"Ovo pokazuje da je svemir katkad neobičan kao i sve što znanstvena fantastika može zamisliti", rekao je Mark Hollands sa Sveučilišta Warwick za Reuters . On i njegov tim otkrili su neobičnu zvijezdu u svemiru, boje određenih vrsta likera ili svjetlozelenog lišća. Udaljena je oko 280 svjetlosnih godina od Zemlje, u zviježđu Zmaja, a astronom je natjerao da preispita jedno od uvriježenih pravila o svemiru. Njena boja nije bijela, žuta, crvena ni plava, kakve smo navikli povezivati sa zvijezdama, nego zelena. Preciznije, riječ je o neobičnoj žućkastozelenoj nijansi poznatoj kao chartreuse. Takva zvijezda donedavno je pripadala isključivo svijetu znanstvene fantastike. Sada su znanstvenici sa Sveučilišta Warwick u Velikoj Britaniji pronašli stvarni primjer, a objašnjenje njezine boje pokazalo se jednako neobičnim kao i samo otkriće.
Zvijezda službene oznake WD J1330+6435 zapravo je bijeli patuljak, iznimno gust ostatak nekadašnje zvijezde koja je potrošila svoje nuklearno gorivo. U njezinu atmosferu dospjeli su ostaci stjenovitih nebeskih tijela iz planetarnog sustava koji ju je nekoć okruživao. Upravo su ti ostaci promijenili način na koji zvijezda emitira svjetlost, stvarajući boju za koju se dugo smatralo da je zvijezde ne mogu imati.
Otkriće je predstavljeno u znanstvenom radu Any color you like: The diverse chromaticities of white dwarfs, objavljeno 15. listopada u časopisu RAS Techniques and Instruments . Istraživanje su proveli Mark Hollands, Boris Gänsicke i Pier-Emmanuel Tremblay sa Sveučilišta Warwick te Detlev Koester sa Sveučilišta u Kielu u Njemačkoj.
"Većina zvijezda, uključujući većinu bijelih patuljaka, ponaša se poput savršenih zračila, pa njihov boju gotovo u potpunosti određuje temperaturu. Nitko zapravo nije detaljno istražio koje bi sve druge boje bijeli patuljci mogli imati", objasnio je Hollands. "Pokazalo se da te nevjerojatno guste zvijezde mogu proizvesti boje koje nitko nije očekivao, a neke od njih doista su me iznenadile", dodao je. Da bi se razumjelo zašto je ovo otkriće toliko neobično, potrebno je objasniti kako zvijezde uopće dobivaju svoje boje. U najvećem broju slučajeva boja je posljedica temperature njihove površine. Hladnije zvijezde izgledaju crvenkasto ili narančasto, Sunce emitira svjetlost koju ljudsko oko doživljava kao bijelu, dok najtoplije zvijezde imaju plavičastu nijansu.
Zelena se pritom ne pojavljuje kao uobičajena boja zvijezde. Razlog nije u tome što one ne emitiraju zelenu svjetlost, nego u načinu na koji ljudsko oko doživljava mješavinu različitih valnih duljina. Zvijezda čije je zračenje najintenzivnije u zelenom dijelu spektra istodobno emitira dovoljno crvene i plave svjetlosti da je promatrač uglavnom vidi kao bijelu.
No bijeli patuljci, kako je pokazalo novo istraživanje, u određenim uvjetima mogu prekršiti to pravilo. Bijeli patuljak nastaje u završnoj fazi života zvijezde male ili srednje mase, poput našeg Sunca. Nakon što potroši nuklearno gorivo u svojoj unutrašnjosti, zvijezda prolazi kroz fazu crvenog diva i postupno odbacuje vanjske slojeve. Iza nje ostaje iznimnog gušta, vruća jezgra koja više ne održava nuklearnu fuziju, nego se tijekom milijardu godina polako hladi. Tipičan bijeli patuljak ima masu približno jednaku polovici Sunčeve, ali je stisnut u tijelo veličine Zemlje. Drugim riječima, riječ je o veličini našeg planeta koji može imati oko 165.000 puta veću masu.
Takva gustoća stvara fizičke uvjete kakvi se ne mogu pronaći u atmosferama običnih zvijezda. Upravo se u tim ekstremnim uvjetima krije objašnjenje zelene zvijezde. "Za ovog bijelog patuljka najprije smo se zainteresirali zato što su dijelovi planetarnog materijala pali na njegovu površinu, obogativši njegove vanjske slojeve elementima među kojima su kalcij, litij i, što je posebno važno, natrij", rekao je Hollands za Reuters.
Natrij je ključan za cijelu priču. U uobičajenim uvjetima njegovi atomi apsorbiraju svjetlost vrlo određenih valnih duljina, zbog čega su, primjerice, natrijeve ulične svjetiljke prepoznatljive po karakterističnoj narančastožutoj boji. Međutim, u atmosferi patuljka nazvanog WD J1330+6435 događa se nešto drukčije. Gustoća je toliko velika da se atomi natrija neprestano sudaraju s okolnim atomima helija. Ti sudari mijenjaju njihova energetska stanja i proširuju raspon valnih duljina koje mogu apsorbirati. "Konačni je rezultat da atomi natrija više ne apsorbiraju samo vrlo uzak dio narančastog spektra, nego žutu, narančastu i dio crvene svjetlosti. Ono što preostaje jest zvijezda prekrasnog zelenog sjaja, kakav ne bi bio moguć kod zvijezda poput Sunca", objasnio je Hollands.
The First Green Star Ever Found: A Dead Sun That Ate Its Planets and Now Glows Chartreuse For decades astronomers had a confident rule: green stars don’t exist. Even when a star’s light peaks in the green part of the spectrum, the surrounding red and blue wavelengths usually wash it out into white or pale yellow. The human eye simply refuses to see a pure green star. Then the white dwarf WD J1330+6435 broke the rule. Located about 280 light-years away in the constellation Draco, this object is no longer a living star. It is the dense, cooling core left behind after a Sun-like star died — roughly the mass of the Sun packed into a body the size of Earth. Such remnants are extremely faint, so no one will ever see its color with the naked eye. Astronomers have to trust spectra and models of human vision. Those models are unambiguous: if you could get close enough, the star would appear a pale yellowish-green — a ghostly chartreuse. How a Dead Star Turned Green The culprit is sodium. At some point WD J1330+6435 swallowed rocky debris from its own planetary system — pieces of planets or asteroids that wandered too close and were torn apart. The material polluted the star’s atmosphere with sodium, calcium, and lithium. Under normal conditions sodium absorbs only a narrow slice of orange light (the same orange that makes sodium street lamps glow). In the ultra-dense helium atmosphere of a white dwarf, however, sodium atoms are constantly battered by helium atoms. This broadens the absorption dramatically: sodium removes a wide band of yellow, orange, and some red wavelengths. Calcium additionally blocks violet light. The remaining light peaks around 500 nanometers — the blue-green region — producing that pale chartreuse glow. It is the cosmic equivalent of tossing copper wire or copper chloride into a campfire: the flame instantly turns green. Here the “fire” is a dead star, and the “copper” is the wreckage of its own planets. A Whole Rainbow of White Dwarfs Researchers at the University of Warwick examined 151 white dwarfs within about 65 light-years of Earth. Roughly one in thirty turned out not to be white at all. Some would look pink or salmon-colored (thanks to carbon dredged up from their interiors), others yellow, cyan, or purple. WD J1330+6435 is the first that vision models clearly paint green. Its surface temperature is only about 4,000 °C — cool for a star. The color itself is less important than what it reveals. A polluted white dwarf acts like a perfect laboratory. It shreds and mixes the material of destroyed planets, then displays a clean spectrum. From the metal lines astronomers can reconstruct the chemistry of those lost worlds — essentially doing forensic science on planetary systems that no longer exist. We will never see this green star with our own eyes; it is far too faint. But the spectra are reliable, and upcoming surveys should find more color anomalies. The universe has once again proved stranger than science fiction: even after death, a star can keep a very unusual “makeup” made from the remains of its own planets. Sources: University of Warwick, CNN, Reuters, and the original 3DNews report.
— Black Hole (@konstructivizm) October 17, 2026
Zelena zvijezda možda bi najviše oduševila obožavatelja Green Lanterna , superheroja iz DC-jeva svemira čija je prepoznatljiva boja upravo zelena, no za razliku od stripovske fantastike, ova je kozmička neobičnost stvarna – barem prema izračunima astronoma.
Znanstvenici procjenjuju da temperatura ovog bijelog patuljka iznosi oko 4000 Celzijevih stupnjeva. Iako je vrlo visoka temperatura u svakodnevnim razmjerima, za zvijezdu je relativno niska. Usporedbe radi, temperatura Sunčeve fotosfere iznosi oko 5500 °C.
Astronomi zelenu zvijezdu nisu snimili, do zaključka su došli analizom svjetlosti koju ona emitira. Naime, zvijezde su toliko udaljene da ih čak ni snažni teleskopi uglavnom ne mogu prikazati kao jasno razlučive diskove, kakvima vidimo Sunce. Bijeli patuljci pritom su osobito mali i slabi izvori svjetlosti. Međutim, astronomi mogu izmjeriti njihov spektar, odnosno raspodjelu svjetlosti prema valnim duljinama. Iz tih podataka moguće je zaključiti kakva je temperatura zvijezde i koji se kemijski elementi nalaze u njezinoj atmosferi nego i kakve bi boje bile kada bi joj se čovjek mogao dovoljno približiti.
Znanstvenici su zato primijenili matematičke modele ljudskog vida na astronomske spektre. Koristili su podatke velikog projekta Sloan Digital Sky Survey, u kojem se svemir sustavno proučava teleskopima, uključujući instrumente u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko. Zatim su spektre pretvorili u boje kakve bi se ljudsko oko moglo razlikovati.
Rezultati su pokazali da bijeli patuljci imaju mnogo bogatiju paletu boja nego što se dosad pretpostavljalo. "Zamislite da stojite na nekom planetu i pogledate prema nebu, a ondje ugledate zelenu zvijezdu. Zvuči kao nešto iz znanstvene fantastike", rekao je Hollands. U samom znanstvenom radu navode i da spektar zelene zvijezde WD J1330+6435 sadrži određenu količinu šuma, zbog čega se njezina stvarna nijansa može donekle razlikovati od izračunate. Ipak, raniji model iste zvijezde također je pokazivao zelenkastu boju, što dodatno podupire njihov zaključak.
Zelena zvijezda nije bila jedino iznenađenje. Istraživanje je pokazalo da neki bijeli patuljci mogu imati ružičastu, ljubičastu, žutu ili svijetloplavu boju, ovisno o kemijskim elementima u njihovim atmosferama. Posebno se ističe WD J1011+2845, bijeli patuljak udaljen samo 48 svjetlosnih godina od Zemlje, u zviježđu Malog lava. Prema znanstvenicima, riječ je o jednom od najcrvenijih poznatih zvjezdanih objekata, ali njegova boja nije klasična crvena, nego izrazito ružičasta, nalik boji lososa.
Za razliku od zelene zvijezde, čija je boja povezana s ostacima nekadašnjeg planetarnog sustava, ovaj bijeli patuljak svoju nijansu duguje neobičnom ugljiku iz vlastite unutrašnjosti. "U ovom slučaju nije riječ o materijalu koji je pao na zvijezdu. Ugljik dolazi iz njezine duboke unutrašnjosti", objasnio je za Reuters astrofizičar Boris Gänsicke, jedan od autora istraživanja. Kod drugih zvijezda prevladavaju drukčiji procesi. Bijeli patuljci čije su atmosfere obogaćene ostacima asteroida i kometa često imaju žućkastu boju, dok oni s mješavinom vodika i helija mogu izgledati svijetloplavo ili zelenkastoplavo.
Kako bi ustanovili koliko su pojave česte, znanstvenici su posebno proučili reprezentativan uzorak od 151 bijelog patuljka takvih udaljenih najviše 65 godina od Zemlje. Pokazalo se da većina njih doista izgleda bijelo, što opravdava naziv ove vrste zvijezda. Međutim, pet objekata imalo je neobične boje: Dva su bila žuta, a tri ružičasta. Na temelju tih rezultata istraživači procjenjuju da bi otprilike svaki trideseti bijeli patuljak mogao imati izrazito neobičnu nijansu.
To možda ne zvuči kao velik udio, ali broj bijelih patuljaka u svemiru golem je. Budući da većina zvijezda na kraju svog razvoja završava upravo u tom obliku, takvih objekata moglo bi biti iznimno mnogo. "Svaki trideseti možda ne zvuči kao velik udio, ali kada se uzme u obzir ukupna populacija bijelih patuljaka u svemiru, to znači da ondje postoji mnogo zvijezda neobičnih boja", istaknuo je Gänsicke.
