Vjetar fijuće u pustinjskom prostranstvu 150 kilometara od Kaira, glavnog grada Egipta. Podiže sitni pijesak u zrak pa ga raznosi ispucalom cestom što vodi do male bijele nastambe. Uz nju se njiše rijetko zeleno raslinje. Pored nastambe se proteže bijeli kameni zid s oslikanom hrvatskom zastavom.
- Dobrodošli u El Shatt - govori 38-godišnji Mena Soliman, čuvar tog hrvatskog memorijalnog groblja.
Te riječi su prije 80 godina čule ondje tisuće izbjeglica iz Dalmacije u jeku Drugog svjetskog rata. Njemačka je, nakon kapitulacije savezničke Italije u rujnu 1943., pokrenula ofenzivu prema jugu potiskujući partizane i nastojeći uz Jadransko more zaustaviti prodor Britanaca koji su stigli na otok Vis.
Ofenziva je zahvatila Dalmaciju, a strah i neizvjesnost zavladali su među simpatizerima partizanskog pokreta i njihovim obiteljima.
Ljudi iz Makarske, Lastova, Pelješca, Hvara, Visa, Splita, Trogira i drugih mjesta ukrcali su se u brodove pa su pod patronatom britanske vojske dovedeni u pustinju Sinajskog poluotoka. Egipat je u to vrijeme služio Britancima kao vojna baza na Sredozemnom moru i Africi.
Stotine bijelih šatora bilo je prostrto u pješčanom prostranstvu, za oko 25.000 izbjeglica, nazvanom El Shatt.
Sad je to hrvatski memorijalni centar koji će baš danas posjetiti premijer Andrej Plenković, a koji je prije dvije godine posjetio predsjednik Zoran Milanović.
O patnjama, putovanju, dolasku i životu daleko od svojih domova svjedoče sjećanja samih sudionika zapisana na zidovima centra.
- Bila je to noć tjeskobe, plača, rastanka i užasa - riječi su Lenke Jakić-Gareljić iz Podgore, mjesta kraj Makarske. Ispričala je da se uslijed bombardiranja ukrcalo mnoštvo ljudi na brod, "poput sardina". Ubacili su u brod vrećice i smotuljke s nužnim potrepštinama. Krenuli su prema otoku Visu, a odande se otisnuli prema talijanskoj luci Bari. Zaplovili su zatim prema Africi.
- Ukazalo se kopno, pred nama je Port Said. Željeznicom smo išli do odredišta, na žuti pijesak pustinje. Naš dom? - napisala je Jakić-Gareljić.
Pod bijelim šatorima narod je ubrzo organizirao život. Imali su menze za prehranu, ambulante, bolnice, škole, a također i izložbe, koncerte i razne radionice. Održavali su vjerske obrede. U zbjegu je vjenčano 150 parova, a rodilo se više od 650 djece.
Mnogi su, međutim, umrli na tom žutom pijesku od 1944. do 1946. godine.
Soliman, jedan od trojice čuvara memorijalnog centra, otvara nam crna vrata groblja. U njegovom središtu uzdiže se spomenik "Majka Dalmatinka". Maslinastozeleni kip žene, glave podbočene desnom rukom, gleda u daljinu.
Na zidu pored piše: - U vihoru Drugog svjetskog rata došli su, puni nade u spasenje i povratak, s dalekih obala Dalmacije. Ovdje na Sinaju našli su vječni mir. Domovina ih nikada neće zaboraviti.
Ispisana su imena više od 800 ljudi koji su umrli ondje.
Hrvatska je 2004. godine obnovila memorijalni centar, a financira ga hrvatsko veleposlanstvo iz Kaira.
Soliman od tada radi ondje. Osim tog Kopta, pripadnika kršćanske zajednice u Egiptu, kilometrima uokolo nema nikoga.
- Svaki mjesec, u prosjeku, dođe jedan posjetitelj - kaže.
Nema javnog prijevoza do tog bivšeg izbjegličkog kompleksa. Tijekom ljeta, kada su praznici, bude više turista iz Hrvatske u Egiptu pa neki od njih plate lokalnim taksistima da ih dovezu. Soliman tada otvara vrata bijele nastambe te im pokazuje izložene stare fotografije kampa, napisana svjedočanstva izbjeglica i mali ured s hrvatskim grbom na zidu.
No to nije i jedini Solimanov zadatak. On i dvojica kolega, u drugim smjenama po 8 sati, čuvaju to mjesto od potencijalnih kradljivaca i vandala.
- Ponekad ljudi dođu da bi ukrali rasvjetu ili željezo - objašnjava.
- No uglavnom je mirno. Posao je u redu i sretan sam - dodaje.
Soliman od svoje 18. godine dolazi ondje na posao iz 20 kilometara udaljenog grada Sueza. Ondje mu živi obitelj.
Iza Božića 1944. u izbjeglički kompleks El Shatt stigla je Jakić-Gareljić s majkom i tri mlađa brata. Prošla je medicinski tečaj pa radila u bolnici kampa. Ondje se danas čuje samo fijuk vjetra. Iz prašnjave pustoši izašli su njeni bližnji 1945. zaplovivši natrag prema Podgori kada je završio Drugi svjetski rat. Jakić-Gareljić je ostala još godinu dana, a onda se i ona vratila u rodni kraj s nekoliko sumještana.
Kamp je ubrzo bio raspušten. Deseci bijelih stupića ukopanih u pijesak podsjetnik su na one koji se nisu uspjeli vratiti doma.
Egipatski pijesak, međutim, i dalje prima očajne i iznemogle ljude. Oni već desetljećima dolaze protjerani iz susjedne Palestine. Izbjeglička naselja nastavila su tako nicati Egiptom i nakon što je nestao El Shatt.
Taksist Gamal Amany kaže da se malo toga promijenilo u svijetu u ovih 80 godina.
- Ljudi pate, prisiljeni su napuštati svoje domove - kaže.
Izraelska vojska sravnila je sa zemljom Pojas Gaze, a u egipatskim gradovima stanovnici su izvjesili palestinske zastave u znak solidarnosti.
- Tužni smo zbog Gaze - napominje Amany.
Popodnevno sunce počelo je slabiti kada smo krenuli natrag prema Kairu. El Shatt je bivao sve manji u daljini.
No riječi sudionika iz tog zbjega, uokvirene na obnovljenom zidu, svevremenske su:
- Obavijestili su nas kako moramo napuštati Podgoru. Bili smo šokirani, a stric nas je tješio: "Opet ćemo se vratiti, ne gubite nadu!".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
U Zagrebu ga čeka Laura Kovesi, nije toliko sigurno kao u Egiptu