Nešto se kuha: HDZ-ova urota protiv Milanovića

Kad je prije nekoliko dana prvi put objavio da je Zlata Đurđević, ugledna profesorica i predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, njegova kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda, predsjednik Zoran Milanović obrušio se na Ustavni sud, potvrdivši time da mu postupak koji je povodom spora oko izbora novoga predsjednika Vrhovnog suda Dario Juričan pokrenuo pred Ustavnim sudom nipošto ne ide u prilog. Juričanov zahtjev Ustavnom sudu da ocjeni ustavnost izmjena Zakona o sudovima, kojima je HDZ-ova većina 2018. godine propisala proceduru postupka izbora čelnika najvišeg suda u zemlji, po Milanovićevoj ocjeni, pružit će mogućnost “HDZ-ovoj vertikali na Ustavnom sudu da donese odluku kakvu želi”. Ta odluka u ovom se trenutku koordinira između Šeksa, njegova vjenčanog kuma Miroslava Šeparovića i njegove najbliže suradnice koja je s njim politički ubačena Snježane Bagić, poručio je Milanović podvukavši kako je to čisti stranački privatluk. Predsjednik nije mogao biti izričitiji: “Dakle, šef tajne službe, kum od Vladeka, zajedno su upakirani u Ustavni sud i kad god je osjetljiva situacija - tajna komunikacija. Tako se nije radilo ni u Sovjetskom Savezu”. To je proglasio “gleichschaltungom”. Drugim riječima, Milanović u ovom slučaju očito smatra da Plenković preko Šeksa utječe na odluke Ustavnog suda, o čemu, naravno, svjedoči i nesvakidašnja ažurnost Ustavnog suda, koji je prije nekoliko dana poručio kako će o Juričanovu zahtjevu odlučiti do kraja mandata aktualnog predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse. 

Milanović je objavom imena svoje kandidatkinje izvršio dodatan pritisak na premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, jasno dajući do znanja kako je profesorica Đurđević jedina osoba koju je on kao predsjednik spreman poslati Saboru na odlučivanje, dok ga oni žele prisiliti da sva imena koja su se javila na poziv pošalje u Sabor kako bi mu oni mogli sugerirati tko je, po njihovu sudu, najbolji kandidat. U ovom slučaju, međutim, Milanović kvalitetom kandidatkinje i njezinim profesionalnim integritetom ograničava mogućnost Plenkoviću da odbije prijedlog. Milanović se ovaj put poziva na izravnu primjenu Ustava, podsjetivši i da je tadašnji premijer Ivo Sanader isto postupio kad je 2004. donio odluku o uklanjanju spomen-ploče Juri Francetiću, a izravno na Ustav pozvao se i premijer Plenković, kad je 2017. donio odluku o razrješenju Mostovih ministara u Vladi, kad mu nije smetalo ono što mu sad smeta kod aktualnog predsjednika. 

Milanović pritom naglašava kako u ovom slučaju inzistira na promjenama u pravosuđu, bez obzira na to što Plenković to pokušava dovesti u pitanje, dok je na drugoj strani HDZ koji te promjene želi onemogućiti, iako premijer uvjerava da to nije istina. Ponovno otvaranje pitanja promjena u pravosuđu ujedno je i ključna javna korist od aktualnog rata Milanovića i Plenkovića za Vrhovni sud. HDZ je prije tri godine izglasao promjene Zakona o sudovima, za koje Milanović tvrdi da su neustavne, dok vladajući sad poručuju Milanoviću da njegov prijedlog neće staviti u proceduru, pokušavajući spriječiti da na čelo Vrhovnog suda dođe osoba s integritetom. Profesorica Đurđević, kako kaže Milanović, nije dio klike, precizirajući pritom kako je riječ o “ekipi koja ne dopušta nikakve promjene”, dok je on još u kampanji za predsjedničke izbore najavio upravo to - promjene. 

Upravo ta situacija, koja svjedoči o silini otpora bilo kakvim promjenama u hrvatskom pravosuđu, i to na svim razinama, sudbenoj i političkoj, opravdava pitanje je li možda vetting jedino rješenje za neophodne promjene u pravosuđu, sustavu opterećenom korupcijom, klijentelizmom i politizacijom? Svi dosadašnji pokušaji postupnih promjena nisu rezultirali ostvarenjem proklamiranog cilja, zbog čega neki pravni stručnjaci smatraju kako je upravo vetting, odnosno temeljita provjera svih sudaca i tužitelja, koja uključuje provjeru podrijetla njihove imovine i stručnih kvalifikacija, što je prije nekoliko godina napravljeno u Albaniji, rješenje i za Hrvatsku. 

Albanija je nakon dobivanja statusa kandidata za članstvo u EU bila suočena s nizom uvjeta od strane Unije, no ključni su se odnosili upravo na reformu pravosuđa. Zbog toga je ta siromašna balkanska zemlja, suočena s ozbiljnom korupcijom u sudstvu, pod pritiskom izvana pokrenula pravosudnu reformu i pristupila reevaluaciji sudaca i tužitelja, a u sklopu reforme izmijenjena je čak trećina albanskog Ustava. Vetting u Albaniji podržala je i Venecijanska komisija, savjetodavno tijelo Vijeća Europe, ocijenivši da je korupcija u Albaniji uzela toliko maha da situacija zahtijeva hitne i radikalne mjere. 

Vetting u pravosuđu zapravo je proces lustracije korumpiranih sudaca i tužitelja. Lustracija je u Albaniji provedena putem dviju posebno osnovanih institucija: prvostupanjske komisije i žalbenog vijeća koje nisu dio postojećeg sudbenog sustava, a sve se odvijalo pod monitoringom sudaca i tužitelja iz nekoliko europskih zemalja. Selekcija kandidata bila je ključna za uspjeh projekta, a trebalo je osigurati stručnost i integritet, ali i nezavisnost, i to ne samo od političkih struktura, nego i od postojećih pravosudnih tijela. Komisije su provjeravale imovinu pravosudnih dužnosnika, zatim njihove osobne kontakte i veze s osobama koje su povezane s organiziranim kriminalom, a naposljetku i njihova znanja, organizacijske vještine, moralne osobine i stručne kvalifikacije, s obzirom na to da je među albanskim sucima bilo i onih bez završenog pravnog fakulteta. 

ZBOG VRHOVNOG SUDA Top News Kako je razigrani aktivist doveo u probleme šefa države
Postupak vettinga dao je sucima i tužiteljima mogućnost da sami podnesu ostavke i tako izbjegnu provjere, što je mnogima otvorilo mogućnost da izbjegnu kazneni progon, zbog čega je više od stotinu albanskih sudaca dobrovoljno odstupilo s dužnosti. Naposljetku je otpušteno oko 40 posto nositelja pravosudnih funkcija koji su provjeravani, a među njima je bilo i sudaca i predsjednika Ustavnog i Vrhovnog suda, kao i predsjednika nižih sudova. Ostavku je podnio i glavni tužitelj. Radilo se o sucima i tužiteljima koji nisu mogli objasniti podrijetlo svog bogatstva, vila, apartmana, tvrtki i depozita u bankama. Bilo je i ozbiljnih problema, s obzirom na to da je postupak doveo do paralize sudbene vlasti, što je rezultiralo gomilanjem neriješenih predmeta. Cijeli je proces proveden uz goleme otpore, što nije iznenađenje s obzirom na to da je riječ o ugrožavanju interesa klikama koje su kontrolirale pravosuđe u zemlji, no proces je blagotvorno djelovao na povjerenje Albanaca u sudove.