“Svi smo mi država i moramo raditi da taj najvredniji resurs, a to je pomorsko dobro, štitimo na najbolji mogući način”, “Uvodimo transparentnost i neće više biti koncesija po babi i stričevima”. Dvije su to od mnogo sličnih izjava ministra Olega Butkovića o Zakonu o pomorskom dobru. I zaista, novi zakon na prvi pogled unosi puno više reda. Sve je posloženo kako treba. Procedure, suglasnosti, planovi upravljanja, natječaji, odobrenja... Ali kako to obično biva, na terenu sasvim druga slika.
Sporost, ispreplitanje nadležnosti, prebacivanje odgovornosti, nedostatak kontrole, neusklađenost... Sve ono što pogoduje lovcima u mutnom da i dalje koriste pomorsko dobro i na njemu dobro zarađuju. A to obično ne prolazi ako nekoga ključnog ne “podmažete” ili barem osigurate vezu da vam progledaju kroz prste. Primjer su otkrića 24sata u maloj općini Seget. Tamo sve ide obrnuto.
Bez ikakva plana upravljanja i koncesija, na pomorskom dobru mnogi su ugostiteljski objekti, od kojih su neki direktno povezani s lokalnom HDZ-ovom vlasti. Umjesto da općina prvo donese plan, da to odobri više tijelo, pa se ide u koncesioniranje, prvo su zauzete plaže pa se prema njima kroji sve dalje. Ovo je samo jedan primjer, a sigurno nije usamljen. Nikome ništa nije srušeno, nikakve kazne nisu napisane, a praksa koja traje godinama je nastavljena. “Svi smo mi država koja mora štititi pomorsko dobro”.
Kako to isprazno zvuči.
