Pakistanac Khalid Mehmood imao je samo 15 godina i nije znao, kako bi se reklo, gdje mu je dupe, a gdje glava. Jednog dana je pomislio da bi doista bilo zgodno putovati s tim zanimljivim dečkima koje upoznao, recimo u Afganistan, i tako je završio u talibanskim redovima odakle je samo pukim čudom izvukao živu glavu.
BBC je objavio priču o Mehmoodu koji je do 12. godine mirno živio u selu nedaleko od Lahorea i dane provodio sijući očevu zemlju i zalijevajući usjeve. A onda mu je palo na pamet da je došlo vrijeme da napusti roditeljski dom. Odselio je u Lahore, zaposlio se u jednoj tvornici i pomalo se uzdržavao pune tri godine. Neobrazovan, porijeklom sa sela, bez blagog pojma o ičemu na svijetu, jednog je dana odlučio vidjeti kako je to gledati film u kinu.
Bilo je to u prvim mjesecima nakon napada na New York 2001., strasti su bile uzavrele i Mehmood je na ulicama Lahorea slučajno naletio na prosvjed koji su organizirali jataci terorističke organizacije Jaish-e-Mohammad. Posvuda su se čuli antiamerički povici, kao i slogani: "Trebamo ljude koji će ići u Afganistan boriti se protiv Amerikanaca!"
Mehmood je bio oduševljen: "Pa, stvarno bih mogao putovati u drugu zemlju!" Istog trenutka se prijavio i već za nekoliko dana otpremili su ga za Kandahar. Tu je shvatio, prvo, da dotad nije znao skoro ništa o islamu. Nije se znao čak ni pomoliti, pa ga je tamošnji klerik podučavao abecedi vjerskog života. Drugo, nije računao da u Afganistanu nitko ne govori urdu, nego samo paštunski, tako da nikoga ništa nije razumio.
Nimalo mu se nije svidjelo ni to što su oko njih stalno fijukali meci. Htio je kući, ali nije imao ni najblažu predstavu o tome u kojem smjeru bi se mogao nalaziti dom. Dva tjedna poslije odvezli su ih na sjever Afganistana oko grada Mazar-e-Sharifa, ravno u područje u kojem su se talibani borili protiv tamošnje koalicije. Nagledao se mnoštva ranjenih, a kako su se talibanski položaji baš u tom trenutku stali raspadati, njega i još 15 drugih mladića talibani su privremeno poslali nazad u Pakistan.
Potrpali su ih u autobus i poslali nazad. Ali samo do jedne od cestovnih kontrolnih točaka na kojoj ih je, Mehmood ne zna tko, izbacio iz autobusa i rekao im da nastave pješice. Nekoliko sati poslije, uhvatili su ih militanti jednog od najgorih lokalnih gospodara rata. Nagurali su ih u kontejner, tvrdeći da će ih u njemu poslati u Pakistan.
Unutra je nastala panika i Mehmood se onesvijestio. Tek kad je došao sebi shvatio je da su militanti kontejner temeljito izrešetali i pobili sve osim njega koji je jedini ležao. Pa kad je već to preživio, onda su mu poštedjeli život i poslali ga u nešto što je trebalo biti zatvor u Mazer-e-Sharifu. Nisu imali hrane, uglavnom nisu imali ni vode.
Bilo je tako gadno da mu je laknulo kad su ih prebacili u zatvor u Kabulu. I tek nakon još šest mjeseci nekim je čudom pakistanski veleposlanik u Afganistanu uspio isposlovati da njega i još 50-ak drugih vrate u domovinu. Njegov status je bio da je zarobljeni pripadnik talibana i zato je još cijelu jednu godinu selio iz jednog u drugi pakistanski zatvor.
Rekao je da se osjećao kao da je na nebu kad su ga napokon oslobodili. "Obitelj me je oženila, našao sam novi posao, sad sam doista sretan. Bio sam potpuno neiskusan. U tvornici sam počeo raditi sa 12 godina i htio sam vidjeti drugu zemlju. To se činilo uzbudljivo, ali je na kraju ispalo totalna katastrofa", sažeo je svoju priču sad već 30-godišnji Mehmood.
