Bio je to jedan od onih varljivih zimskih dana u opkoljenom gradu. Subota, 5. veljače 1994. godine. Na gradskoj tržnici Markale, skrivenoj u srcu Sarajeva među zgradama koje su je barem donekle štitile od snajperskih pogleda s okolnih brda, vladala je uobičajena ratna vreva. Ljudi su se gurali oko štandova, pokušavajući ugrabiti nešto malo hrane, razmijeniti vijesti i na trenutak zaboraviti na zvuk granata i beznađe koje je trajalo već gotovo dvije godine. Ta iluzija normalnosti, taj kratki dašak života, rasprsnula se točno u 12 sati i deset minuta. Jedna jedina minobacačka granata kalibra 120 milimetara pala je u središte gomile. U trenu je ubila 68 i ranila 144 civila, pretvarajući tržnicu u poprište jednog od najstrašnijih pokolja tijekom opsade Sarajeva.
Esad Pozder, danas poznat pod nadimkom Dedo, i dalje prodaje voće na istom mjestu. Tog dana život su mu spasile glavice kupusa. Sagnuo se iza svog štanda kako bi dohvatio povrće za prijatelja koji ga je upravo to zatražio. U tom trenutku je udarilo. Prijatelj je na mjestu poginuo. Poginula je i Esadova sestra, koja je u blizini prodavala sitnice. Mnogi preživjeli kasnije su svjedočili o jezivom detalju - zbog mase ljudskih tijela koja su apsorbirala udarni val, eksplozija se jedva čula. Nije bilo prodornog praska, samo tupi, smrtonosni zvuk.
-Nakon eksplozije nisam čuo ništa. Ali sve sam vidio - mrtve, ranjene, njihove udove i organe razbacane posvuda.
-Vozili smo ranjene u bolnicu, natrpane u automobile i kombije. U toj ludnici kupili smo sve što smo mogli naći, ne samo ljude, nego i dijelove ljudi - ispričao je godinama kasnije za BBC, dok su mu ruke oživljavale trenutak kada je "rijeka krvi potekla ulicama".
Hilmo Zeković na dan masakra prolazio je kroz Markale malo prije nego što je pala granata, kupovao je na tržnici.
- Čuo sam jaku eksploziju. Znao sam da se nešto strašno desilo, čuo sam sirene, galamu... Odmah sam se vratio, to je bio užas. Tko nije vidio taj masakr, ne može mu se ispričati. Ljudska tijela bila su razbacana, bez ruku, nogu, jauci, plač, bježanje... Ostala mi je slika koju nikad neću zaboraviti - kazao je očevidac Zeković za Dnevni avaz.
Na Markalama je tog kobnog dana radila je i Jela Hadžić, koja se sa zebnjom sjeća straha koji je proživjela tada.
- Bila sam tu kad je granata pala, nisam shvatila ni kako je pala ni što se dogodilo. Samo sam vidjela krv i tijela. Od straha sam se sklonila, žene su se počele gubiti svijest od straha i prizora - ispričala je.
Snimke koje su uslijedile obišle su svijet i zgrozile međunarodnu javnost. Spasilački timovi i osoblje Ujedinjenih naroda (UN) jurili su kako bi pomogli stotinama žrtava, dok su građani u šoku i nevjerici pokušavali shvatiti što se dogodilo. No, za njih dvojbe nije bilo. Znali su odakle je stigla smrt, kao što su znali i odakle su stizale stotine tisuća projektila koji su na grad padali neprestano od travnja 1992. godine.
Dok su sarajevske bolnice bile preplavljene ranjenicima, vodstvo bosanskih Srba reagiralo je munjevito. Istog dana, Radovan Karadžić i njegovi suradnici odbacili su svaku odgovornost, lansirajući monstruoznu tezu koja će se ponavljati godinama: Armija BiH sama je granatirala vlastiti narod kako bi izazvala bijes međunarodne zajednice i isprovocirala vojnu intervenciju NATO saveza. Bila je to reciklaža narativa već korištenog nakon masakra u Ulici Vase Miskina, kada su ubijeni ljudi koji su čekali u redu za kruh.
Nažalost, ovoj bezočnoj laži na ruku je išla i početna zbunjenost i nesposobnost snaga UNPROFOR-a. Prvi izvještaj UN-ovih promatrača bio je kontradiktoran, navodeći kako se ne može sa sigurnošću utvrditi s koje je strane granata ispaljena. General Michael Rose, britanski zapovjednik UNPROFOR-a, dodatno je zamutio vodu izjavama kako nitko od njegovih ljudi nije čuo ispaljenje granate. Tek je kasnija, detaljnija istraga UNPROFOR-a utvrdila grešku u proračunu, no početna šteta već je bila učinjena, a sjeme sumnje posijano. Istovremeno, istraga koju su proveli stručnjaci sarajevske policije, uz pomoć balističara poput Berka Zečevića, došla je do nedvosmislenog zaključka. Analiza kratera pokazala je kako je granata doletjela iz smjera sjever-sjeveroistok, s procijenjenim kutom pada između 55 i 65 stupnjeva. To je odgovaralo položajima Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) na području Mrkovića.
Konačna pravda za žrtve Markala čekala se godinama, a stigla je iz sudnica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Slučaj Markale bio je ključan dio dokaznog postupka u suđenjima vojnom i političkom vrhu Republike Srpske. U presudi generalu Stanislavu Galiću, zapovjedniku Sarajevsko-romanijskog korpusa koji je provodio opsadu, sudsko vijeće nije imalo dvojbi. Galić je proglašen krivim za kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja čiji je "primarni cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom". Žalbeno vijeće potvrdilo je presudu, osudivši Galića na kaznu doživotnog zatvora, što je bila prva takva kazna izrečena na tom sudu.
Sud je zaključio kako je "van razumne sumnje" dokazano da je granata na Markale ispaljena s položaja pod kontrolom VRS-a. Tvrdnje obrane da je napad bio insceniran odbačene su kao neutemeljene. Masakr na Markalama bio je, prema riječima suda, "razoran napad na civilni cilj" i dio "sustavne kampanje granatiranja i terora". Ta je činjenica potvrđena i u konačnim presudama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, koji su također osuđeni na doživotni zatvor za genocid i zločine protiv čovječnosti, uključujući i teroriziranje građana Sarajeva.
Drugi masakr na Markalama
Iako je prvi masakr na Markalama doveo do NATO-ovog ultimatuma srpskim snagama da povuku teško naoružanje oko Sarajeva, opsada se nastavila. Osamnaest mjeseci kasnije, 28. kolovoza 1995., na istom se mjestu dogodila se nova tragedija. Pet minobacačkih granata ponovno je zasulo tržnicu, ubivši 43 i ranivši 75 ljudi.
Srpska strana ponovno je posegnula za istim lažima, no ovaj put svijet nije nasjeo. Interna istraga UNPROFOR-a bila je brza i nedvosmislena: granate su ispaljene s položaja VRS-a iz smjera Lukavice.
Dva dana kasnije, 30. kolovoza, NATO je pokrenuo operaciju "Namjerna sila" (Deliberate Force), masivne zračne udare na vojne položaje bosanskih Srba, što je naposljetku dovelo do mirovnih pregovora u Daytonu i okončanja rata. Na zidu iza kojeg je pala prva granata danas stoji spomen-obilježje s uklesanim imenima žrtava.
