Nekad je šutnja zaista zlato. Neka Milanović to nauči

Predsjednik Milanović je (opet) izazvao niz negativnih reakcija izjavivši kako se “ne bi trebao zanimati” kad o seksualnom uznemiravanju “zapomažu glumice koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara” te na opće oduševljenje jednog dijela javnosti udario na nevladinu organizaciju B.A.B.E. (“Budi aktivna, budi emancipiran”). Osebujni Milanović je dobar govornik, ali je isto tako i uvjereni egotriper. Birači s njim znaju na čemu su. No ako uzmemo u obzir dužnost koju trenutačno obnaša, pitanje je mora li Milanović biti baš svakom loncu poklopac? Na novinarsko pitanje promašaja jednog zicera, nogometna ikona Mate Baturina je odgovorio: “Dikod uđe, dikod ne uđe”. Tako i predsjednik Milanović. On je vjerojatno jedini političar u Hrvatskoj koji može reći bilo što. Takvo što drugi političari ne mogu ni sanjati. No zašto ima potrebu ići đonom na sve one koji se usude polemizirati s njim i kritizirati njegov javno izrečeni stav? Zašto uvijek slijedi arogantno osporavanje kritičara? Zašto reagira kao Plenković? Htio ili ne, Milanović je dao krila svima onima koji misle da su zlostavljane žene same krive i da su to same tražile. Predsjedniku je kristalno jasno da naše društvo u takvim situacijama više dovodi u pitanje samu žrtvu, nego nasilnika. Upravo je to razlog zašto većina žrtava šuti i godinama drži sve u sebi. Jedno je kad si u stanju izvući zlostavljača na brisani prostor, jer si neovisna i imaš tu društvenu i financijsku moć, no posve je drugo kad si nemoćna. Kako javnosti nije do kraja jasno što je predsjednik htio reći, sve je više onih koji su uvjereni da predsjednik svojom izjavom relativizira seksualno nasilje, klasificira žrtve i dovodi u pitanje vjerodostojnost žrtava argumentom da su predugo šutjele.