. Iako marionetske tvorevine, NDH i Slovačka su tvrdo pregovarale. Pregovori s Rumunjskom i Mađarskom nikad nisu okončani, a Horthy i Antonescu osobno su se oduprli Hitleru kad ih je izložio pritisku".
"Godine 2000. Njemačka više neće biti okupirana po svojim neprijateljima. Njemačka nacija bit će intelektualni predvodnik civiliziranog čovječanstva. To smo pravo stekli ovim ratom. Ovaj svjetski sukob protiv naših neprijatelja živjet će samo kao ružan san u sjećanju ljudi. Naša djeca će podizati spomenike svojim očevima i majkama zbog patnji koje su pretrpjeli, zbog njihove stoičke nepokolebljivosti, zbog hrabrosti koju su pokazali, zbog junaštva kojim su se borili, zbog odanosti svom Fuhreru i njegovim idealima, usprkos teškoćama. Naše nade bit će ostvarene i naši ideali postat će stvarnost", napisao je Joseph Goebbels u tekstu "Das Jahr 2000.", koji je objavljen u časopisu Das Reich 25. veljače 1945.
"Bio je to razotkrivajući, ali svakako i jedan od najbizarnijih članaka koje je Goebbels ikad napisao", piše Mazower.
Slična razmišljanja iznio je svojevremeno i Adolf Hitler u razgovoru s Mussolinijevim ministrom vanjskih poslova: "Vrijedi spomenuti da je borba na Istoku prvi put razvila osjećaj europske solidarnosti. To je od golemog značaja za budućnost. Buduće generacije morat će se nositi s problemom Amerike. To više neće biti pitanje Njemačke, Engleske, fašizma, nacionalsocijalizma ili suprotstavljenih sustava, nego zajedničkih paneuropskih interesa unutar europskog ekonomskog područja i njegova afričkog dodatka. Osjećaj europske solidarnosti koji je sad prisutan mora se razviti u smjeru europske zajednice".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
zlocinac pavelic je pobjegao cim je njemacka pala hitler ioh je drzao ko marionete da je dobio rat nebi bilo ndh ngo njemacka ustase su zlocinci