Prije devet godina ljevica je imala čak dva svoja kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora. Jedan je bio Ivo Josipović, formalni kandidat SDP-a, a drugi Milan Bandić, osnivač, prekaljeni član, gradonačelnik i saborski zastupnik SDP-a, koji je stranku napustio tek pola godine uoči izbora za predsjednika države.
SDP je, dakle, tad imao dva konja za utrku, premda je Bandić na kraju pretrčao sve do krajnje desnice i vodio kampanju protiv "crvene opasnosti". Danas, dva izborna ciklusa kasnije, ljevica nema pojma koga bi kandidirala na predsjedničkim izborima. Točnije, SDP nema pojma. A nema baš ni kandidata.
"Dva su ključna kriterija za izbor predsjedničkog kandidata - spremnost za borbu i šanse za pobjedu", poručio je ovih dana Davor Bernardić, čovjek koji je na europske izbore išao "kao ovca na klanje", a s njih izašao kao pobjednik. Umalo pa državnik. On je, ponesen uspjehom svoje stranke u trenutku kad se 18 posto osvojenih glasova smatra uspjehom, najavio velike ambicije za predsjedničke izbore i poručio kako "želi kandidata oko kojeg će se okupiti čitava ljevica".
Odnosno, ono što je od nje ostalo. Uglavnom, Bernardić je dao obećanje koje je gotovo nemoguće ispuniti. Ne samo zato što ima problem s kandidatima, nego i zato što ima problem s kriterijima što bi danas trebala biti ljevica te tko bi to i na kakvoj platformi trebao okupiti tu ljevicu.
Ivo Josipović ju je okupio 2010. godine na zgađenosti korupcijskim skandalima HDZ-a, na pljački i aferama, na raspadu sistema i čitave države u rukama kompromitiranog HDZ-a. Čak je i otrcana, šuplja i besmislena parola o Novoj pravednosti zvučala dovoljno atraktivno da osvajanjem Pantovčaka započne povratak ljevice na vlast. A danas? Kako se danas može mobilizirati ljevica?
Pogledajmo samo rezultate europskih izbora. Ljevica, kad se sve zbroji, nije dobacila ni do trideset posto glasova. Uključujući tu i liberale i lijevi centar. Ostalo je pripalo desnici, suverenistima, nacionalistima, populistima i HDZ-u. Može biti da su ljevičari naprosto prespavali ove izbore. Ali tko ih može probuditi na predsjedničkim izborima? Tko je ta osoba koja može okupiti baš svu ljevicu?
Bernardić je u ring ubacio trojicu kandidata: Ivu Josipovića, Zorana Milanovića i Tonina Piculu. O njima se kasnije počelo najviše kalkulirati u medijima. Picula je ponovno otišao u Europski parlament i teško je zamisliti da postoji neka sila koja bi ga iz njega mogla uskoro izvući. Tko bi normalan fotelju u Bruxellesu zamijenio za domaću političku kaljužu? Samo netko očajan ili beskrajno proračunat.
Ivo Josipović trebao bi se vratiti na mjesto zločina, na izbore koje je izgubio, na dužnost koju je prepustio, i to Kolindi Grabar Kitarović. Sljedeće četiri godine Josipović je bio politički marginalac, baš kao što je prethodnih pet godina na Pantovčaku uglavnom proveo u pasivnosti, samozadovoljstvu i artificijelnom pumpanju rejtinga. Koji se u trenutku izbora ispuhao kao luftmadrac na podnevnom suncu. Josipović je tad ostao bez tristo tisuća birača. Može li ih sad vratiti?
I tako dolazimo do Zorana Milanovića. On je pod okriljem Kukuriku koalicije okupio sve, a nekako najmanje ljevicu. Tijekom boravka na vlasti isprovocirao je osnivanje disidentskih stranaka ljevice, poput ORaHa i Laburista, koje su kasnije nestale. Deklarirao se kao liberal i centrist, koketirao s desnicom i ustašama, ratovao s Josipovićem, čak i oko toga tko će se više dodvoriti desničarima svih vrsta i boja.
A kad su obojica pali s vlasti, na ljevici su ostavili pustoš. Treba li vjerovati da bi oni sad mogli, kako reče Bernardić, "ujediniti ljevicu"? Dok na desnici, među populistima i nacionalistima, predsjednički kandidati naviru sa svih strana, ljevica ne nudi nikakva nova rješenja. Nema novih ljudi, novih favorita i lidera, novih lica i ideja. Još manje u samom SDP-u. Jedno vrijeme čak se i Zlatko Komadina spominjao kao predsjednički kandidat. A to je zadnji stupanj očaja.
Osim kadrovske pustoši, pitanje je i tko su danas uopće ljevičari. Jesu li to oni koji nisu desničari? Jesu li to samo antifašisti, promotori ljudskih prava, globalisti, borci za čisti okoliš, zagovornici obrazovanja i zdravstva, zastupnici radnika, spasitelji umirovljenika, antiglobalisti i antikapitalisti? Ili svi oni zajedno? Ili nitko od navedenih?
Dio ljevice na europskim izborima vodio je javnu kampanju protiv SDP-a kao izdajnika ljevičarskih ideja. Dio glasača ljevice prelio se prema populistima, prema Živom zidu, a možda i Mislavu Kolakušiću. Dobar dio ljevice emigrirao je u Irsku. Na čelu SDP-a nalazi se politički diletant. Kakvu je to onda "snagu i potencijal" ljevice Davor Bernardić vidio nakon europskih izbora?
Ako želi kandidata koji će imati "šanse za pobjedu", onda mora računati s tim da će se po tu pobjedu ići prema centru. Zoran Milanović na svojim zadnjim izborima po pobjedu je išao i desno od centra. Čak i puno desnije. Kako će se ljevica ujediniti oko takvog kandidata? Ili oko onoga koji je nakon one "stare" nekako uspio obezvrijediti čak i Novu pravednost?
Lako je govoriti da treba pronaći osobu oko koje će se ujediniti ljevica. Puno teže je definirati danas hrvatsku ljevicu, a još teže pronaći ljevičarskog kandidata s realnim šansama za pobjedu. Možda je ipak najlakše pričekati da se Kolinda Grabar Kitarović, HDZ i desničari ponovno međusobno (samo)unište.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ljevica je sdp