Nekad je šutnja zaista zlato. Neka Milanović to nauči

Predsjednik Milanović je (opet) izazvao niz negativnih reakcija izjavivši kako se “ne bi trebao zanimati” kad o seksualnom uznemiravanju “zapomažu glumice koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara” te na opće oduševljenje jednog dijela javnosti udario na nevladinu organizaciju B.A.B.E. (“Budi aktivna, budi emancipiran”). Osebujni Milanović je dobar govornik, ali je isto tako i uvjereni egotriper. Birači s njim znaju na čemu su. No ako uzmemo u obzir dužnost koju trenutačno obnaša, pitanje je mora li Milanović biti baš svakom loncu poklopac? Na novinarsko pitanje promašaja jednog zicera, nogometna ikona Mate Baturina je odgovorio: “Dikod uđe, dikod ne uđe”. Tako i predsjednik Milanović. On je vjerojatno jedini političar u Hrvatskoj koji može reći bilo što. Takvo što drugi političari ne mogu ni sanjati. No zašto ima potrebu ići đonom na sve one koji se usude polemizirati s njim i kritizirati njegov javno izrečeni stav? Zašto uvijek slijedi arogantno osporavanje kritičara? Zašto reagira kao Plenković? Htio ili ne, Milanović je dao krila svima onima koji misle da su zlostavljane žene same krive i da su to same tražile. Predsjedniku je kristalno jasno da naše društvo u takvim situacijama više dovodi u pitanje samu žrtvu, nego nasilnika. Upravo je to razlog zašto većina žrtava šuti i godinama drži sve u sebi. Jedno je kad si u stanju izvući zlostavljača na brisani prostor, jer si neovisna i imaš tu društvenu i financijsku moć, no posve je drugo kad si nemoćna. Kako javnosti nije do kraja jasno što je predsjednik htio reći, sve je više onih koji su uvjereni da predsjednik svojom izjavom relativizira seksualno nasilje, klasificira žrtve i dovodi u pitanje vjerodostojnost žrtava argumentom da su predugo šutjele. 

Ako pogledamo reakcije nakon Milanovićeve izjave, nemamo baš razloga sumnjati da je loša ocjena učenika i učenica na testiranju čitalačke pismenosti slučajna. Milanovićeva izjava jest nespretna. Mogao je i bez toga, ali čini se ispravnim navesti razliku između različitih situacija. Nema smisla uspoređivati iskustva holivudskih glumica sa slučajevima i iskustvima zlostavljanih žena na Balkanu. Žena zaposlena u privatnoj firmi ili studentica kojoj egzistencija ovisi o položenom ispitu definitivno se neće ugledati na bogate zvijezde koje si mogu dopustiti luksuz javnog istupa. Na kraju krajeva, i njima je trebalo nekoliko desetljeća da se ohrabre, i to u trenutku kad su se stvorili uvjeti za takvo što. Tzv. obične žene treba poticati da govore i prijavljuju, a sve one hrabre žene koje odluče izaći u javnost sa svojom pričom treba zakonski zaštititi i prisiliti pravosudni sustav da nasilnike bez odugovlačenja sankcioniraju, a ne da žrtve moraju godinama čekati. Najnovijim Facebook okršajem Milanović još jednom pokazuje da za njega nema svetih krava. I dobro je što je tako. 

Nije nikakva tajna da se brojne nevladine organizacije i privatne udruge više bave vlastitim interesima, nego ciljevima koji su im statutima propisani te da suprotno deklarativnim ciljevima nerijetko znaju biti ideološki slijepe i isključive. Ima Milanović svojih minusa i previše, ali on definitivno nije jedan od kandidata za mizogina godine. Što god se mislilo o njemu, Milanović nikad nije bio političar koji bi doveo u pitanje ženska prava. Ali ovaj put su i on i B.A.B.E. upali u istu zamku: umjesto da zajednički pripremaju konkretne zakone i mehanizme zaštite ugroženih, oni troše vrijeme lamentirajući o slavnim glumicama i međusobno se vrijeđajući. Zahvaljujući njihovim prepucavanjima, u drugi plan je pala važna peticija za uvođenje seksualnog obrazovanja u škole, koju je do sada potpisalo više od 11 tisuća ljudi. Upravo je obrazovanje ključ prevencije seksualnog i svakog drugog oblika nasilja. O problemima treba razgovarati jasno, argumentirano te bez etiketiranja i vrijeđanja. To bi bio sljedeći korak u evoluciji Hrvatske kao jedne civilizirane zajednice.