Ti si iz drugog svijeta. Ti na te stvari gledaš sa zgražanjem, s cinizmom. I to je razumljivo. Ali nemoj biti samo ironična. To je najlakše. Smiluj se nad tim ljudima. Vjerovali su u to što čine i većina njih nikome nije učinila ništa nažao, osim možda sebi samima. Povijest ih je proždrla. Ne ismijavaj ih previše, ne rugaj im se. Smiluj se."
Kako drukčije gledati nego sa zgražanjem i cinizmom na svijet svojih roditelja, svijet svog oca o kojemu gotovo i ništa ne znaš izvan njegove uloge oca u kojoj, uostalom, i nije bio naročito dobar? Svijet revolucije i danas smiješnih ideala, toliko nedostižnih i naivnih da i ne mogu biti ništa drugo nego smiješni. Jedino što je moguće reći onome koji kreće na taj put otkrivanja tih davnih vremena koja su naizgled završila, eto, prije nepunih 40-ak godina jest "Smiluj se", kao što kaže jedan od "revolucionara", pisac, Marti, koja pokušava otkriti tko je ustvari bio njen otac.
U "Potopljenom gradu" nema milosti za one koje je povijest proždrla, nema milosti ni za Leonarda, otuđenog i nepoznatog oca, Marta Barone se ni ne pokušava pomiriti, oprostiti, smilovati nad njim i svima onima oko njega. Milost, uostalom, nije nikakva opcija u traganju za istinom, pa makar i onom intimnom, o vlastitom ocu. Istina nema milosti. Ona je okrutna, bešćutna i sklona tome da se sakrije, pobjegne i zakopa duboko pod slojevima dojmova koji nisu ništa drugo nego lišće na vjetru. Taj nedostatak milosti "Potopljeni grad" umjesto da učini hladnim i bešćutnim poput kirurškog noža u operacijskoj dvorani pretvara roman u splet slojevitih emocija, topline, nostalgije, razočaranja, ushićenosti i pomirenja. I to je posao istine, ne samo da bez milosti otkrije uzroke, posljedice i sva ona nepoznata lica osoba koje su nam se činile tako bliske i poznate, tako dosadne i ograničavajuće, nego i da nam otkrije sve one osjećaje, sve one trenutke koji su nam promakli i sva ona značenja koji su ti trenuci imali.
Marta Barone nije imala milosti prema svom ocu i ljudima koje je povijest proždrla (a proždrla ih je pustivši ih u zaborav), ali nije se zgražala, nije bila cinična, nije bila ironična, i to je bilo dovoljno. Nije bila potrebna milost, uostalom oni je ne bi ni tražili, nego samo da se njihova priča, koliko god fragmentirana, nepouzdana i neistražena, ispriča.
Nakon smrti oca Marta slučajno otkriva sudski spis prema kojem je Leonardo bio osuđen na zatvor jer je bio član oružane skupine, ljevičarske terorističke organizacije koja je izvršila nekoliko oružanih napada. Točnije, iako tadašnjem talijanskom sudstvu to nije bilo nimalo važno, pružio je prvu pomoć jednom od članova skupine ni ne znajući da je ona koji sat ranije izvršila napad. Ali to je tek povod da se klupko prošlosti njenog oca počne odmotavati. Iako njegov lik stalno bježi i ne dozvoljava da bude otkriven. Kako je pametni dječak, beskrajno talentirani učenik i savršeni student medicine pred kojim je bila liječnička karijera, postao, i što je još bitnije, ostao, revolucionar, ljevičar, koji se svim snagama, nenasilnim sredstvima, trudio promijeniti svijet. Miješajući šture podatke koje dobiva od prijatelja, poznanika i ponekog novinskog članka, s vlastitim sjećanjima na oca, koji je tad, izgleda, neka sasvim druga osoba, Marta Barone ne uspijeva razumjeti njegov lik, ali uspijeva razumjeti sve one naizgled nevažne, a tako značajne trenutke razbacane po djetinjstvu i mladosti s ocem. Iako zna, čita i upoznata je sa svime te zna ispričati priču, tih dvadesetak godina talijanske (i zapadnoeuropske povijesti) izgledaju, i njoj i nama, kao da su se odvijale na nekom sasvim drugom planetu. Ili barem jako, jako, davno. Uostalom, je li uopće zamislivo da bi "partija" (jedna od inačica Komunističke partije) svojim članovima mogla propisivati čak i poze dozvoljene u seksu? I da bi netko pristao na to? Drugi planet.
Autorica Marta Barone
A opet - šef partije, dosadni dogmatik, koji će kasnije postati teški desničar - to zvuči tako poznato, zar ne?
Kako je taj otac, čovjek koji je pred sobom imao blistavu karijeru, i nekoliko prilika da je, ako se odrekne političkog aktivizma, preporodi, ustrajno ostao ljevičar i aktivist? Na to pitanje pravog odgovora nema, kao i za većinu onih koji su negdje tamo oko 1968. počeli graditi bolji svijet, ali nekako se čini da drugog izbora nije ni bilo. Uostalom, u torinskim tvornicama postojale su prave doušničke službe koje bi svakom radniku sastavljale dosje, a otkazi ili povlastice dijeljeni su upravo zbog pripadnosti ili nepripadnosti lijevim pokretima (nije bilo ni potrebno da se dokaže, bilo je dovoljno prokazati). O nasilju onih s druge strane, neofašista, uglavnom zaštićenih, da se i ne govori. Iako nema odgovore kako je sve to počelo i zašto je sve to trajalo, ipak nalazi odgovor kako je završilo. Leonardovim puštanjem iz zatvora, čovjek je uistinu bio nevin, ali "drugovi" su to protumačili kao da je progovorio, kao da je postao doušnik i odrekli ga se. Tek tad će Leonardo uzviknuti: "Upropastio sam svoj život". A ipak, ostat će dosljedan i vjeran idealima koje nitko od onih koji su ih stvarno trebali provoditi niti je razumio niti htio provesti.
"Potopljeni grad" odbija biti povijest onih ljudi koje je historija proždrla, to je tek intimno traganje za likom oca, za vlastitim djetinjstvom i vremenom koje izgleda kao da nikad nije ni postojalo. I zbog toga možda i više govori i o ljudima koje je povijest proždrla i o prešućenom i zaboravljenom vremenu i o našim očevima čija lica prepoznajemo tek onda kad odu i kad im više ne možemo postaviti nijedno pitanje. Možda je to njihova najvažnija uloga, da nas prisile da sami tražimo odgovore?
