Ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić prihvatio je ostavku ravnatelja Državne ergele Đakova i Lipika Mirka Damjanovića. Ministarstvo je potvrdilo da Tolušić očekuje da će ostavku prihvatiti i Upravno vijeće Ergele koje bi se trebalo hitno sastati.
Damjanović je ostavku podnio nakon što je jednog lipicanca "posudio" iz ergele, jahao ga je njegov maloljetni sin kod kuće. Sin je u jednom trenu pao s konja, a plemenita životinja se preplašila i pobjegla, te potom podletjela pod vlak.
Tragičan kraj grla pasmine tragične povijesti. U noći 12.na 13.listopada 2007. godine, točno u 2,30 sati, prvi kamioni došli su iz Srbije na Ergelu Lipik – u njima su bili konji odvedeni u vrijeme Domovinskog rata, podsjeća ovih dana Požeški vodič.
Lipičku ergelu je 1843.godine osnovao grof Izidor pl.Janković a status državne je dobila 1938.godine kada se Kraljevska državna ergela Stančić seli u Lipik. No, netko je 1956.godine donio čudnu odluku da ju treba raspustiti a konje prodati Talijanima. Slovenci su s vlaka skinuli konje za svoju Lipicu a konji su u Lipik ponovo dovedeni 1980.godine. Ergela je tada obnovljena sa 12 konja.
U jeku srpskih napada na Lipik, 26. rujna 1991. godine, radnici ergele pustili su konje van iz štala, a 27. rujna štala je zapaljena granatama. Od 118 konja u ergeli, od kojih većinom lipicanske pasmine, njih 80-ak odvedeno je u studenom na okupirano područje, 35 konja je ubijeno, a ekshumirani su u veljači 1992. godine. Nekoliko godina trajali su pregovori o povratu konja iz Srbije, koji su najprije bili u Karađorđevu a potom kod privatnika Todora Bukinca, da bi se konačno to i dogodilo u listopadu 2007.godine. Velike zasluge za povrat imao je tadašnji ministar poljoprivrede Petar Čobanković. Od 118 grla koliko ih je bilo na dan napada na Lipik, na ergelu je vraćeno 66 konja – 25 kobila i 21 pastuh lipicanske pasmine, 20 toplokrvnih konja te dva ponija.
A Bukinac je bio uporan u svojim zahtjevima. Tražio je čak i svojevrsnu odštetu od nekoliko stotina tisuća eura. "Je li, bre, šta oni svi skupa misle?! Da je konj bicikl?! Pa ga ostaviš negdje, za deset godina dođeš po njega, pa sjedneš i voziš!? Lipicanere ja niti sam dovde dotjerao, niti ih želim zadržati. Nikada ih nisam ni smatrao svojima, a niti srpskim. Oni nigdje nisu zavedeni kao moje vlasništvo. Oduvijek se zna da su to konji koji pripadaju Hrvatskoj. To nikad nije bilo sporno. Međutim, oni su kod mene, na pansionu, od 1995. godine ih hranim, liječim, sve što treba i sve od svojih para. I samo me zanima ko će to da mi plati", ovim riječima je dočekao hrvatske novinare nedaleko od Novog Sada gdje su od kraja devedesetih pa do povratka bili smješteni lipicanci.
Mihajlo Komasović, nekadašnji zaposlenik ergele u Lipiku, bio je zaslužan i za njihovo odvođenje prema Srbiji. Prema jednoj verziji priče, konji su se razbježali nakon granatiranja te lutali po okolnim livadama. Komasović ih je prebacio u Beli manastir, a kasnije u Karađorđevo gdje su bili nekoliko godina. Tamo ih je otkrio Bukinac i dozvolio prebacivanje na njegovu ergelu.
"Nije istina da sam konje ukrao. Htio sam ih spasiti jer sam vidio da će, kao i pedeset ranije ubijenih konja, tako završiti i ostali lipicaneri iz ergele. Da sam ih ukrao, danas ne bi bilo ovih pregovora jer bi konji bili rasprodati seljacima po Bosni i Srbiji i ja bih danas bio bogat čovjek, a ne podstanar s devedeset konja na farmi", kazao je svojevremeno Komasović.
Budući da je Komasović došao natrag u Lipik zajedno s konjima 2007. i tamo ostao raditi sve do umirovljenja, čini se da su mu lokalne vlasti i povjerovale.
Čak i Bukinac je kasnije odustao od svojih potraživanja. "Od nadoknade za držanje konja privremeno sam odustao jer su Hrvati obećali da će pomoći Srbiji oko prijema u međunarodnu asocijaciju uzgajivača lipicanaca VLIF, jer bez te licence naši konji ne mogu biti priznati u svijetu. Kada se to ostvari, vidjet ćemo, možda poslije dobijem nešto od države, ali najvažnije je da je ova gužva najzad prošla", izjavio je Bukinac u jesen 2007. godine.
