Ovotjedni posjet Baracka Obame Londonu, mogao biti biti njegov posljednji potez kao predsjednika SAD-a. A posljednji je vjerojatno i njegov ručak s kraljicom u dvorcu Winsdor. Ali njegov brzinski posjet na putu iz Saudijske Arabije u Njemačku neće biti zapamćen po pompi ili raskoši, nego po njegovom apelu britanskim glasačima koji će u lipnju na referendumu glasati o tome žele li ostati ili izaći iz EU-a.
Mnogi euroskeptični Britanci već su izrazili svoje zaprepaštenje, čak i ljutnju Obaminom intervencijom u ono što smatraju isključivim britanskim unutarnjim pitanjem. Gradonačelnik Londona Boris Johnson i mogući nasljednik Davida Camerona na premijerskom mjestu Obamu je nazvao licemjerom. Johnson se požalio da nijedan američki političar ne bi dopustio neizabranoj, vanjskoj instanci da prelazi preko američkih zakona i graničnih kontrola.
Obama je već na tankom ledu zbog nekoliko razloga. Unatoč obećanja da će biti europski prijatelj, izrečenih pred oduševljenim Berlincima u srpnju 2008. dok je još bio senator, Obama je veliko razočarenje. Kakvo on onda ima pravo držati lekcije Britancima i Europi o najboljim načinima kako da sređuju svoja pitanja? Obamin prvi mandat nije se fokusirao na Europu nego na to kako da se SAD izvuče iz ratova u Iraku i Afganistanu.
Njegov najveći geostrateški politički zaokret dogodio se 2012. pod nazivom "okret prema Aziji". Američki glavni prioritet postalo je bavljenje kineskim gospodarskim rastom te jačanje vojnih, političkih i trgovačkih savezništava s novim supersilama. Europa? To je tako "Stari svijet". Takvo preslagivanje imalo je ozbiljne posljedice po Europu. Naglo buđenje slijedilo je 2014. kada je Rusija, nakon godina iskušavanja NATO-ove obrane, vojno intervenirala u proeuropskoj Ukrajini, podržala pobunjenike i anektirala Krim.
Predsjednik Vladimir Putin iskoristio je dojam o takvom odnosu SAD-a prema Europi kako bi pokrenuo vlastitu ilegalnu otimačinu zemlje. Putin je slično napravo jesenas kad je vojno intervenirao u Siriji kako bi spasio promoskovski režim Bašara al-Asada. Obama se predugo dvoumio. Spektakularno se predomislio u posljednji trenutak u vezi bombardiranja 2013. kojim bi se al-Asada kaznilo za korištenje kemijskog oružja na civilima.
Njegova podrška prozapadnoj opoziciji činila se nepotpunom. Širio se prazan prostor. A Putin ga je onda ispunio. Za Europu i za EU Obamino oklijevanje bilo je katastrofalno. Do 2015. poplava sirijskih izbjeglica pretvorila se u potop. Iako je Njemačka u 12 mjeseci primila milijun ljudi, migranti su nastavljali dolaziti, jer su ih nadomještali oni iz Iraka i Afganistana, američkih nedovršenih ratova.
Europa je popucala po šavovima uslijed svađa i optuživanja o kontrolama granica i kvotama. A Obama je i dalje samo promatrao, kao što je činio i tijekom financijske krize eurozone i umalo bankrota Grčke. Obama je čak imao obraza predbaciti Europi to što je Libija potonula u kaos nakon intervencije Zapada iz 2011. Obama se nije htio miješati u još jedan rat na Bliskom istoku. Ohrabrivao je Veliku Britaniju i Francusku da preuzmu vodstvo.
Da bi on i državna tajnica Hillary Clinton potom prepustili njima da čiste kaos nakon što je Gadafi svrgnut. Oni su, predvidljivo, podbacili, isto kao što je i SAD podbacio u Iraku nakon Sadama.I sada kaže da Cameron nije bio fokusiran i da je dopustio da se Libija pretvori u ono što je nazvao "shit-showom".
Čak i Obamini vanjskopolitički "uspjesi", slaganje oko kompromica o iranskom sumnjivom nuklearnom programu, u Europi su, čini se, imali promjenjivu podršku. Obama je odbacio strahova Izraela i Saudijske Arabije da je Teheranu predao ogromnu pobjedu, skinuvši mu sankcije Zapada, posebno one u vezi nafte. Ovotjedni pomirljivi Obamin posjet Saudijskoj Arabiji bio je pokušaj da te strahove primiri.
Uz to, Obama je u Pragu 2009. obećao da će pomoći da se svijet riješi nuklearnog oružja. To se nije dogodilo. U Kairu je iste godine obećao novo uspostavljanje odnosa s muslimanskim svijetom. Stvari se postaju sve gore, s usponom ISIL-a, rasta terorističkih napada po Europi i prekinutim izraelsko-palestinskim mirovnim procesom.
Predsjednik je obećao voditi borbu protiv klimatskih promjena, pa je klimatska konferencija u Kopenhagenu bila katastrofa, tek donekle spašena u Parizu prošle godine. A vođe EU su bile razbješnjene otkrićem da je njihov "najbolji prijatelj" prisluškivao njihove mobitele. Kao toliko toga iz posljednjih osam godina, njegove riječi nisu slijedila adekvatna djela. Zašto bi onda britanski glasači poslušali njegove posljednje riječi?
Simon Tisdall je pomoćnik urednika The Guardiana i vanjskopolitički kolumnist
