Top News
3274 prikaza

"Papa je problem Stepinca prebacio na druge..."

Nastavak sa stranice: 1

Zapaža se da se upravo suvremeni kršćani, bez obzira na oblik kršćanstva kojem pripadaju, ne drže pravila kršćanske etike. U čemu su uzroci te pojave?

Kad su kršćani svojim životom i vladanjem u mnogim bitnim točkama iznevjerili kršćanska načela, nisu ona time bila pokopana. U previranjima prošlih triju stoljeća, uglavnom nakon Francuske revolucije, čitavi slojevi europskoga društva počeli su se otuđivati od institucionalne Crkve. Na prostorima zapadnoga kršćanstva počela je masovna sekularizacija. Ali načela na kojima se gradilo sekularno društvo imala su svoj korijen u evanđelju.

Katolici vole sva zla današnjice pripisati društvu koje je iz javnoga života 'izbacilo Boga'. Je li tome uistinu tako? Baveći se pitanjem sekularizma, upravo sam se namjerio na poučnu knjigu Engleza Thea Hobsona 'Bog je stvorio humanizam – Kršćanski temelji sekularnih vrijednosti'. Sva suvremena humana načela, koja osvajaju također nekršćanski svijet, iako se izričito ne pozivaju na Boga i Bibliju, imaju izvor u kršćanstvu.

Otud potječu sve suvremene rezolucije, proklamacije, zakonodavstva – o ljudskim pravima, o jednakosti i jednakopravnosti žena, rasa, nacija, vjera, pravo na život i zdravlje, dostojanstvo osobe, sloboda misli i govora, ne tako davno ukinuće ropstva ... Naš veliki teolog i mislilac (s čijim se prijateljstvom smijem ponositi), Tomislav Šagi-Bunić, u posljednjoj je fazi života želio sažeti u nekoliko slova bit vjere u Boga, tako da je dao na vestu na prsima ušiti misteriozni znak 'Mt 25,40'.

To je redak u Evanđelju po Mateju gdje Isus kaže po čemu će biti svatko suđen u Posljednji dan: "Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od moje najmanje braće". Odnos, dakle, prema najslabijima, u bilo kojem pogledu zakinutim jedinkama ili skupinama, osnovno je kršćansko mjerilo humanosti. Šagi je stvorio izraz "Civilizacija ljubavi", dakako kao još neostvareni ideal, prema kojemu valja stremiti, u prvom redu vjernici i službenici vjere. Koliko vidim, Šagijevo ime je od njegova odlaska 1999. u našem teološkom diskursu uglavnom zaboravljeno.

Mijo Škvorc, isusovački teolog i pisac, kojega ste upoznali na robiji u St. Gradiški, zalagao se za svojevrsnu suradnju kršćana i komunista u ostvarivanju spomenute kršćanske etike. Da li je bilo diskusija među vama kršćanima, na robiji, o tim pitanjima?

Za nas je još bilo prerano onih 1950-ih godina razmišljati tako daleko. Kod nas je 1960-ih godina bio u zbilji počeo dijalog s marksistima, u čemu se prvi istaknuo upravo Mijo Škvorc.

Kao urednik i vjerskih i svjetovnih novina kako ocjenjujete uredničku koncepciju, politiku i praksu današnjega Glasa Koncila?

List je zadržao isto ime, pravi se na istoj adresi, ali to su danas različite novine od onih prije 40 i 50 godina. Nas je u ono vrijeme vodila ideja otvaranja, pod geslom "Novo lice Crkve" pape Ivana XXIII., pokretača vatikanskog Koncila. To je željela biti Crkva koja, umjesto da sudi, razgovara sa svijetom, koja sebe reformira iznutra, da bi svoj govor učinila pristupačnim svijetu koji više ne razumije stari govor.

Današnje prilagođivanje novom vremenu u tim novinama vidim, naprotiv, u naglasku na dnevnopolitičkim polemikama, s neprikrivenim priklanjanjem jednoj strani, s izrazitom nacionalističkom notom. Glas opće, nadnacionalne Crkve, treba da nudi svima, i svojima i tuđima, duhovne vrednote koje su vlastite kršćanskom poslanju. Suprotno je tome zatvaranje u blok, gdje se vlastiti identitet, jednako kao u politici, utvrđuje oštrim razgraničavanjem od neprijatelja koji nas okružuju i ugrožavaju.

Josip Manolić u svojoj drugoj memoarskoj knjizi "Špijuni i domovina" tvrdi da su mnogi pripadnici hrvatske emigracije radili kao špijuni za različite obavještajne službe u svijetu. Spominje neke ljude iz kruga nekadašnjih bliskih suradnika kojemu ste i vi pripadali. Kako vi ocjenjujete takve tvrdnje?

Prva Manolićeva knjiga odaje ono što pri svakom čitanju autobiografija zove na oprez: memoarske ispovijesti redovito žele osvjetlati vlastiti lik autora, a bespoštedno izložiti svjetlu dana negativna djela i karaktere drugih. Stari policajac Manolić, istaknuti službenik prošloga i današnjega režima, u ovoj je knjizi izložio brojne tajne makinacije, važne za razumijevanje mnogočega što obilježava i opterećuje odnose među ljudima i skupinama danas, kao i za rušenje nekih mitova.

Stoga sam bio razočaran tipičnom hrvatskom šutnjom kojom je knjiga primljena u javnosti. Druga knjiga također otkriva mnoštvo zanimljivih i značajnih činjenica, ali čini se da još više od prve oslikava Manolića kao viteza bez mane, dobročinitelja nacije od mladosti, dok još više crnila prolijeva na druge. Kad za neke ljude s kojima sam ja surađivao tvrdi da su radili za Udbu, očito ga je ponijela profesionalna navika policijskog agenta da uzme pod gotovo svaku glasinu i podvalu koju načuje, kako bi reportirao šefovima, koji će mu marljivo dojavljivanje nagraditi unapređenjem.

A za domoljubnu publiku danas želi uveličati svoj format historijskoga svjedoka. Za osobe o kojima ja slučajno dovoljno znadem Manolić iznosi tvrdnje bez dokaza, a te su više od neistine – idu u kategoriju klevete. Slab doprinos punom rasvjetljavanju jednoga razdoblja povijesti.

Vaše političko mišljenje, orijentacija i svjetonazorsko usmjerenje usko su vezani uz ideologiju Hrvatske seljačke stranke, koja je dugo dominirala vašim zavičajem, pa i u vašoj obitelji. Što je uzrok propasti i političke stranke i nauka braće Radić?

Radićeva Hrvatska seljačka stranka je preminula od 'staračke bolesti', kako su nekad župnici u matice umrlih upisivali uzrok smrti ljudi u visokim godinama. Pod tim imenom imamo strančicu, koja je jedna od brojnih, i nema usporedbe sa značenjem i općenarodnim dinamizmom radićevskoga gibanja do Drugoga svjetskog rata. Danas sve živo bježi sa zemlje jer tu ne vidi budućnosti. Tako da je i ime stranke danas anakronizam.

U Londonu je, tu blizu nas, do duboke starosti živio dr. Juraj Krnjević, emigrant još od početka 30-ih godina prošlog stoljeća, nasljednik Vladka Mačeka kao predsjednik HSS-a. Intervjuirao sam ga za jedan od prvih brojeva Poruke, znali smo ga za velike blagdane pozvati kući na objed. Bio je pun kao šipak koštica priča o doživljajima iz šest desetljeća svoga političkoga djelovanja. Bio je i u beogradskoj Skupštini 1928. kad je ustrijeljen Radić.

I u visokoj starosti nije posustajao od političkog rada, na čelu emigrantskih ogranaka HSS-a od Australije do Aljaske, i ustrajno je pisao. Ali čovjek je živio samo u prošlosti i od prošlosti. Ponavljao je kako su izbori iz 1921. godine, kada se hrvatski narod stubokom izjasnio za seljačku republiku, jedina osnovica za obnavljanje Hrvatske kada joj dođe dan slobode.

Kad sam na jednoj londonskoj skupštini HSS-a, u ulozi novinara, uputio Krnjeviću pitanje kako će stranka svoju politiku prilagoditi posve izmijenjenim demografskim i društvenim prilikama u domovini, nije trebao razmišljati o odgovoru, jer su me za drskost takva obraćanja Predsjedniku trenutno bučno ušutkali njegovi, od njega nešto mlađi, najbliži suradnici. Poslije više nisam imao pristupa takvim skupovima, iako sam do kraja posjećivao Krnjevića.

Godine 1989. intervjuirao sam dr. Branka Pešelja, negdašnjeg najbližeg Mačekova suradnika, koji je zajedno s njime otišao u emigraciju 1945. i poslije djelovao kao odvjetnik u Washingtonu i profesor prava na sveučilištu Georgetown (razgovor je objavljen kao knjiga u Zürichu, pod naslovom 'U vrtlogu hrvatske politike'). Pri kraju sam ga upitao o budućnosti HSS-a: 'Ima li smisla čuvati plamen radićevštine?'.

'Ima smisla', odgovorio je, 'kao čuvanje jedne uspomene i ideje, jednako kao što se slavi uspomena na osobe i ideje Lincolna i Washingtona, i kao što se čuvaju uspomene i misli velikana u svakom narodu. Ali graditi na tome danas političke planove bilo bi pogrešno. Za mene je to prošlost i svršena stvar'.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.