Čini se da je danas potrebna kakva prirodna katastrofa da ljudi pokažu ono svoje bolje lice, da demonstriraju solidarnost. Bez solidarnosti je nezamisliva funkcionalna ljudska zajednica, štoviše bez nje ne bi mogli ni opstati kao ljudska bića proteklih tisućljeća, no ona sve više blijedi i nestaje u suvremenim visokotehnološkim potrošačkim društvima.
U takvim društvima pravila igre i ponašanja kroje korporativne organizacije i njima podređene političke kaste, a solidarnost ustupa mjesto sebičnosti, gramzivosti i neosjetljivosti za probleme drugih. Tek u iznimnim situacijama pokazuje se da ljudi nisu posve zaboravili susosjećati, da su spremni nesebično pomoći i žrtvovati se za druge ljude, pa i one koje uopće ne poznaju.
Još se uvijek sjećamo velikih poplava koje su pogodile Hrvatsku, BiH i Srbiju, kad su se hrvatski građani solidarizirali ne samo sa svojim sugrađanima s poplavljenih područja, nego i s poplavljenim građanima BiH i Srbije, s kojima su devedesetih bili u zavadi i ratu. A požar u Splitu, čiji se dim još nije razišao, od kojeg opasnost još nije posve minula, podsjetio nas je na to kako izgleda solidarnost na djelu.
U najtežim trenucima golemog požara, kad je vatra već ušla u gradska naselja i kad je gorjelo gradsko odlagalište otpada, vatrogasci su pokazali svoje dobro poznato lice – unatoč lošoj, zastarjeloj opremi te činjenici da se u vatrogastvo već dugo izdvaja sitniš iz državne blagajne, dali su sve od sebe u borbi s vatrenom stihijom. Fotografije iznurenih vatrogasaca kako u kratkim predasima spavaju na zemlji ili na sjedalima vatrogasnih vozila govore sve o tome.
Istodobno, građani Splita pokazali su nevjerojatan stupanj samoorganiziranosti i hrabrosti. Nisu čekali reakciju vlasti (državne, županijske, gradske) koje uopće nije bilo ili je neoprostivo kasnila, nego su se pobrinuli sami za sebe. Tako su građani evakuirani iz ugroženih dijelova grada privremeno utočište pronašli u stanovima svojih sugrađana, stanovnici su pomagali vatrogascima u borbi protiv vatre ili su se sami nosili s njom.
A posebna su priča pripadnici Torcide koji su ovom prigodom pokazali da im je ne samo NK Hajduk, nego i grad prirastao srcu, da njihova lojalnost nadilazi granice poljudskog stadiona. I dok su građani i vatrogasci savladavajući vatrenu stihiju demonstrirali požrtvovnost, solidarnost, hrabrost, uopće svoje najbolje osobine, premijer Plenković i ekipica su se zadovoljili svojim standardnim ulogama.
Trebala su im najprije gotovo dva dana da shvate što se to zapravo događa u Splitu i okolici, a onda su pokazali, ponavljam, svoju standardnu bezosjećajnost, nesposobnost da makar odglume solidarnost sa Splićanima. Plenkoviću, da ne spominjem upravo idiotske izjave Željka Reinera i ostalih, požar kakav Split ne pamti bio je "atraktivan" i "zanimljiv". Što se reakcije sustava na požar tiče premijer nije skrivao zadovoljstvo: "Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati".
Plenkoviću se ovdje nehotično omakla istina, kako se i inače istina može samo omaći njegovu soju. Sustav, ovaj sustav koji financiramo i čiji smo robovi, reagirao je upravo onako kako već godinama reagira kad su u pitanju dobra, vrijednosti i institucije od općeg značaja i interesa. Bilo da je riječ o zdravstvenoj zaštiti građana, o njihovoj zaštiti od požara, poplava, banaka, korporacija i drugih nepogoda koje ih pogađaju, i zbog kojih ostaju bez imovine, zdravlja, posla...
A od kakve je koristi taj sustav građanima, u kojoj mjeri te kako im on služi i štiti njihove interese, vjerujem da nije potrebno posebno isticati. Kao što nije potrebno posebno isticati kakve koristi ima vrh tog sustava, u ovom slučaju od splitskoga gradonačelnika, operetnog predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice do Plenkovića i njegovih ministara (koji nisu našli za shodno da povodom požara u Splitu održe hitnu telefonsku sjednicu Vlade, kakvu inače znaju održati kad je prodaja javnih dobara u pitanju).
Ovdje se postavlja pitanje što hrvatski građani financiraju kad financiraju taj famozni sustav? Prazan automobil premijera Plenkovića koji se u ponedjeljak, kad je požar već primiren i kad je opasnost minula, kretao prema Splitu, dok je Plenković odlučio letjeti onamo Vladinim avionom, pokazuje sav besmisao, svu jalovost i ispraznost Plenkovićeva posla, hrvatske politike i tog famoznog sustava uopće, što god se, kažem, skrivalo iza tog pojma.
A ne može se skrivati ništa drugo nego ništavilo, toliko smo valjda naučili svih ovih godina. I mogu samo zamisliti kako se osjećao vozač premijerove luksuzne limuzine vozeći praznu ljušturu u Split i kasnije natrag u Zagreb. Voziti ništa u Split i natrag, a sve na račun poreznih obveznika.
Besmisleno bi bilo da se sad svi čudimo tome, da budemo ljuti zbog toga. Ljutiti se zbog toga, da parafraziram američkog pjesnika Robinsona Jeffersa, isto je kao da se ljutimo na Sunce što zalazi. Mudrije bi bilo da shvatimo kako političari dolaze i odlaze. Da shvatimo, kako to kaže Jeffers u pjesmi "Budi ljut na Sunce", da su političari privezani na kotač moći koji se okreće, da se uspinju i padaju, i da će se to dogoditi i s ovom garniturom, kao što se to dogodilo s garniturama prije njih.
Da u njihovim ispraznim poslovima prepoznamo katastrofu poput požara, da shvatimo da financirajući ih financiramo vlastitu propast i služimo joj, da samo raspirujemo požar koji nas guta. Da se sami organiziramo i suprotstavimo im se, kao što se, pokazalo se, znamo suprotstaviti požarima, poplavama i bankama. Da ih ukrotimo i prisilimo da rade ono za što ih plaćamo – da nam služe. Uspije li nam to, moći ćemo reći da smo postali zrelo društvo.
