Kad su jednog manje poznatog makedonskog pjesnika i nesuđenog akademika začuđeni poznanici iz zapadnijih balkanskih krajeva upitali zašto, zaboga, u istu čašu toči crveno i bijelo vino, odgovorio je: "Crveno je dobro za krvnu sliku, a bijelo samo po sebi". Na sličan način se može govoriti i o nečemu puno ozbiljnijem, knjizi tursko-američkog politologa Sonera Cagaptaya "Novi sultan: Erdogan i kriza suvremene Turske", objavljenoj u Profilu krajem prošle godine.
Cagaptayev portret moćnog predsjednika ozbiljna je, sama po sebi važna knjiga, bitna nama i zbog anamneze: sličnosti procesa koji su Tursku iz sekularne i prozapadne pretvorili u "republiku straha", u zemlju kojom upravlja novi, ovovremeni sultan, konzervativan koliko i vlastoljubiv, autoritaran koliko i ambiciozan da u povijesti ostane upisan na barem jednakom broju stranica kao Mustafa Kemal Atatürk.
Prije dvadesetak godina, nekoliko turista iz Bosne i Hercegovine, tijekom svojeg prvog posjeta Istanbulu, promatrao je okolicu s terase hotela u Bakirkoyu, rubnom dijelu europske strane velikoga grada što se pruža na dva kontinenta. "Ja sam ovoliko zastava vidio još samo u Hrvatskoj", rekao je jedan od njih. Sklonost isticanju nacionalnih simbola i turizam kao važna gospodarska grana bili su manje-više sve ono vidljivo po čemu je Turska tad mogla podsjećati na Hrvatsku.
Te 1998. godine mandat gradonačelnika Istanbula završavao je čovjek čiji uspon pokazuje da "najstarija demokracija i najveće gospodarstvo između Italije i Indije" te najmlađa članica Europske unije, jedna drugoj sliče i u onome što je kemalističku Tursku ostavilo u prošlom svršenom vremenu. Upravljanje Istanbulom bilo je jedan od posljednjih koraka na dugom putu Recepa Tayipa Erdogana od siromašnog djeteta iz radničke četvrti anadolijskih useljenika, do vladara koji je strpljivo čekao da stara politička kasta proguta samu sebe.
Za te četiri godine demonstrirao je ne samo spremnost, nego i sposobnost efikasnog vladanja, pažljivo kontrolirajući vlastitu prirodu. Iako konzervativan, Istanbul je vodio ne zadirući u njegov liberalni način života - glasove je sakupljao u barovima i javnim kućama, u kojima je prostitutkama objašnjavao prednosti biranja njegove stranke, AKP. Rješavao je, međutim, i velike probleme: vratio je gradski dug, pokrenuo investicije, uspostavio efikasan sustav čišćenja grada koji se nerijetko gušio u smeću i, bukvalno, očistio zrak.
Proveo je plinofikaciju, kojom je smanjen broj onih što su grijali domove i zagađivali oko njih. Tako je, međutim, stvorena i turska ovisnost o ruskom plinu, nezaobilazna u tumačenju novih, srdačno-interesnih odnosa Ankare i Moskve. Mustafa Kemal Atatürk jedna je od najmarkantnijih ličnosti prošloga stoljeća i reformator koji je svoju zemlju stvorio na ruševinama Osmanskog Carstva, a njeno društvo mijenjao odlukama za koje je blago reći da su bile radikalne.
Uz sve ostalo, naredio je da se pozivi na molitvu (ezani) s džamija ne obavljaju na arapskom, kao liturgijskom jeziku islama, nego na turskom. Recep Tayip Erdogan rođen je 1954., četiri godine nakon, kako ih Cagaptay naziva, prvih pravih izbora, onih na kojima je Republikanska narodna stranka prevođena Atatürkovim nasljednikom Ismetom Inonuom, izgubila od tadašnje Demokratske stranke, čiji će jedan od prvih poteza biti vraćanje ezana na arapskom jeziku.
Taj je uzmak kemalističkog svjetonazora pred religijom predstavljao važan dokaz da demokracija može služiti kao efikasno oružje u borbi protiv sekularne elite Atatürkovih sljedbenika. Među njima, tim sljedbenicima, nikad nije bio Erdogan. Dječak iz pobožne obitelji osjećao se izopćenim u društvu kojim su dominirali kemalizam, liberalizirano tržište, te iracionalni strah od lijevih pokreta i navodne komunističke opasnosti.
Moćna vojska, ovlaštena da čuva sekularno uređenje na sve načine, jednakim je protivnicima društvenog uređenja smatrala ljude poput sadašnjeg predsjednika i tadašnju ljevicu, samo što se prema njoj odnosila grublje, uništavajući je silom i masovnim uhićenjima, praćenim propagandom o izdajnicima nacije. Tako je, prije nego što je i stekla neku moć, nestala ona politika koja se mogla institucionalizirati u zemlji velikih klasnih razlika i čestih ekonomskih kriza.
Osim vojske, pokreti iz kojih će se na kraju izroditi Erdoganov AKP imali su još dva velika neprijatelja: stranke desnog centra, koje će uglavnom vladati Turskom do 2002. godine, te one lijevog - profesionalnu oporbu - čiji će rijetki izleti na poziciju završavati korupcijskim skandalima, golemim nesnalaženjem i prelascima iz jedne ekonomske krize u drugu.
Praktički, lijevi se centar nimalo nije razlikovao od desnoga, koji je klijentelizmom premrežio zemlju, samo što su još bili i nespretni, pa je Erdogan za njihove vladavine 1992. rekao: "Naš narod lijepo vidi da je sadašnji sustav u Turskoj propao".
Dok se politička kasta osjećala nezamjenjivom, radikalni konzervativci su marširali kroz institucije uprave i škole, osnivali svoje medije ili privlačili pažnju onih liberalnih koji će na kraju pomoći dolazak na vlast čovjeka pod čijom će čizmom novinarske slobode gotovo nestati, a uhićenja novinara i zatvaranje redakcija te iznuđene prodaje medijskih kuća prorežimskim bogatašima, postati uobičajeni.
Recep Tayip Erdogan pobijedio je, kako je pedantno prebrojio Cagaptay, "od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora, na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva referenduma", akumulirajući više moći nego što je realno dobivao od građana. Strah okoštalih političkih struktura od parlamentarne neizvjesnosti, doveo je do kreiranja sustava u kojem je za ulazak u parlament potrebno osvojiti čak deset posto glasova, što, prvo, mnoge stranke ostavlja izvan institucionalne politike, a pobjednicima osigurava veći broj mandata od stvarne potpore.
Tko u turskim ustupcima kleru i radikalnim religijskim skupinama, neutemeljenom strahu od bilo kakve ljevice, sve većem nezadovoljstvu mainstream strankama, vjerskim sadržajima u obrazovanju i stalnom sužavanju prostora slobode ne vidi sličnosti s Hrvatskom, taj ili je druga generacije imigranata ili uspijeva ovdje živjeti u blaženom neznanju. Tko kaže da u Hrvatskoj nema nikoga poput Erdogana, zaboravlja kako se prije samo tridesetak godina činilo da ga nema ni u Turskoj - nad čijim najvećim gradom, Istanbulom, sad stoji njegova džamija: viša od svih sultanskih.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Firaune kakvi su ovo naslovi?
naša lijepa sve viši slići ovoj turskoj vidi se da je erdi uzor koly kak ga samo zaljubljeno gledi