Nagađalo se da njemački kancelar Olaf Scholz dolazi u poljsku prijestolnicu noseći darove za liječenje rana iz Drugog svjetskog rata. No u utorak, njemački čelnik nije objavio očekivani prijedlog za novčanu kompenzaciju još živim poljskim žrtvama nacističkih zločina - što je zakompliciralo nastojanje da se zagriju veze između Berlina i Varšave, piše Politico.
Njemačka će "nastojati pružiti potporu žrtvama", rekao je Scholz na konferenciji za medije zajedno s poljskim premijerom Donaldom Tuskom, ne dajući konkretna obećanja ili detalje o tome kada bi se takva odšteta mogla očekivati.
Odnosi dviju zemalja naglo su se pogoršali pod bivšom poljskom vladom, kojom je vladala nacionalistička stranka Pravo i pravda (PiS), piše Politico. Njemačka je bila omiljena meta vlade PiS-a, a čelnici te stranke zahtijevali su od Berlina da plati više od bilijun eura ratne odštete. Njemačka je te zahtjeve odbila, nazvavši stvar "zatvorenom" zbog niza poslijeratnih sporazuma. Aktualna poljska vlada odustala je od zahtjeva za odštetom, ali je ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski pozvao Njemačku da pronađe "kreativno rješenje" kako bi poljskom narodu nadoknadila patnju.
Poljaci ističu da je Njemačka temeljem Luksemburškog sporazuma 1952. platila kompenzaciju tri milijarde ondašnjim njemačkih maraka Izraelu i još dodatno svake godine "Konferenciji za materijalna potraživanja Židova od Njemačke" u obliku socijalne pomoći i "mirovina" za žrtve Holokausta. Primjerice, prošle godine je objavljeno da će kroz razne planove i programe preživjelim žrtvama Holokausta, kojih je bilo 128.000 diljem svijeta, biti isplaćeno ukupno 1,4 milijarde dolara, pisala je lani agencija Anadolija.
Od toga je 888,9 milijuna američkih dolara bilo namijenjeno pružanju usluga kućne njege i podrške slabim i ranjivim žrtvama Holokausta kao rezultat pregovara s njemačkim Ministarstvom financija.
To je bio rezultat rada Konferencije o židovskim imovinskim zahtjevima protiv Njemačke, ali to se ne odnosi na Poljake.
Njemačka nikad nije platila niti cjelokupnu odštetu ni bivšoj Jugoslaviji niti njenim sljednicama, pogotovo ne pojedinačno ljudima koji su bili zatvoreni u logorima poput Jasenovca, ili njihovim obiteljima. Jugoslaviji je u početku bio dodijeljen izvjestan iznos koji joj je pripao na temelju likvidirane njemačke imovine u Španjolskoj.
No ni blizu ukupne ratne štete koju je posebna komisija procijenila na 47 milijardi američkih dolara. Od toga je njemački dio bio 35,8 milijardi dolara i Jugoslavija je, prema Međunarodnoj agenciji za reparacije, s vremenom dobila 35,7 milijardi, ali ne u novcu, nego u zaplijenjenim njemačkim industrijskim postrojenjima i poljoprivrednim strojevima.
Uz to, prema posebnom sporazumu s Jugoslavijom, Zapadna Njemačka platila je ondašnjih osam milijuna maraka odštete za ljude s područja Jugoslavije koji su bili žrtve medicinskih eksperimenata, pokusni kunići Josefa Mengelea.
Konkretni razgovori oko odštete žrtvama Drugog svjetskog rata, prije svega onima u naci-logorima, počeli su se voditi tek 20-ak godina nakon rata nakon na sastancima Josipa Broza Tita i ondašnjeg njemačkoga kancelara Willija Brandta. Poput primjerice susreta na Brijunima 1968.
Sporazum poznatiji kao Brijunska formula Tito je pristao na zajam od 700 milijuna ondašnjih njemačkih maraka u tri obroka, na rok od 30 godina s počekom otplate od deset godina i kamatom od dva posto na godinu. Sporazumom je odobren i uvoz industrijskih sirovina, opreme, rezervnih dijelova, proizvoda kemijske industrije, poljoprivrednih stojeva i stoke, kao i industrijskih i rudarskih proizvoda, koji su bili od interesa za proizvodnju i privredni razvoj Jugoslavije.
Dobar dio novca od zajma, kako se neslužbeno špekuliralo, otišao je za pokrivanje deficita i financiranje izgradnje Nuklearne elektrane Krško, koju se počelo graditi 1975. godine, iste godine je od tih sredstava slana pomoć Crnoj Gori.
Sve pojedinačne zahtjeve za odštetom, kao i u slučaju Poljske, Njemačka je odbijala pozivajući se na sporazum Tito-Brandt.
