U zadnjih stotinjak godina hrvatska politika nije vidjela tako čudnovat politički uspon niti tako groteskan pad.
Tomislav Karamarko došao je, poput Doca Hollidaya, tiho, ali nije otišao u legendu: njegov ruzinavi politički brod polako, ali sigurno ide prema rezalištu.
Nitko, čak ni Jadranka Kosor, ne umije objasniti kako je i zašto, posve neočekivano, u njezinu mandatu, ušao u HDZ i preuzeo stranku.
Šuška se da ga je i u stranačkoj kampanji financirao Jozo Petrović, no za to nema dokaza. A ljubitelji teorija zavjere vjeruju da su u svemu bili prsti Stjepana Mesića! Doista, unatoč - na prvi pogled - žestokog verbalnog rata između njih dvojice, Karamarko i Mesić nisu, zapravo, nikad razmijenili pretjerano teške riječi.
“Ja sam mu napravio samo jednu stvar: izmislio sam ga”, rekao je nedavno Mesić i na tome stao.
Otprilike tih dana Karamarko je u Ministarstvo vanjskih poslova kooptirao Amira Muharemija, jednog od najbližih i Mesiću najvažnijih ljudi iz sjene. No dok je Mesić zadnjih godina vodio naglašeno ljevičarsku politiku, Karamarko je i stranku i zemlju odvukao nepodnošljivo desno.
Na pitanje je li uvijek bio takav desničar, i ako jest, kako je mogao tolike godine provesti s Mesićem i Račanom, jedan njegov bivši politički pokrovitelj kaže:
"On vam je uvijek bio takav. Sjećam se vremena kad je došao u vladu kao ministar unutarnjih poslova. Odmah je rekao Sanaderu da su u Gračanima neke grobnice vojnika iz Drugoga svjetskog rata, Nijemaca ili ustaša, ne sjećam se. Sanader mu je rekao: ‘Ok, istražuj to, ali nikakve politizacije ne želim vidjeti’. I on to nije politizirao. No radi se o sljedećem: on je tada bio čovjek iz drugog ešalona, nije samostalno donosio odluke. Slušao je naređenja viših instanci i u tome bio discipliniran. Mesić je u nekoliko ranijih izjava bio sličnog mišljenja: “Ja sam s njim dosta razgovarao, u vrijeme kad smo surađivali provodio je politiku koju smo zajedno provodili”.
Očito da je sad Karamarko izašao s jednom politikom, koju je vjerojatno imao, ali ju je držao za sebe. Sad je ovo pravi Karamarko, rekao je Mesić lani.
"Moj i Karamarkov otac bili su zajedno u ustašama", rekao nam je prošle godine jedan bivši general HOS-a, pa dodao:
“Karamarko nikad neće biti premijer, on tih sposobnosti nema”.
Tehnologija političkog uspona koju je Karamarko demonstrirao prošlih godina jedinstvena je u svjetskim razmjerima. On je državu kanio preuzeti iz “busije”: bez ijednog slobodnog intervjua u bilo kojem mediju (uvijek je razgovarao samo u kontroliranim uvjetima), bez ikakvog suvislog plana, vjerujući samo u jedno: da će Hrvatima vlada Zorana Milanovića toliko dojaditi da će mu vlast pasti u šake kao zrela kruška.
Za potvrde ovih teza Karamarko je, doznajemo, često radio horoskope, a uzdao se i u druga okultna znanja, koja su mu razni astrolozi i šamani isporučivali u velikim količinama. Kosor kaže da se kao ministar u njezinu kabinetu u dvije godine ni jednom nije javio za riječ.
Tomislav Karamarko mogao je održavati stanovitu karizmu dok je šutio. Tu tehniku danas u HDZ-u primjenjuje Tomo Čuljak: dok god ne govori i zagonetno se smješka - kao da zna neke tajne - ljudi misle da je silno pametan.
Što dublje, ustrajnije i mističnije šuti, to njegova moć, u očima sljedbenika, postaje sve veća...No čim je Tomislav Karamarko progovorio - a zadnje dvije godine to je, htio ne htio, morao - doveo se u silnu pogibelj.
Karamarko je sramežljiv, boji se kamera, javnosti, velikih skupova, loš je govornik, nije se ubio nad knjigama, pa mu se svaki nastup pretvarao u katastrofu, do te mjere da su ga stranački PR-ovci u jednom dijelu kampanje morali izolirati od javnosti i novinara jer je svakim nastupom proizvodio sve veću štetu.
Bio je redoviti predmet brutalnih satira, od Sprdexa, News bara pa do Ćaća se vraća serijala. Bolje funkcionira kao satira premijera nego kao premijer. Slaba komunikativnost bila mu je osobina još na fakultetu.
“Furao sam neki poluhipi stil, ali nikad nisam bio taj do kraja“, rekao je lani u Večernjem listu sjećajući se studentskih dana.
On, u biti, nikad nije bio ništa do kraja.
Na isti način, napisala je svojedobno u Expressu Jasna Babić, upisao se na zagrebački Pravni fakultet koji nije završio, ali je stekao nadimak “Mutavi”.
Otišao je potom na studij povijesti FF-a, gdje je konačno diplomirao 1985. Nije ostao koncentriran ni na povijesnim temama, premetnuvši se 1990. u profesionalnog političara i “državotvorca”.
Kad je 1989. nazočio osnivanju HDZ-a, više fasciniran Josipom Manolićem nego kolegom i povjesničarom Franjom Tuđmanom, prikazao je to kroz nekoliko mitskih, gotovo tragičnih sekvenci o tegobnom preživljavanju pod jarmom socijalizma.
Tvrdio je da je zbog nekih ustaša u obitelji rođen u siromaštvu, da se još u mladosti zbližio s crkvenim krugovima i Kaptolom, da je dugo čekao na prvo radno mjesto, hrvajući se u međuvremenu s policijom.
Većina tih tvrdnji do pola je istinita. Stvaraju dojam o velikoj žrtvi zbog antikomunističkih aktivnosti. No treba reći i drugu polovicu istine.
U godinama velike krize uoči sloma socijalizma fakultetska omladina godinama je čekala na prvo radno mjesto. Tomislavu Karamarku bilo je potrebno manje od dvije godine! A zaposlio se ne bilo gdje, nego u državnom arhivu.
Akcija zapošljavanja inicirana je od Enise Muftić, kćeri uglednog muslimanskog intelektualca, tada Karamarkove djevojke, a kasnije i njegove supruge.
Godine 1986. Enisa je zamolila oca da “potegne svoje veze” prema Državnom arhivu. Profesor se obratio Boži Rudežu, sociologu religije, pomoćniku ministra školstva Stipe Šuvara, šefu gradske Komisije za vjerske zajednice.
Ne pitajući o kome je riječ, političar je kontaktirao s kaptolskim prelatom Đurom Kokšom, koji je dao svoj blagoslov.
I tako je Tomislav Karamarko - uz blagoslov socijalističke države i Crkve - udomljen u crkvenoj “filijali” državno-arhivske ustanove SR Hrvatske, bez ikakve provjere njegovih vjerskih, komunističkih ili antikomunističkih krimena.
Štoviše, sređujući građu na Kaptolu, plaću je primao iz socijalističkoga proračuna. U Karamarkovoj današnjoj interpretaciji, ta se zgoda interpretira ovako:
“Imao sam problem sa zapošljavanjem, ali sam se preko svećeničkih krugova ipak zaposlio u Državnom arhivu, gde sam se brinuo za kaptolsku arhivu. Pokojni velečasni Josip Josipović te svećenici Andrija Lukinović i Vlado Maglić pomogli su mi da dobijem taj posao. Pomogao mi je i Božo Rudež, otac košarkaša Rudeža, koji je odobrio novac za katolski arhiv”.
Karamarko ima nekoliko nesavladivih mana ako je riječ o poslovima u Vladi. On se, blago rečeno, ne voli ubijati od posla. Ne govori jezike. Loš je govornik, lišen karizme. Više voli sjediti u Trnjanki ili Sheratonu, nego u Banskim dvorima.
“Sjećam se jednom da me Karamarkov tadašnji punac poslao Karamarku u stan dok je on još bio šef zagrebačke policije”, pripovijeda jedan istaknuti zagrebački političar.
“Otišao sam kod njega, došao u stan oko podneva, a on me, sjećam se kao da je jučer bilo, dočekao u kućnom ogrtaču, šlafroku... Pazite, to je bilo oko podneva”, kaže ovaj izvor.
Doista, u minulome mandatu Karamarko se u Saboru pojavljivao jedva malo češće od Keruma, a govorio je svega tri, četiri puta.
Nedavno je izbjegao sjednicu Vlade izgovarajući se privatnim obavezama - a onda je zatečen u Trnjanki, kultnome mjestu zagrebačkih janjičara, s nekoliko dužnosnika represivnog aparata.
Karamarko, međutim, ima i nekih prednosti.
“Sjećam se jako dobro njegova radnog stila”, kaže nam jedna bivša političarka, istaknuta članica jedne vlade, koja nastavlja: “On nije volio raditi, to je istina. No on bi u kabinet uvijek postavio ljude koji raditi znaju i vole te im se nije dalje miješao u posao. Takav je on. To nije loš model”.
Tomislav Karamarko nije mondeni šminker.
“On na sebi nekad nosi nekoliko stotina kuna vrijedno odijelo ili sat, njega to uopće ne zanima, strašno je skroman čovjek”, kaže jedan njegov prijatelj.
Poznanici Tomislava Karamarka govore kako je on u stvarnosti zapravo puno bolji od onoga Karamarka s javnih nastupa.
"Jedna je stvar nedvojbena: sve ove godine, bez obzira na kojim se pozicijama nalazio, ostajao je isti, a krug svojih prijatelja nije mijenjao. No jasno je da je preozbiljan i previše nesiguran u politici, pazi i važe uvijek što govori, pa često izusti i nešto što nikad ne bi izgovorio s nama za stolom."
Jedan njegov prijatelj, mrtav ozbiljan, rekao je:
“Tomo je tako pametan da za stolom, u većem društvu, najčešće šuti kako ne bi, progovorivši, druge posramio svojim znanjima i elokvencijom”.
Ipak, katkad se više oslanja u astrologiju nego u pamet. Karamarkovo se ime često spominjalo i uz Fatmu Nur Dženet, lijepu crnokosu vidovnjakinju koja je o njemu i javno, prije izbora, rekla:
“Tomislav Karamarko je izuzetno pozitivna osoba, ali kako je u Hrvatskoj izborno natjecanje, ne bih sad o tome govorila”.
Fatma Nur Džennet, pravim imenom Indira Honić, nekad je radila u Saboru (Karamarko ju je upoznao još dok je bio tajnik Manolićeva kabineta), a potom je na televizijskom kanalu OTV-u vodila emisiju “Na granici mogućeg”, točno gdje je Tomislav Karamarko sad.
Tomislav Karamarko počinio je u kratkom vremenu veliku štetu. Vratio je zemlju desetljeća unatrag, gurnuo kola u rikverc, radio za Mađare, zatrovao društvo radikalnom desnicom i, možda najgore, izveo, kao nikad do sada, polusvijet na veliku političku pozornicu, s koje će ga teško biti maknuti.
Na javnoj je sceni proširio inako nepodnošljivo širok prostor za besmislene, opasne, pogubne, uzaludne diskusije, koje se obično vode u krčmama. Karamarkov stil rada bio je zapanjujući – gotovo da nema prekršaja koji nije učinio uz niz knjigovodstvenih dokaza, ugovora, papira...
Za razliku od Ćaće Sanadera, obavještajnog “amatera” koji je na važnim sastancima vadio baterije iz mobitela, demonstrirajući sigurnosnu kulturu najvišeg ranga – u tom slučaju preko mobitela ne možete biti prisluškivani - sadašnji šef HDZ-a posvuda je ostavljao potpis i OIB, svoj i ženin, pa Povjerenstvo za sukob interesa nije imalo poteškoća s pronalaženjem dokaza uz pomoć kojih su mu elegantno i jednostavno odrubili političku glavu.
Gdje je korijen ove silne nepažnje? Čini se, u golemom samopouzdanju koje Tomislava Karamarka, političkog antitalenta kolosalnih razmjera, nije napuštalo ni u trenucima kad je već bilo očito da je opkoljen i da mu preostaje samo predaja ili junačka smrt.
Tri dana prije izbora, u autobusu koji je kružio mjestašcima od Drniša do Šibenika, Karamarko je na suvozačkome mjestu svima koji su ga htjeli poslušati govorio da će dobiti 76 mandata.
To je deset više od, politički i kulturno i financijski i komunikacijski, neusporedivo nadmoćnijeg Sanadera.
Zahvaljujući toj zabludi Karamarko nije previše pazio što radi: da je dobio 76 planiranih mandata, imao bi na raspolaganju MUP, SOA-u, DORH, Uskok i Pnuskok te bi mogao provesti sve zacrtane planove.
Ovako - prisiljen je na uzmak koji još može izgledati časno. Kayser Soze cijele priče, master mind, samozatajni je Jozo Petrović.
Još prije nekoliko godina, samo rijetki novinari bili su upoznati tko je Jozo. Iako je opća percepcija da je Tomi glave došla supruga Ana, u tome je puno važnija uloga Josipa Petrovića.
Tog konzultanta MOL-a se sporadično spominjalo samo kao prijatelja Ive Sanadera. I u HDZ-u je spominjan kao čovjek koji vuče konce iz sjene i koji se redovito sastaje s Karamarkom u Sheratonu.
Međutim, dok Božo Petrov nije prozvao upravo Petrovića da utječe na Karamarka i HDZ da Vlada prekine arbitražne postupke s MOL-om, Petrovićeve veze s Karamarkom ostale su u sjeni.
Tek kad je otkriveno da je Karamarkovoj suprugi dao unosni ugovor, krenula je rekonstrukcija starih Karamarkovih grijeha.
Prvenstveno se to odnosi na slučaj Soboli, tvrtku za sigurnosni konzalting u kojoj je Karamarko ima 20 posto. Karamarko je postao šef Protuobavještajne agencije 2004. godine, isto kad i Petrović član uprave Ine.
Karamarko nije prodao svoj udjel u tvrtki koja se bavila istim poslom kao i on za državnu službu, samo je prenio upravljanje na odvjetnika.
Što god tvrtka zaradi, Karamarko je imao koristi od toga. Iako je danas nepojmljivo da šef obavještajaca ima tvrtku koja se privatno bavi istim poslom, zbog nedorečenosti zakona od prije 12 godina, Karamarko formalno nije bio u sukobu interesa.
Tvtka je pisala Petroviću izvješća, dobivala novac od Ine, a Karamarko je gotovo dvije godine bio suvlasnik. Od poslova Sobolija je povukao 65.000 kuna i na kraju prodao udio za 75.000 kuna tek 2006. godine.
Povjerenstvo je upravo tu činjenicu istaknulo kao dokaz da su Petrović i Karamarko puno više od prijatelja s košarke, kako je to prezentirao Karamarko.
Nad Karamarkom je, i kao ravnateljem SOA-e i ministrom unutarnjih poslova, stalno lebdjela sumnja da je upravo on svojim utjecajem osiguravao poslove tvrtki Soboli i kad je izašao iz nje.
Oni su dobili poslove vrijedne više od 17 milijuna kuna za Hrvatske autoceste u vrijeme najvećih afera te tvrtke, a radili su za Podravku, Inu i Croatia osiguranje.
No Uskok je nakon pet godina izvida odlučio da ne može dokazati da je Karamarko na bilo koji način utjecao na dobivanje poslova pa je sve odbacio prije četiri mjeseca.
Slučaj Soboli je tako prekrila prašina, sve dok ga afera Drimia nije ponovno aktualizirala.
Navodno postoje još brojne sporne stvari iz Karamarkove prošlosti koje bi možda izašle na vidjelo da je ostao potpredsjednik Vlade.
No nikad se ne zna radi li se o stvarnim aferama ili prijetnjama njegovih neprijatelja. Karamarka su aveti prošlosti dosegle u najnezgodnijem trenutku...
Kolinda ga ruši zbog svoje karijere
Tomislav Karamarko nije htio kandidirati Kolindu za predsjednicu. Njegovi su favoriti bili Željko Reiner i Ivica Vrkić, no kako je KGK zahvaljujući medijima na proljeće imala više od 30 posto anketne podrške, nije se usudio riskirati. Kolinda i Karamarko se ne vole.
Predsjednica smatra da bi, ostane li Karamarko na čelu HDZ-a, njezine šanse na idućim izborima bile pokopane, pa nastoji koliko god može pripomoći njegovoj detronizaciji. Njeni su favoriti Davor Stier i Plenković, bilo tko osim Karamarka.
