Dječja odjeća, neobična fizionomija, promijenjen glas i uvjerljiva priča o zlostavljanju. Ponekad je to sasvim dovoljno da bi odrasla osoba druge uvjerila kako je, ni manje ni više nego dijete. Barem se tako može zaključiti iz slučaja koji je ovih dana zapanjio Brazil. Kako su izvijestili svjetski mediji, uključujući i Daily Star, ondje je 38-godišnja žena uspjela više od godinu dana živjeti kao 12-godišnja djevojčica. Obitelj koja ju je primila pod svoj krov hranila ju je, vodila liječnicima, kupovala joj potrebne stvari, organizirala joj čak i proslavu ''12. rođendana''. Tek nakon 14 mjeseci otkrili su da njihova slatka malena Gabriele nije dijete kojemu treba pomoć nego odrasla žena koja se i ranije služila lažnim identitetima. A koliko god taj slučaj zvučao nevjerojatno, dotična Amanda Maria Souza de Oliveira, kako se doznalo da se zove, nije ni prva ni najneobičnija odrasla osoba koja je uspjela uvjeriti okolinu da je dijete.
Spomenuta Amanda iz brazilske savezne države Santa Catarina u kolovozu ove godine osuđena je zbog prijevare i korištenja lažnog identiteta nakon jednog od bizarnijih slučajeva koje je posljednjih godina istraživala brazilska policija. Kako je izvijestio CNN Brasil, sud u Joinvilleu utvrdio je da se odrasla žena predstavljala kao djevojčica Gabriele i otprilike 14 mjeseci živjela s obitelji koja je vjerovala da spašava zlostavljano dijete. Osuđena je na godinu, šest mjeseci i deset dana zatvora zbog prijevare te dodatna četiri mjeseca i 18 dana pritvora zbog lažnog identiteta.
Ova bizarna priča na početku je izgledala puno bezazlenije. Kako su izvijestili brazilski mediji, Amanda je preko ljudi iz vjerske zajednice došla u kontakt s obitelji kojoj se u početku predstavila kao 18-godišnja djevojka. No nakon što su joj dopustili da ostane kod njih, počela je govoriti o zdravstvenim problemima, siromaštvu i teškoj prošlosti, a zatim je potpuno promijenila priču. Tvrdila je da zapravo ima samo 11 godina, da je bila zlostavljana i da je kao dijete bila prisiljena uzimati hormone, čime je objašnjavala zašto izgleda mnogo starije. Koristila je ime Gabriele, mijenjala glas kako bi zvučala poput djevojčice, a prema izvještajima istražitelja, tvrdila je i da ima autizam. Obitelj joj je osigurala stanovanje, hranu, lijekove i ostalu skrb te ju je tretirala kao vlastitu kćer. Čitava prijevara trajala je toliko dugo da su joj čak priredili rođendansku zabavu za navodni 12. rođendan.
Prijevara je puknula početkom lipnja 2026. nakon što je članica obitelji postala sumnjičava i počela istraživati njezinu prošlost. Tada su se pojavili podaci da osoba sličnog identiteta nije djelovala samo u Santa Catarini. Naime, istražitelji su pronašli tragove sličnih prijevara u drugim brazilskim saveznim državama. Slučaj je postao još neobičniji kada je obrana ustvrdila da Amanda ima psihičke poremećaje i da bi joj trebalo liječenje. Na suđenju su saslušani psihijatar forenzičar i psiholog koje je angažirala obrana. Međutim, postupak je zatvoren za javnost pa za sada nisu dostupni nalazi na temelju kojih bi se Amandi mogla odgovorno pripisati konkretna psihijatrijska dijagnoza.
Ako Amandin slučaj nekome djeluje nevjerojatno, priča o Francuzu Frédéricu Bourdinu djelovat će još nevjerojatnije jer je otišla mnogo dalje. Čovjek kojega su mediji prozvali ''Kameleonom'' godinama se specijalizirao upravo za uloge napuštenih, zlostavljanih i izgubljenih dječaka. Jednu od najopsežnijih rekonstrukcija njegova života objavio je novinar David Grann u znamenitoj reportaži ''The Chameleon'' u The New Yorkeru. Bourdin je imao 23 godine kada je 1997. u Španjolskoj doznao za Nicholasa Barclaya, dječaka iz San Antonija u Teksasu koji je nestao 1994., sa samo 13 godina. Kontaktirao je američku organizaciju koja se bavila nestalom djecom, dobio informacije o Nicholasu i zatim objavio da je upravo on izgubljeni dječak. Problem je bio u tome što gotovo ništa na njemu nije odgovaralo nestalom Nicholasu. Bourdin je imao tamne oči, drukčiju kosu i francuski naglasak, a bio je i nekoliko godina stariji nego što bi Nicholas trebao biti. Kako opisuje Grann, Bourdin je čak izbijelio kosu i dao si napraviti improviziranu tetovažu kako bi što više nalikovao dječaku s fotografije. Razlike u izgledu objasnio je pričom da ga je otela međunarodna mreža seksualnih zlostavljača koja ga je godinama mučila i kemikalijama mu promijenila boju očiju.
Nevjerojatno, ali priča je prošla. Nicholasova obitelj prihvatila ga je kao nestalog sina i Bourdin je mjesecima živio s njima u Teksasu, išao u školu, radio domaće zadaće i članove obitelji nazivao mamom, sestrom i bratom. U njegovu priču prvi je počeo sumnjati privatni istražitelj Charlie Parker, kojemu se nije poklapao izgled ušiju nestalog Nicholasa i čovjeka koji se vratio iz Europe. Nakon dodatne istrage pokazalo se da ''Nicholas'' uopće nije Nicholas. Bourdin je završio u zatvoru, no čak ni to nije okončalo njegovu neobičnu opsesiju krađom identiteta djece.
Nakon povratka u Francusku ponovno se počeo predstavljati kao maloljetnik. Kao tridesetogodišnjak upisao se u francusku školu pod imenom Francisco Hernandez Fernandez i tvrdio da je 15-godišnji španjolski siročić. Nosio je kapu kako bi sakrio kosu koja se prorjeđivala i prilagođavao izgled tinejdžeru. Razotkrila ga je školska zaposlenica nakon što je na televiziji vidjela emisiju o poznatom prevarantu i shvatila da čovjek na ekranu nevjerojatno nalikuje njihovu učeniku.
Posebno je zanimljivo što istražitelji u tom slučaju nisu pronašli klasičan motiv poput financijske koristi ili seksualnog interesa prema djeci. Francuski tužitelj Eric Maurel rekao je Grannu da u 22 godine rada nije vidio ništa slično te da se činilo kako je Bourdinova ''dobit'' bila prije svega emocionalna. Sam Bourdin svoju je potrebu da postaje dijete povezivao s teškim djetinjstvom i željom da konačno dobije obitelj kojoj će pripadati.
Amerikanka Treva Throneberry otišla je možda i dalje od toga: nije samo nakratko odglumila tinejdžericu nego je pod imenom Brianna Stewart pohađala i završila srednju školu. Kako je 2001. izvijestio Seattle Post-Intelligencer, Throneberry je pohađala Evergreen High School u Vancouveru u saveznoj državi Washington, igrala tenis, išla na maturalnu zabavu i 2000. godine čak završila srednju školu. Njezini su školski kolege vjerovali da je tinejdžerica. U stvarnosti je imala 31 godinu.
Predstavljala se kao zlostavljana djevojka, beskućnica kojoj je potrebna pomoć. Socijalne službe djelomično su joj financirale smještaj, a nakon završetka škole oslobođena je dijela troškova školovanja jer je tvrdila da je beskućnica. Policija je utvrdila da se već ranije pod drugim imenima pojavljivala u Pennsylvaniji, Teksasu i drugim dijelovima SAD-a, uvijek s pričama o nesretnoj prošlosti i problematičnom identitetu. Posebno apsurdna pojedinost jest da joj je u srednjoj školi jedan od predmeta bila drama. Iz njega je dobila lošu ocjenu, dok je istodobno njezina stvarna gluma bila toliko uvjerljiva da su je škole, socijalne službe, udomiteljske obitelji i vršnjaci godinama smatrali tinejdžericom.
No, čini se kako ovakvi bizarni slučajevi nisu rezervirani samo za Ameriku. Jedan od najnevjerojatnijih europskih primjera dogodio se u Češkoj i Norveškoj. Čehinja Barbora Škrlová imala je 33 godine kada počela predstavljati kao 13-godišnja djevojčica Anička, a nakon što je njezin pravi identitet počeo izlaziti na vidjelo pobjegla je u Norvešku i tamo postala 13-godišnji dječak Adam.
Slučaj je bio dio zloglasne afere Kuřim, koja je počela slučajnim otkrićem teškog zlostavljanja dvojice dječaka u Češkoj. Prema podacima koje je objavila češka televizija ČT24, Škrlová se u kriznom centru za djecu predstavljala kao 13-godišnja Anička, iako je u stvarnosti bila odrasla žena u tridesetima. Nakon bijega iz Češke pojavila se u Norveškoj. Ondje je njezina transformacija postala još nevjerojatnija: predstavljala se kao 13-godišnji češki dječak Adam i od rujna 2007. čak pohađala norvešku školu. Kada ju je norveška policija konačno pronašla u siječnju 2008., otkriveno je da je ''Adam'' zapravo 33-godišnja Barbora Škrlová. Škrlová je poslije zbog svoje uloge u slučaju Kuřim osuđena na pet godina zatvora, a 2013. uvjetno je puštena na slobodu.
Posebno okrutna varijanta takvih prijevara događa se kada netko preuzme identitet stvarnog nestalog djeteta i time probudi nadu obitelji koja godinama čeka njegov povratak. U travnju 2019. policija u Newportu u Kentuckyju pronašla je zbunjenog mladog muškarca koji je tvrdio da je Timmothy Pitzen, dječak koji je 2011. nestao u Illinoisu, dok je imao samo šest godina. Tvrdio je da sada ima 14 godina te da je upravo pobjegao dvojici muškaraca koji su ga godinama fizički i seksualno zlostavljali.
DNK analiza pokazala je da pred policijom nije Timmothy nego 23-godišnji Brian Michael Rini iz Ohija. Cijeli slučaj detaljno je dokumentiralo američko Ministarstvo pravosuđa. Kada je suočen s rezultatom DNK testa, Rini je priznao da nije nestali dječak. Istražiteljima je rekao da je priču o Timmothyju vidio u televizijskoj emisiji, da je želio pobjeći od vlastite obitelji te da bi volio imati oca poput Timmothyjeva. FBI je utvrdio i da se prije toga još dvaput predstavljao kao maloljetna žrtva seksualne trgovine ljudima. Rini je na kraju priznao krivnju, a u prosincu 2020. osuđen je na 24 mjeseca zatvora zbog teške krađe identiteta.
Najjednostavnije bi bilo zaključiti da za sve ove ljude postoji jedna psihijatrijska dijagnoza. No takvo objašnjenje bilo bi pogrešno. Pretvaranje odrasle osobe da je dijete samo po sebi nije zaseban psihijatrijski poremećaj. Različiti ljudi mogu se ponašati na sličan način iz sasvim različitih razloga: zbog novca i smještaja, bijega od odgovornosti, potrebe za pažnjom i brigom, poremećenog osjećaja identiteta ili nekog drugog psihološkog problema.
Jedan od poremećaja koji na prvi pogled može podsjećati na takvo ponašanje jest fakticijski poremećaj nametnut sebi, nekada poznat kao Münchausenov sindrom. Prema MSD Manualu, riječ je o stanju u kojem osoba svjesno izmišlja ili izaziva fizičke ili psihološke simptome i predstavlja se kao bolesna, ali bez očite vanjske koristi poput financijske dobiti, izbjegavanja posla ili pravne odgovornosti. Stručnjaci navode da pojedini takvi pacijenti imaju teškoće s identitetom, nestabilne odnose te povijest emocionalnog ili fizičkog zlostavljanja. Upravo je odsutnost jasne vanjske koristi važna. Ako osoba laže prvenstveno da bi dobila novac, stan, socijalnu pomoć, izbjegla kaznu ili ostvarila neku drugu konkretnu korist, stručnjaci govore o simuliranju odnosno malingeringu, što nije psihijatrijski poremećaj nego namjerno stvaranje ili glumljenje simptoma radi vanjske nagrade.
Zbog toga se slučaj Amande Souza s početka priče ne može jednostavno proglasiti Münchausenovim sindromom. Sud je utvrdio da je dobivala smještaj, hranu, lijekove i drugu skrb, dakle postojala je jasna materijalna korist. S druge strane, njezina obrana tvrdi da u njezinu slučaju postoje i određeni psihijatrijski problemi.
Drugi pojam koji može biti zanimljiv jest pseudologia fantastica, odnosno patološko laganje. Psihijatar Anton Delbrück opisivao je taj fenomen još krajem 19. stoljeća kao dugotrajno i vrlo razrađeno izmišljanje priča koje ponekad daleko nadilazi neposrednu korist koju lažljivac može ostvariti. Istraživanje objavljeno 2020. u časopisu Psychiatry Research and Clinical Practice, dostupno na portalu American Psychiatric Association Publishing, pokazalo je da osobe koje se identificiraju kao patološki lažljivci prijavljuju veće psihičke teškoće i probleme u svakodnevnom funkcioniranju. Autori su predložili da se patološko laganje razmotri kao zaseban dijagnostički entitet, ali ono još nije samostalna dijagnoza u glavnim psihijatrijskim klasifikacijama.
Upravo je zato Frédéric Bourdin posebno fascinantan. Kod njega istražitelji nisu pronašli jednostavno objašnjenje u obliku novca ili seksualnog interesa. Kada je francuski tužitelj Eric Maurel pokušao razumjeti zašto tridesetogodišnji muškarac ponovno želi sjediti u školskoj klupi kao napušteni tinejdžer, zaključio je da je korist vjerojatno bila emocionalna. Bourdin je dobivao ono što mu je nedostajalo još od djetinjstva: roditelje, dom, školu i ljude koji su se brinuli za njega. To, međutim, ne znači da se njegovo ponašanje može svesti na jednu dijagnozu. Psihijatrijske dijagnoze zahtijevaju individualnu procjenu, a priče o ovim prevarantima pokazuju koliko se gotovo jednako ponašanje kod različitih ljudi može razviti iz potpuno različitih motiva.
