Protekli su mjesec u Bosni i Hercegovini svojim izjavama obilježila trojica vjerskih velikodostojnika: kardinal Vinko Puljić, banjolučki biskup Franjo Komarica i reis Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović.
Krenimo redom, od kardinala Vinka Puljića i poznatog “slučaja štraca” koji jedini nije imao političke konotacije, već više one redcarpetovske. Nakon što su u javnost dospjeli dijelovi propovijedi kardinala Vinka Puljića tijekom mise u Arbanasima kod Zadra, internet se u nekoliko dana doslovce usijao.
U prvi mah pomislio sam kako se radi o pogrešci, jer je izraz “štraca” prije ovih domaćih sapunica kod nas bio gotovo nepoznat, a uz to kardinal Puljić je čak i za vrijeme krvave sarajevske opsade brižljivo vagao svaku svoju riječ, čak i onda kada je trebalo “grmjeti”.
Ono što je meni iz ovog slučaja najzanimljivije, dvije su stvari.
Prvo, pokazao je kako je linija manjeg otpora udružena s licemjerjem neuništiv mehanizam. Kardinala Puljića su kritizirali čak i oni u Hrvatskoj koji se ne usuđuju kritizirati niti najveće “nepodopštine” koje dolaze iz Katoličke crkve u Hrvatskoj, već “pragmatično” šute.
Njima je Puljićeva propovijed došla kao kec na desetku. Tako su se čak razgoropadili i hrvatski celebovi koji od kritike društvenih anomalija, pa i onih prekrivenih oblacima dima od crkvenog tamjana, ziheraški bježe kao sam Vrag.
Drugo je izostanak reakcija na Puljićevu ispriku koja je uslijedila već sljedeći dan. Zoran Šprajc je u RTL-ovu “Direktu” jednom jedinom rečenicom izdvojio ono što je za ovaj slučaj najvažnije: činjenicu kako se kardinal Puljić uljudno ispričao svima koje je svojim izjavama eventualno povrijedio bez bilo kakvog relativiziranja, što je standard o kojem Crkva u Hrvatskoj može samo sanjati.
Drugi slučaj je izjava banjolučkog biskupa Franje Komarice koji je etničko čišćenje Banje Luke devedesetih usporedio s Bleiburgom, koja je uslijedila nakon što je Milorad Dodik, iz svojih razloga naravno, jer je principijelnost u ovoj zemlji davno nestala, problematizirao Komaričino sudjelovanje na ovogodišnjoj komemoraciji u Bleiburgu.
Naime, Komarica je prevodio misu tijekom komemoracije. Iako je bilo još onih, dobronamjernih i zlonamjernih, koji su kritizirali taj Komaričin potez, zaboravlja se jedno: biskup Komarica nije otišao tamo zbog hrvatske političke elite koja na Bleiburg ide zbog sebe i koja, natiskana u prve redove, ispred televizijskih kamera roni krokodilske povijesne suze, već zbog duša svojih vjernika, što mu je uostalom i posao.
Komarica je slične stvari govorio i ratnih devedesetih koje je proveo u Banjoj Luci dijeleći sudbinu svojih vjernika i sugrađana “pogrešne” nacionalnosti, kad je zbog toga vrlo lako mogao stradati.
Nadalje, kada se govori o Komarici treba imati u vidu kako se radi o možda jedinom crkvenom velikodostojniku koji je u svim slučajevima ljude stavljao ispred politike i političara i u tome je bio rijetko dosljedan.
Nisam slučajno napisao ljude: Komarica je naime podjednako štitio, koliko je mogao, i Bošnjake i Hrvate u Banjoj Luci, i jedan je od rijetkih crkvenih velikodostojnika kojemu nacionalno nije primarno u odnosu na vjersko.
Političari su se na neki način “ogrebali” za Komaričin moralni kapital, i vjerojatno je to bio osnovni povod zašto je upravo on bio pozvan predvoditi misu na Bleiburgu.
U Komaričinu obranu stao je, pored Dragana Čovića, koji je to napravio pilatovski, prebacujući loptu na federalni teren, na Bihać i Tuzlu i na poratno curenje Hrvata iz tih gradova, i Bakir Izetbegović, koji se, primjerice, nije oglasio prošle godine kada je Medžlis Islamske zajednice u Bugojnu pokušavao minirati Božićni sajam u organizaciji bugojanske Matice Hrvatske.
On se oglasio po uvjetovanom refleksu “sranja u Ruandi” (kojega, evo, svako malo spominjem) kao vrhuncu “političke pameti” u BiH, ali i svojevrsnog simbola lažne principijelnosti.
S druge strane, Milorad Dodik je Komaričinu pomalo nespretnu i nezgrapnu izjavu dočekao kao novu slamku spasa, što je republičkosrpska oporba kukavički odšutjela i pokušavala se nadovezati na njegov “pragmatični” radikalizam, iako su, uvjeren sam, propustili lijepu priliku da Dodika ostave na nacionalističkoj vjetrometini, a da politički gotovo ništa ne izgube Treći slučaj vezan je za reisa Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića, kojega sam u svojim ranijim tekstovima često hvalio.
Naime, on je tijekom posjete bošnjačkoj zajednici u Švicarskoj, povodom predstojećih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini, pozivao tamošnju dijasporu da sudjeluje na njima, a posebno u Srebrenici.
Tom prilikom je izjavio “kako ‘vlah’ ne može vladati Srebrenicom”. Video s tom izjavom bio je postavljen na YouTube, ali je nakon prvih negativnih reakcija uklonjen.
Kavazovićeva izjava ima dugu i mučnu pretpovijest i treba je, ipak, bez obzira na političku nekorektnost, sagledati i u tom svjetlu.
Ako ništa, ona je benigna u odnosu na slike četničkog orgijanja u Srebrenici na dan donošenja oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, na primjer.
Ta pretpovijest seže još u dane pada srebreničke enklave s kojom bošnjačka politika nikada nije ozbiljno računala.
Srebrenica je, uz Goražde, bila neugodni kamenčić u geopolitičkoj cipeli Alije Izetbegovića i njegove SDA uoči Daytona kao jedan od dva preživjela otoka u pretežno bošnjačkoj istočnoj Bosni, svojevrsnoj Atlantidi iz devedesetih koja je potonula u moru vlastite krvi.
Stvari su se donekle promijenile kada su na svjetlo dana izišli razmjeri zločina koji su tamo počinjeni, ali i to iz “pragmatičnih razloga”, iako je Srebrenica i politički pragmatizam moralno nedopustiva rabota koja se najčešće svodi na korištenje mrtvih za postizanje jeftinih dnevno-političkih poena.
Tada počinje nešto drugačija politika koja, pored toga što je licemjerna, računa na kraće staze. Nastojao se animirati što veći broj ljudi da se prijave na birališta u Srebrenici kako bi za gradonačelnika bio izabran Bošnjak.
Čak je Federalna televizija svojevremeno javno agitirala u tom smislu, dok je urednica na FTV-u Duška Jurišić otišla i korak dalje: prijavila je Srebrenicu kao mjesto prebivališta uoči prošlih lokalnih izbora i paradirala s tim kao vrhunskim činom patriotizma.
Nedavno su republičkosrpski mediji objavili vijest kako su u jednom stanu u Srebrenici prijavljene 72 osobe. Naravno, licemjerno se zgražajući, jer po njima svaka priča o Srebrenici uključuje šutnju o genocidu koji je tamo počinjen.
Te političke igre, na žalost, nisu donijelo neke vidljivije pomake za Srebrenicu i tamošnje Bošnjake povratnike. Možda bi ovaj izborni inženjering imao svoje opravdanje da je napravljena određena strategija za “dan poslije”, jer ostaviti Srebrenicu u sastavu Republike Srpske daleko je najveći krimen balkanskih geopolitičkih krojača koji se otvoreno može nazvati zločinom i vrištećom povijesnom nepravdom.
Za usporedbu: pokušajte zamisliti poratni Vukovar kojemu je gradonačelnik, na primjer, Milan Martić, što je nešto nezamislivo, dok je u Srebrenici realno stanje stvari višestruko gore.
Međutim, nakon preuzimanja vlasti od strane bošnjačke politike, stvari bi stale. Srebrenica bi nestala iz medija i još jednom, u konačnici, kad se sve zbroji, bila zlouporabljena u svrhu dolaska na vlast određene politike, i ništa više, što je na neki način prvorazredno licemjerje ravno onome koje je prepustilo Srebrenicu Mladićevim krvnicima.
Ovo mazanje očiju i mrcvarenje Srebrenice, koje traje dvadesetak godina, očito će se nastaviti i dalje, o čemu najbolje svjedoče izjave reisa Kavazovića.
Komaričine i Kavazovićeve izjave, iako nisu usporedive, republičkosrpska politika, Dodik i oporba podjednako, zapakirala je u isti paket i poturila ga pod nos srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću, zgražajući se nad onim “što im udruženim snagama rade Hrvate i Bošnjaci”.
Mehanizam je jednostavan i bezbroj puta dosada viđen: od hrvatsko-bošnjačke muhe napravi se slon koji se onda bjesomučno gađa puškom za slonove.
