Tomislavu Karamarku se mora priznati jedna stvar: on je svojim preslagivanjem u Hrvatskom saboru makar spašavao vlastitu kožu. Umjesto da Most smijeni njega zbog MOL-a, on je želio izbaciti Most iz vlasti. Kad mu nije uspjelo, podnio je ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a. Ali koji je izgovor Andreja Plenkovića? Zašto je on točno išao izbaciti Most iz kombinacije? Zašto je srušio svoju Vladu i krenuo u preslagivanje?
I zašto se od njega ne očekuje ostavka sad kad je bacio sve karte na HNS, a on odbio sudjelovati u preslagivanju? Iz ove perspektive gotovo sve važne Plenkovićeve odluke i procjene pokazale su se pogrešnima. Branio je Zdravka Marića i zbog njega srušio Vladu. Nakon toga je samouvjereno tvrdio da ima većinu. Pa onda da traži većinu. Pa se u medijima hvalio da je većina nadohvat ruke. Pa visi na jednom glasu. Progurao je "lex Agrokor" koji je po mnogo čemu pogrešan, nepravedan i neustavan zakon.
Branio je ministra znanosti i dao mu otvorene ruke za kurikularnu reformu. Pobjegao je od HOS-ove ploče u Jasenovcu. Pobjegao je od preuzimanja Ine. Jedinu pravu pobjedu ostvario je na lokalnim izborima, ali je već dva dana kasnije dobio odbijenicu od HNS-a, a već prije i od HSS-a, pa i HSU-a. Svi su ga izdemantirali. A najveća, gotovo strateška pogreška svela se na odluku da ne raspiše prijevremene parlamentarne izbore u drugom krugu lokalnih izbora.
Sudeći po rejtingu HDZ-a i padu rejtinga oporbe, kao i po rezultatima kojima je "poplavio Hrvatsku", HDZ bi iz tih izbora izašao snažniji. Jednim udarcem ubio bi nekoliko muha. Umjesto toga, ušao je u novo natezanje u Saboru iz kojeg put vodi samo prema izvanrednim izborima, što sad priznaju i njegovi suradnici. A na te izbore Plenković bi izašao kao gubitnik. Kao premijer koji je srušio svoju većinu i nije uspio sastaviti novu.
Premijer nam je obećavao političku stabilnost, a servirao nam je sad već dvomjesečnu krizu u kojoj je država ponovno blokirana. Vlada radi bez četvoro ministara iz četiri važna resora, a većina se sklapa od pauze do pauze, uz pritiske, trgovinu, pa i sumnjive aranžmane.
Sve to radio je i Tomislav Karamarko, uz nekoliko olakšavajućih okolnosti: on je, recimo, rušio vladu u kojoj nije bio premijer, rušio je vladu koja je htjela rušiti njega i htio se riješiti kombinacije u kojoj on kao predsjednik HDZ-a nije držao stvari u rukama. Plenković je sve imao u rukama.
Čak i Most koji je dizao ruke za "lex Agrokor" i puštao premijera na miru. Pa je sve to srušio. Hrvatska je tako ponovno, u razmaku od samo godinu dana, postala "taocem ambicije jednog čovjeka". Ono što je Plenković lani spočitavao Karamarku, pozivajući hadezeovce da odbiju preslagivanje, sad i sam čini, spašavajući svoj goli politički život. Tako valjda izgleda obećana vjerodostojnost.
