Na fotografiji snimljenoj prije više od 80 godina u egipatskom El Shattu majka Dalmatinka u ruci drže jedno dijete, drugom rukom vodi za sobom drugo, a treće joj se drži uz skute. Drugi svjetski rat je. Usred su pustinje, u zbijegu i tko zna kad će se i kako vratiti doma. Nema fotografije koja će bolje dočarati ulogu majke u Dalmaciji kroz povijest, tamo je čvrsta, sposobna i ponosna žena vrlo često držala tri kantuna kuće. U El Shattu cijeli šator, tamo je uostalom baš i spomenik Majka Dalmatinka.
No ovo su neka druga vremena, uloga Dalmatinke u društvu i javnom životu toliko se srozala da u politici, primjerice, dalmatinske žene više nisu praktički nikakav faktor. Mislili ste da su stvar prošlosti vrijeme izjave poput one Ante Kovačevića Vesni Pusić "Dragi bog je stvorio ženu za madraca, a ne za mudraca"? Razmislite opet, pa onda pogledajte službe rezultate lokalnih izbora. Pogotovo u Dalmaciji, Dalmatinke na funkciji gradonačelnice ili načelnice jedva da možete pronaći.
Prosječni politički Hrvat, onaj koji ide na izbore, očito je i mizogeno biće. Kako drukčije objasniti činjenicu da je južno od Svetog Roka, dakle u Dalmaciji, izabrana jedna jedina gradonačelnica ili načelnica općine, to je Ivana Marković s Brača, iz Supetra i ona je to sama objavila na svom Facebooku.
"Stanje je osobito porazno u mediteranskom dijelu zemlje. Svi župani jadranskih županija su muškarci. Na potezu od Savudrije do Konavala nalazi se 60 gradova; samo u njih pet na vlasti je žena: Suzana Jašić (Možemo) u Pazinu, Iva Rinčić (nezavisna) u Rijeci, Ivona Matošić Gašparović (HDZ) u Crikvenici, Ana Kučić (HDZ) u Malom Lošinju i Ivana Marković (SDP) u Supetru. Može se to reći i ovako: južno od Plitvica samo jedan grad vodi žena", piše Telegram.
Druga je Dalmatinka umalo reizabrana za načelnicu, to je Petra Radić s Nezavisne liste mladih iz Podgore, ali nju je pobijedio Ante Miličić za nekih 138 glasova. Par dana nakon izbora napisala je na društvenim mrežama:
"Dragi moji, prvo i najvažnije – hvala. Hvala svima koji ste izašli na izbore, svima koji ste mi dali glas, ali još više hvala svima koji ste u meni prepoznali ono nešto: snagu, iskrenost, volju da guram naprijed za sve nas. Hvala vam što ste vjerovali kad je bilo najteže, kad su riječi znale boljeti, a šutnja još više. Neka mjesta smo dobili, neka izgubili, ali to sve nažalost nije bilo dovoljno za novi mandat i daljnji rad. Moram vam se ispričati što me nije bilo ovih 48 sati. Nisam nestala, nisam odustala, samo sam morala staviti sigurnost svoje obitelji i sebe same na prvo mjesto. Nakon prijetnji, javnih poziva na linč i uvreda koje su dolazile od ljudi s ozbiljnom i poznatom kriminalnom prošlošću - nisam imala izbora. Ali ni tada nisam bila sama. Bili ste tu, porukama, pozivima, brigom. I to nikada neću zaboraviti", napisala je Radić.
I prije izbora komunicirala je s biračima putem društvenih mreža, spominjala probušene gume:
"Nakon četiri godine punih prijetnji, probušenih guma na autu, više neuspjelih pokušaja podmićivanja i guranja privatnih sitnih interesa, zatečena 32 milijuna duga, ilegalne gradnje svih javnih površina i građevina, plaža, pera i cesta, nestrukturirane organizacije, vlastitog upoznavanja politike i bez ikakvih političkih poznanstava, ali uz veliku volju, želju i energiju napokon smo uspjeli smo pokrenuti stvari u pravom smjeru. Nisam očekivala da će biti lako, ali ni ovoliko teško. Nakon tri mandata, odnosno 12 godina bivše koalicijske vlasti, naše četiri su trebale biti samo krpanje proračuna, ali uz snalažljivost, pomno promišljanje i dugoročne ciljeve razvoja, paralelno smo radili i projekte gradnje i sanacije te uza sve navedeno u posljednjoj godini prošli smo kroz najveći požar, poplavu i odrone u našoj općini", napisala je. Na koncu su ovi što joj buše gume pobijedili, zbacili je s vlasti.
Nakon izbora javila se Ivana Marković.
"U ovoj poraznoj statistici žena-gradonačelnica (19 od 126) i činjenice da sam jedina gradonačelnica od trenutka kada prođemo Malu Kapelu pa do Dubrovnika, pridodajem i to da sam vjerojatno i jedina gradonačelnica koja navija za Hajduka. Ako se još koja prepoznaje nek se javi."
Gaf Smiljana Tomaševića
Da ne mislite da je kronični nedostatak žena u politici stvar samo Dalmacije... Ako odemo na sjever, u glavni grad, i tamo smo svjedoci zaprepašćujuće, mizogene stvarnosti. Gradonačelnik Tomislav Tomašević morao se ispričavati u ime svog oca koji očito ima problema sa shvaćanjem uloge žena u politici.
"Moj sin ispunjava ono za što smo se mi branitelji borili u ratu. Ja poštujem Selak Raspudić, ali smatram da je neke stvari malo naučila napamet. Drugo, ovo mjesto u Zagrebu, bez uvrede, nije za žene. Ovo je mjesto jako teško i opasno", rekao je Smiljan Tomašević.
Ispričavam se u očevo ime, rekao je njegov sin, ali time problem nije riješen. Žena je nažalost u hrvatskom političkom životu "drugotna", "narikača", "za madraca" ili jednostavno "nije za gradonačelnicu". Na užas velikanki hrvatske politike poput primjerice Savke Dabčević Kučar, briljantne ppredvodnice Hrvatskog proljeća. Inače, rođene Korčulanke.
Kad smo kod Savke, među statističkim podacima o ulozi žene u političkom sistemu pronalazimo podatke koji sugeriraju da ni u bivšoj državi, što se politike tiče, ženama nije bilo puno bolje. Očito je to problem koji traje desetljećima:
U periodu konstantnih društvenih reformi tijekom 1960-ih godina, na partijskim sastancima počelo se otvoreno razgovarati i diskutirati o ženskoj ulozi u društvu, koja je njezina primarna, a koja sekundarna uloga.211 Uvidjelo se kako se broj žena koje se bave politikom smanjuje. Sredinom 1960-ih godina u Hrvatskoj je bilo 22% žena koje su bile članice Saveza Komunista.212 U rukovodstvima komunista Hrvatske bio je svega 14% žena u općinskim komitetima SKH-a, a u kotarskim komitetima SKH-a bilo ih je 19%, u CK-u SKH-a bilo je 13,6% žena, a u Predsjedništvu su bile tri žene, dok je u Izvršnom komitetu bila jedna – Savka Dabčević Kučar.213 Zastupljenost žena u društveno-političkim organizacijama, samoupravnim organima i predstavničkim tijelima Hrvatske tijekom 1960-ih godina je opadala ili stagnirala. 214 Između 1963. i 1967.g. broj žena se prepolovio. Udio žena u vijećima Sabora SR Hrvatske iznosio je 18,18%.215 1969.g. provedeno je istraživanje na Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu o „Položaju žene u porodici i društvu u Hrvatskoj“. 216 Rezultati istraživanja pokazali su kako su žene bile podosta nezainteresirane za neku određenu političku participaciju. Ukoliko su participirale, onda su to vršile na način da su bile članice radničkog savjeta ili upravnog odbora u svojoj radnoj organizaciji.217 Zaposlene žene, najčešće su bile članice Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, u kojoj je bilo 75% zaposlenih žena.218 Veći broj žena bio je učlanjen u organizaciju Crvenog križa i u Savezu Sindikata. U delegatskom sistemu, sindikatima i Komunističkoj partiji Jugoslavije, bio je zastupljen vrlo mali broj žena. Mali broj žena prisustvovao je na Kongresima Komunističke Partije Jugoslavije. 1948.g. u partiju je bilo učlanjeno svega 19,9% žena, da bi 1960.g. bilo svega 16% žena.219 Može se reći da je glavni razlog neprisustvovanja žena u politici bio taj što je u društvu bilo i dalje zastupljeno konzervativno mišljenje da je ženi mjesto u kući, a i zbog velike nezainteresiranosti žena za političke teme.
