Kratko prije nego što će izgubiti vlast, Napoleon Bonaparte otkrio je 1813. godine austrijskom ministru vanjskih poslova knezu Metternichu drugu stranu medalje njegove pozicije moćnika. "Moja vladavina neće preživjeti niti jedan dan nakon što odustanem od vladanja čvrstom rukom, od toga da me se boje", kazao je Napoleon. "Vaši vladari, koji su rođeni za nasljeđivanje prijestolja, mogu si priuštiti da budu poraženi i 20 puta, a svejedno će se uvijek vratiti u svoje glavne gradove."
Napoleon je bolje od ikoga poznavao poteškoće ostanka na vlasti zauvijek, posebno ako niste rođeni kao prijestolonasljednik. Godinama poslije demokratske institucije riješit će taj problem tako da se poraženi vođa može vratiti na vlast kroz izbore. Izborna demokracija iznijela je na vidjelo da se prijestolje nikada ne posjeduje, nego da je unajmljeno. No, duh demokracije nije ograničen na ideju da je volja naroda izražena kroz slobodne i poštene izbore.
Vremena su takva da je nepovjerenje u političare veliko i mnogi narodi radije vide moćnike kao vođe nego korumpirani politički establišment. Najočitiji primjer ovog trenda je prošlotjedno glasanje u kineskoj Nacionalnoj narodnoj skupštini da se ukine ograničenje broja predsjedničkih mandata. Nije pretjerano reći da ovaj potez označava kraj demokratske hegemonije kao političkog ideala.
U danima nakon što je predsjednik Xi Jinping objavio odluku o ukidanju broja mandata, mnogi su analitičari zaključili da njegov pokušaj da postane praktično car ukazuje na ambiciju Pekinga da doskoči SAD-u kao svjetskom vođi. To stoji, ali nije i cijela priča. O čemu je doista riječ objasnio je politički znanstvenik Ken Jowitt svojim "versailleskim efektom". Gledano kroz povijest, "nečija moć najbolje se mogla mjeriti nastojanjem drugih da oponašaju njegove institucije i životni stil.
U 17. stoljeću, navodi Jowitt, Luis XIV stvorio je izrazit moćan i prestižan režim, takav koji su oponašali od Njemačke do Rusije, gdje su gradili male varijante Versaillesa, usvajali francuske manire, gdje su elite govorile francuski jezik". U 19. stoljeću predmet političke čežnje postao je britanski parlament. Mađari su tako svoje političke ambicije otkrili izgradivši neogotičku parlamentarnu zgradu u Budimpešti, jednako grandioznu kao ona u Londonu.
Profesor Jowitt kaže dalje da je "u posthladnoratovskoj eri nezapadnim elitama igranje golfa značilo isto što i nošenje toga nerimskim elitama antičkog svijeta". Tako je i ograničavanje moći vladara bio jedan od ključnih načina za prilagođavanje nedemokracija dobu demokracije. To je razlog zašto je toliko nedemokratskih vlada inzistiralo na održavanju demokratske fasade, posebno izbora i ograničavanje mandata.
Vladimir Putin je, primjerice, 2008. odolio iskušenju da promijeni ustav tako da mu se dopusti treći uzastopni mandat jer nije htio da mu zemlja ostavlja utisak neke od srednjoazijskih republika u kojima nedemokratski predsjednici nikada ne napuštaju predsjedničku palaču. Čak ako sustav i jest namješten, nedemokratske vlade su znale koliko je važno da se makar pretvaraju da nije. To, a ne širenje liberalne demokracije, pravi je dokaz demokratske hegemonije. Čak je i Kina tako igrala. Sve do sada.
Pisali bi se novi ustavi, stari bi se mijenjali tako da obilježe nastupanje nove političke mode. Nastupanje tog "carskog trenutka" loša je vijest za Europu gdje je odsustvo careva u samoj sržu europskog projekta. To je gnjila vijest i za SAD. No, za predsjednika Trumpa mogla bi biti i korisna da odluči da Amerikanci, nakon što su Kineze naučili igrati golf, trebaju početi imitirati Kineze. Jer, što ako dva predsjednička mandata nisu dovoljna za "učiniti Ameriku ponovno velikom"?
Tekst je u cijelosti preuzet od The New York Timesa, autor je Ivan Krastev, predsjedatelj Centra za liberalne strategije, stalni član Instituta za društvene znanosti iz Beča, autor nove knjige "Nakon Europe".
