U opkoljenom Sarajevu, gradu u kojem su ljudi ginuli dok su čekali kruh, donosili vodu ili prelazili ulicu, talijanski ratni reporter Toni Capuozzo susreo je dječaka koji će mu promijeniti život. Zvao se Kemal Karić. Imao je samo osam mjeseci, još nije znao hodati, a već je ostao bez noge. Granata je pogodila njegov dom i ubila mu majku. Dijete je preživjelo, ali u gradu pod opsadom nije bilo jasno kakva ga budućnost čeka. Capuozzo je u Sarajevo stigao kao novinar kako bi svijetu pokazao što se događa u srcu Europe. Iz njega je otišao s ranjenim djetetom, skrivenim ispod pancirnog prsluka. Kemala je odveo u Italiju, gdje mu je omogućio liječenje, a potom ga je pet godina odgajao u svojoj obitelji.
Capuozzo je u jednoj od svojih posljednjih televizijskih ispovijedi, u emisiji Verissimo u svibnju 2026., ispričao kako je upoznao Kemala. S kamermanom Igorom Vučićem snimao je reportažu u sarajevskoj bolnici. Bilo je to jedno od onih mjesta u kojima je rat pokazivao svoje najokrutnije lice: ranjenici, nedostatak lijekova, iscrpljeni liječnici i djeca koja su postajala žrtve granatiranja. Igor je primijetio dječaka i podignuo ga u naručje. Mališan se smijao. Tek kad ga je primio, kamerman je shvatio da nešto nije u redu. Dijete nije imalo jednu nogu. Odjeća je skrivala njegovu ozljedu. Capuozzo se sjećao kako je Igor problijedio. Novinar je tada počeo razmišljati kako će dijete bez noge naučiti hodati u gradu u kojem su i zdravi odrasli ljudi morali trčati kako bi izbjegli snajperske metke? Kako će dobiti protezu, proći rehabilitaciju i imati normalno djetinjstvo dok oko njega padaju granate? Kemal je imao oca i Capuozzo nije namjeravao dijete odvojiti od njegove obitelji zauvijek. U dogovoru s ocem organizirao je odlazak u Italiju. Uz pomoć novinarke Anne Cataldi i drugih kolega započela je akcija izvlačenja dječaka iz opkoljenog Sarajeva. U jednom trenutku Kemala su morali sakriti ispod pancirnog prsluka kako bi prošao kroz opasno područje.
U Italiji je maleni Kemal dobio medicinsku skrb i protezu. Uslijedile su operacije, rehabilitacija i godine odrastanja u obitelji Capuozzo. Naučio je talijanski, išao u vrtić i živio djetinjstvo kakvo je bilo nezamislivo njegovim vršnjacima u opkoljenom Sarajevu. Toni je imao dvoje vlastite djece, ali je za Kemala govorio da je njegov treći sin, odnosno, kako se znao našaliti, "pola sina". Iza te šale skrivao se odnos mnogo dublji od običnog humanitarnog angažmana. Pet godina dijelili su svakodnevicu, obiteljski život, brige i radosti. Ipak, Capuozzo nije zaboravio obećanje koje je dao Kemalovoj obitelji. Kada su se stekli uvjeti, dječak se vratio u Sarajevo, ocu i rodbini. Rastanak je bio bolan, ali za talijanskog novinara to je bilo pitanje poštovanja prema njegovoj pravoj obitelji. Godinama poslije govorio je da za ljubav prema djetetu nije potrebna biološka veza. "Ne treba DNK da biste nekoga voljeli kao sina", govorio je.
Grad u kojem se umiralo čekajući kruh
Prije rata Sarajevo je bio simbol jugoslavenskog suživota, mjesto u kojem su se isprepletale različite religije, kulture i narodi. Samo osam godina prije početka opsade Sarajevo je bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara, a njegove su ulice bile pune turista, sportaša i novinara iz cijelog svijeta. U proljeće 1992. olimpijski je grad pretvoren u bojište. Stanovnici koji su još donedavno sjedili u istim kafićima, odlazili na posao i vodili djecu u školu našli su se u okruženju iz kojeg gotovo nije bilo izlaza. S okolnih brda na Sarajevo su pucale snage bosanskih Srba. Grad je postao golema zamka, a svaki izlazak na ulicu mogao je značiti smrt.
Opsada Sarajeva trajala je nevjerojatnih 1425 dana, od travnja 1992. do 29. veljače 1996. godine. Gotovo četiri godine stanovnici su živjeli bez redovite opskrbe električnom energijom, vodom, plinom i hranom. Prema podacima Fonda memorijala Kantona Sarajevo, tijekom opsade ubijena je 11.541 osoba, među njima 1601 dijete, a više od 50.000 ljudi bilo je ranjeno. Na grad je dnevno u prosjeku padalo 329 granata. Najgori zabilježeni dan bio je 22. srpnja 1993., kada je na Sarajevo ispaljeno čak 3777 projektila.
Najozloglašenija prometnica postala je takozvana Aleja snajpera. Široke gradske ulice, kojima su nekada prometovali tramvaji i automobili, pretvorile su se u otvorena polja smrti. Ljudi su trčali od jednog zaklona do drugog, saginjali se iza uništenih vozila i čekali trenutak kada će možda uspjeti prijeći cestu. Snajperisti su pucali na civile, uključujući žene, djecu i starije osobe. Stanovnici su skupljali kišnicu, topili snijeg, trgali namještaj kako bi se ugrijali i pokušavali održavati privid normalnog života. Odlazak po vodu ili kruh bio je pothvat koji je zahtijevao hrabrost. Djeca su učila razlikovati zvukove oružja, a podrumi su postajali učionice, skloništa i mjesta obiteljskih okupljanja.
Capuozzo je ondje vidio rat iz neposredne blizine. Nije ga promatrao iz sigurnosti televizijskog studija niti je Sarajevo za njega bilo samo još jedno ime na zemljovidu. Hodao je njegovim ulicama, razgovarao s ljudima koji su izgubili najmilije i snimao svakodnevicu grada koji je pokušavao preživjeti. U jednom od kasnijih prisjećanja govorio je o snajperistima koji su pucali na ljude što su pokušavali nabaviti hranu. I sam se našao pod njihovom vatrom dok je snimao reportažu o pekarnici. Ono što ga je najviše pogađalo bila je činjenica da su žrtve mogle biti članovi njegove vlastite obitelji. Djecu koju je gledao u Sarajevu mogao je zamisliti kao svoju, a starce kao vlastite roditelje. Rat je prestao biti daleka politička priča i pretvorio se u niz pojedinačnih ljudskih tragedija.
Markale, dan kada je i reporter zaplakao
Jedan od najstrašnijih trenutaka opsade dogodio se 5. veljače 1994. godine. Bila je subota, a na sarajevskoj tržnici Markale okupili su se građani pokušavajući pronaći nešto hrane. U gradu u kojem su trgovine većinom bile zatvorene, tržnica je bila jedno od rijetkih mjesta na kojima se još moglo kupovati, prodavati i razmjenjivati namirnice. Nekoliko minuta poslije podneva među okupljene je pala minobacačka granata kalibra 120 milimetara. U jednom trenutku obična kupnja pretvorila se u krvavi pokolj. Ubijeno je 68 ljudi, a prema često navođenim podacima 144 ih je ranjeno. Na asfaltu su ostali razbacana roba, krv, dijelovi odjeće i tijela žrtava. Oni koji su preživjeli pokušavali su pomoći ranjenima, dok su vozila odvozila unesrećene prema bolnicama koje su ionako jedva funkcionirale.
Toni Capuozzo izvještavao je s Markala. Kako je pisao talijnski list Il Fatto Quotidiano, upravo je tada, dok je telefonom diktirao svoj izvještaj, zaplakao. Bio je to, prema tom prisjećanju, jedini takav trenutak u njegovoj dugoj ratnoreporterskoj karijeri. Čovjek koji je gledao mrtve i ranjene na brojnim svjetskim ratištima, koji je naučio kontrolirati emocije kako bi mogao nastaviti raditi svoj posao, pred prizorima sarajevske tržnice nije uspio zadržati suze. Bio je to jedan od najkrvavijih napada na civile tijekom opsade, a Haški sud utvrdio je da je granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske. Markale su postale simbol stradanja Sarajeva, ali i nemoći međunarodne zajednice da zaustavi rat. Tržnica će ponovno biti pogođena 28. kolovoza 1995. godine, kada su ubijene još 43 osobe. Drugi masakr prethodio je NATO-ovim zračnim napadima na položaje Vojske Republike Srpske. Za Sarajlije su, međutim, političke odluke, diplomatski sastanci i međunarodni ultimatumi dolazili prekasno za tisuće ljudi koji su već bili mrtvi. Capuozzo je pripadao generaciji novinara koja je takve događaje pokušavala približiti gledateljima ne samo brojkama nego i ljudskim sudbinama.
Kemal je preživio rat, ali je morao voditi novu bitku
Priča o Kemalu nije završila njegovim povratkom u Bosnu. Dječak koji je zahvaljujući liječenju u Italiji dobio protezu odrastao je u Sarajevu. Unatoč invaliditetu, volio je nogomet i, prema pisanju talijanskog Il Piccola, bio iznimno dobar igrač. Njegovi su prijatelji govorili da je među najboljima čak i s umjetnom nogom. Ali posljedice rata nisu bile jedina nesreća koja ga je pratila. Kao mladić teško se razbolio. Dijagnosticiran mu je rak testisa, a nakon dvije operacije u Sarajevu bolest nije bila zaustavljena. Trebao mu je dodatni, složeni medicinski zahvat koji liječnici u njegovu gradu nisu mogli obaviti.
Bila je 2017. godina, a Capuozzo je ponovno učinio ono što je napravio kada je Kemal bio beba: nije ostao promatrač. Pokrenuo je javni apel za pomoć pod oznakom #Hope4Kemo, kontaktirao talijanske institucije i uputio pismo tadašnjoj ministrici zdravstva Beatrice Lorenzin. Tražio je način da se Kemalu omogući liječenje u Italiji. U akciju su se uključili diplomati i zdravstvene ustanove, a talijanski mediji pratili su slučaj dječaka kojeg je njihov poznati ratni reporter nekoć spasio iz Sarajeva. Capuozzo je tako i četvrt stoljeća nakon prvog susreta osjećao odgovornost za mladića kojeg je upoznao kao teško ranjeno dijete. Kemal je dobio priliku za novo liječenje. Talijanski su mediji izvještavali o njegovu liječenju u Avianu i Torinu te zahvatu koji mu je ponovno spasio život. Priča je dobila gotovo nevjerojatan nastavak: novinar koji je iz rata izvukao dijete kako bi mu omogućio život bez granata ponovno mu je pomagao, ovoga puta u borbi protiv zloćudne bolesti.
Povratak nakon 30 godina
Godine 2022., trideset godina nakon početka opsade, Toni Capuozzo ponovno je došao u Sarajevo. Ovaj put nije dolazio kako bi izvještavao o aktualnom granatiranju, nego kako bi se suočio s prošlošću. S njim je bio Igor Vučić, isti kamerman s kojim je početkom devedesetih snimao ratne prizore i koji je prvi u naručje podignuo malog Kemala. Dvojica starih ratnih kolega odlučila su zajedno proći ulicama koje su nekada bile bojište, ponovno posjetiti mjesta na kojima su snimali i susresti ljude čije su živote zabilježili prije tri desetljeća. Rezultat je bio dokumentarni film 1992–2022: Ritorno all'inferno (Povratak u pakao), u režiji Roberta Burchiellija. Dokumentarac je prikazan na talijanskom kanalu Focus i objavljen na platformi Mediaset Infinity.
Bio je to susret dvaju vremena. Na starim snimkama vidjeli su se dim, razrušene zgrade, ranjenici i ulice kojima se moglo prolaziti samo trčeći. Trideset godina poslije grad je ponovno živio, tramvaji su vozili, ljudi su sjedili u kafićima, djeca su odlazila u školu. No tragovi rata nisu nestali. Na pročeljima brojnih zgrada ostali su ožiljci od gelera, na grobljima su stajali redovi bijelih nišana, a sjećanja preživjelih bila su jednako snažna kao i početkom devedesetih. Dokumentarac je spojio arhivske ratne snimke s novim prizorima grada i svjedočanstvima ljudi koji su preživjeli opsadu.
Toni Capuozzo rođen je 7. prosinca 1948. u Palmanovi, u talijanskoj regiji Furlaniji-Julijskoj krajini. Studirao je sociologiju u Trentu, a politički se formirao u burnim godinama talijanske ljevice. Bio je povezan s Komunističkom partijom Italije i pokretom Lotta Continua, za čije je novine počeo pisati 1979. godine. Njegovi prvi veliki novinarski interesi bili su sukobi u Latinskoj Americi, posebno Nikaragva, a potom je izvještavao i o Falklandskom ratu. Pisao je za Reporter, Panoramu i druge talijanske medije, prije nego što je početkom devedesetih postao jedno od najprepoznatljivijih lica televizijskog ratnog izvještavanja. Radio je za Tg4, Tg5 i Studio Aperto, bio zamjenik glavnog urednika Tg5 te godinama vodio televizijski magazin Terra!.
Njegova novinarska karijera protezala se preko nekoliko desetljeća i gotovo svih najvažnijih svjetskih sukoba toga razdoblja. Bio je u Somaliji, Afganistanu, Iraku i na Bliskom istoku. Godine 2002. zatekao se u bazilici Rođenja Isusova u Betlehemu tijekom izraelske vojne operacije, a 2004. u Iraku je s televizijskom ekipom bio otet u blizini Najafa. Pripadao je staroj školi ratnih reportera, onima koji su morali osobno otići na teren, pronaći svjedoke, razumjeti okolnosti i tek onda poslati priču. Njegovi izvještaji nastajali su u vremenu bez pametnih telefona, društvenih mreža i mogućnosti da se događaji iz ratnih zona u nekoliko sekundi prenesu cijelome svijetu.
U posljednjim godinama života nastavio je pisati, snimati i sudjelovati u televizijskim projektima. Još tijekom ljeta 2026. vodio je emisije posvećene velikim povijesnim ličnostima. U listopadu je, međutim, javno priznao da boluje od tumora. Vijest je objavio bez dramatiziranja, objašnjavajući da cijeni privatnost i da će se s bolešću pokušati suočiti uz pomoć liječnika i ljudi koje voli. Umro je 12. studenoga u Udinama.
