Šest tisuća godina, najmanje toliko dugo, čovjek je slobodno uživao sve koristi kanabisa prije nego što je sasvim nedužna biljka iz porodice pomoćnica, poput primjerice paprike, proglašena ilegalnom. Sve do nadležnog tijela UN-a 1961. A sve je počelo zahvaljujući osobnoj ambiciji izvjesnog službenika američkog FDA Harryja Anslingera.
U mnogim svjetskim kulturama kanabis se stoljećima tradicionalno koristio čak i u vjerskim ritualima, da bi posebno u 18. i 19. stoljeću određenih terapeutskih svojstava postao svjestan i Zapad. Zato i jest bilo moguće da britanski državni tajnik 1894. primi izvještaj čiju je izradu naručila kolonijalna vlada Indije, a zahvaljujući kojem kanabis nije proglašen ilegalnim.
Izvještaj je bio na 3281 stranici i sadržavao je svjedočenja oko 1200 liječnika, radnika urođenika, jogija, fakira, upravitelja azila za umobolne, seljaka koji su uzgajali marihuanu, skupljača poreza, krijumčara, vojnih službenika, trgovaca konopljom, upravnika uživališta marihuane i svećenika. U 19. stoljeću bez najmanjeg problema marihuanu se moglo kupiti u SAD-u u trgovini, uzgajati, pušiti, bilo zbog osobnog užitka, bilo zbog bolova uslijed neke bolesti. U to vrijeme, zapravo, u toj zemlji nije ni postojao zakon koji bi zabranjivao drogu.
Tek 1909. Kongres je donio zakon o zabrani opija, za što i danas vlada uvjerenje da je motiv bio prvenstveno rasizam prema kineskim imigrantima. Takvo stanje vladalo je ne previše izmijenjeno sve do 1930. kad Federalni biro za narkotike angažira Anslingera, 38-godišnjeg konzervativca u usponu čija se karijera pokrenula s mrtve točke kad je u dobi od 23 godine za Pennsylvanijsku željeznicu izborio navodne dokaze da je smrt izvjesnog željezničkog radnika bio pokušaj prevare.
Udovica tako nije dobila odštetu, kompanija je uštedjela, a Anslinger je postao željeznički policajac. Do 1928. radio je za vojne i policijske organizacije od Njemačke do Japana i vratio se u domovinu u zlatno doba prohibicije. Povijest ga je zabilježila kao osobu s mentalitetom križara. Neumorno je pisao da, koliko god cigareta marihuane čovjeka može pretvoriti u glazbenika ili filozofa, da ga može pretvoriti i u ubojicu.
Bezočno je lagao da je 1933. u Ybor Cityju na Floridi 21-godišnji Victor Licata pobio cijelu svoju obitelj isključivo zato što je bio napušen. Ispostavilo se, naime, da mladić veze s marihuanom nije imao, ali je zato patio od shizofrenije, zbog koje je ostatak života proveo u umobolnici. Anslinger je usto kanabis, koji se do tada uredno zvao "indijskom konopljom", uporno nazivao "marihuanom", izrazom kojim je posebno nastojao etnički žigosati biljku koju se zarekao kriminalizirati.
I uspio je. "Marijuana tax act" bio je zakon kojim je SAD zabranio kanabis za sve svrhe s izuzetkom industrijske i medicinske upotrebe. Zapravo je povijesna ironija da je u međuvremenu 1933. Franklin Roosevelt legalizirao alkohol, da bi četiri godine poslije Anslinger izborio oštru kriminalizaciju onoga što je nazivao "smrtonosnom travom". Vrhunac besmisla dosegnut je kad je kanabis, odnosno marihuana, 1937. apsolutno neznanstveno pravno proglašen narkotikom, iako on to uopće nije, nego je halucinogen.
Od tog trenutka ovakvo pravno rješenje počelo se širiti svijetom. Konačni udar na slobodno korištenje marihuane diljem svijeta dogodio se 1961. donošenjem u UN-u Jedinstvene konvencije o narkotičkim drogama kojom je među ilegalne droge proglašen i kanabis. Uz bok takvim užasima kao što su bili morfij, heroin i kokain iz prvog takvog sporazuma još iz doba Lige naroda, te metadona, fentanila i sličnih kemikalija kasnije.
Takvom zakonskom rješenju temelj je bilo američko zakonodavstvo i time je stvar bila zaključena. Što se SAD-a tiče, Dwight Eisenhower bio je taj koji je kao predsjednik tražio najbrutalnije zatvorske kazne za petljanje s marihuanom, sve do doživotnog zatvora. Tek 1963. John Kennedy je stao propitivati nisu li opasnosti od marihuane preuveličane. Lyndon Johnson je nastavio tamo gdje je svježe ubijeni Kennedy stao.
U pitanje je doveo čak i način na koji se društvo odnosi prema onima koji uživaju droge, posebno prema ovisnicima, koji su se uredno trpali u zatvore. I tko zna kako bi svijet danas izgledao da se nije spotaknuo o mandat Richarda Nixona, koji je, kako se ispostavilo, u svoj "rat protiv droge" krenuo isključivo kako bi kriminalizirao i crnce i mlade hipije koji su se tih godina radije zafrkavali slobodnim životom, nego ginuli u Vijetnamu.
Takvo stanje počelo se ozbiljnije mijenjati tek uoči prijelaza milenija, da bi danas najveći dio Zapada bio u raznim fazama liberalizacije, ako ne i legalizacije marihuane iz poslovnih, društvenih, pravnih i medicinskih razloga.
