Jednog jutra 1888. godine, švedski izumitelj i industrijalac Alfred Nobel, ne baš najboljeg zdravlja, ali itekako živ, otvorio je novine i pročitao vlastitu osmrtnicu. Francuski list, greškom zamijenivši ga s njegovim bratom Ludvigom koji je preminuo na ljetovanju u Cannesu, objavio je bombastičan naslov: "Le marchand de la mort est mort" – "Trgovac smrću je mrtav." Tekst ga je opisao kao čovjeka koji se "obogatio pronalaskom načina da ubije više ljudi brže no ikad prije." Taj slučajni, morbidni pogled u budućnost i način na koji će ga svijet pamtiti duboko ga je potresao. Iako je stvorio dinamit, najmoćniji eksploziv svog vremena, Nobel je u duši bio pacifist koji je vjerovao da će njegova razorna moć učiniti ratove nemogućima. Novinska pogreška postala je katalizator za jednu od najveličanstvenijih filantropskih gesti u povijesti – rođenje Nobelove nagrade.
Alfred Bernhard Nobel rođen je 21. listopada 1833. u Stockholmu, kao treći od osam sinova. Njegov otac, Immanuel Nobel, bio je talentirani inženjer i izumitelj, no posao mu je propao, gurnuvši obitelj u bankrot. U potrazi za novom prilikom, Immanuel se preselio u Sankt Peterburg, gdje je njegov posao s razvojem morskih mina za rusku carsku vojsku procvjetao tijekom Krimskog rata. Uskoro mu se pridružila i obitelj, a mladi Alfred je, uz svoju braću, dobio vrhunsko obrazovanje od privatnih učitelja. Postao je poliglot, tečno govoreći švedski, ruski, njemački, engleski i francuski.
Iako je gajio ambicije da postane pisac, otac ga je usmjerio prema praktičnijoj karijeri u kemiji. Sa samo 16 godina poslao ga je na usavršavanje u Pariz, u laboratorij uglednog kemičara Théophilea Pelouzea. Ondje je Nobel upoznao Ascania Sobrera, talijanskog kemičara koji je otkrio fascinantnu, ali iznimno opasnu uljastu tekućinu – nitroglicerin. Sobrero ga je stvorio reakcijom glicerina s mješavinom dušične i sumporne kiseline. Tekućina je bila toliko nestabilna da je i sam njezin tvorac upozoravao na njezinu uporabu. No, Nobela nije zastrašila njezina nepredvidivost; naprotiv, vidio je u njoj golem potencijal ako se uspije ukrotiti.
Izum dinamita
Nakon završetka Krimskog rata, poslovi obiteljske tvornice u Rusiji ponovno su krenuli nizbrdo. Alfred je uvjerio oca da se vrate u Švedsku i usredotoče na komercijalnu proizvodnju nitroglicerina. Ubrzo nakon otvaranja tvornice, dogodila se tragedija. Godine 1864. katastrofalna eksplozija uništila je postrojenje, usmrtivši petero ljudi, uključujući Alfredovog najmlađeg brata, Emila.
Ovaj događaj bio je strašan udarac, no umjesto da odustane, Alfred se s još većom odlučnošću bacio na posao. Smatrao je da bi odustajanje značilo da je njegov brat umro uzalud. Preselio je svoje eksperimente na teglenicu usidrenu na jezeru kako bi smanjio rizik. Njegov prvi ključni izum bio je detonator, odnosno živin fulminat, koji je omogućio kontroliranu eksploziju. Ipak, najveći izazov ostao je stabilizacija samog nitroglicerina.
Rješenje je pronašao slučajno. Otkrio je da se nitroglicerin može sigurno apsorbirati u poroznu silikatnu stijenu poznatu kao dijatomejska zemlja (kieselguhr). Dobivena smjesa, koju je nazvao dinamit (od grčke riječi *dynamis*, što znači "snaga"), bila je stabilna, sigurna za transport i rukovanje, a eksplodirala bi samo uz pomoć detonatora. Dinamit je promijenio svijet. Omogućio je izgradnju Panamskog kanala, probijanje tunela kroz Alpe i razvoj rudarstva i infrastrukture na dotad nezamislivoj razini. Nobel je patentirao svoj izum i uskoro postao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, s više od 355 patenata i tvornicama diljem Europe i Amerike.
Osmrtnica koja je promijenila sve
Nobel je cijelog života prezirao rat i bio je uvjeren da će njegovi izumi, poput kasnije stvorenog balistita (gotovo bezdimnog baruta), biti toliko razorni da će djelovati kao sredstvo odvraćanja i zauvijek okončati sukobe. "Čim nacije shvate da u jednom trenutku mogu potpuno uništiti cijele vojske, sigurno će se držati zlatnog mira," često je govorio. Nažalost, bio je u krivu. Njegovi izumi samo su podigli ratovanje na novu, smrtonosniju razinu.
Kada je 1888. pročitao osmrtnicu koja ga je proglasila "trgovcem smrću", suočio se s poražavajućom istinom o svojoj ostavštini. Slava i bogatstvo odjednom su se činili kao teret. Počeo se pitati: "Je li ovo način na koji će me se potomstvo sjećati? Je li ovo nasljeđe koje ću ostaviti iza sebe?" Ta ga je spoznaja proganjala i potaknula na radikalnu promjenu kursa.
Odlučan da svoje ime veže uz napredak i mir, a ne uz uništenje, Nobel je počeo raditi na svojoj oporuci. Na tu odluku vjerojatno je utjecala i njegova dugogodišnja prijateljica i nakratko tajnica, austrijska barunica Bertha von Suttner, koja je postala jedna od najistaknutijih pacifistica svoga doba i kasnije, 1905. godine, i sama dobila Nobelovu nagradu za mir.
Dana 27. studenog 1895. godine, u Švedsko-norveškom klubu u Parizu, Alfred Nobel potpisao je svoj treći i posljednji testament. U njemu je naveo da se 94% njegove goleme imovine – tadašnjih 31,5 milijuna švedskih kruna, što bi danas vrijedilo više od 250 milijuna eura – treba uložiti u sigurne vrijednosne papire kako bi se stvorio fond. Kamate iz tog fonda trebale su se "godišnje dijeliti u obliku nagrada onima koji su tijekom prethodne godine čovječanstvu donijeli najveću korist."
Nakon Nobelove smrti 1896. godine, njegova je oporuka izazvala šok i kontroverze. Neki rođaci pokušali su je osporiti, a švedski kralj Oskar II. isprva se protivio, smatrajući da se obiteljsko nasljeđe ne može zanemariti zbog "hirovitih ideja" jednog starca. Švedski konzervativci smatrali su oporuku "nedomoljubnom" jer nagrade nisu bile rezervirane isključivo za Šveđane. Ipak, nakon dugih pravnih bitaka, izvršitelji oporuke uspjeli su riješiti sve prepreke. Nobelova zaklada službeno je osnovana 1900. godine, a prve nagrade dodijeljene su 10. prosinca 1901., na petu godišnjicu Nobelove smrti.
Njegova nagrada i danas, više od stoljeća kasnije, predstavlja ultimativno priznanje ljudskom duhu i njegovoj neprestanoj težnji ka boljem svijetu.
