Top News
580 prikaza

Patrijarh Porfirije: čovjek pomirenja ili Vučićev intimus?

1/4
MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL
Dok novoizabrani patrijarh sebe vidi kao čovjeka dijaloga i pomirenja, njegovi kritičari vide ga kao intimusa i ispovjednika predsjednika Srbije i vladajućeg SNS-a Aleksandra Vučića

Vijest o imenovanju sad već bivšeg metropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija na mjesto novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve razveselila je hrvatsku javnost. Ne treba se tome previše čuditi jer Porfirije se u Zagrebu pokazao kao “čovjek iz naroda”, intelektualac i graditelj mostova. U Srbiji je malo drukčije raspoloženje. Dok novoizabrani patrijarh sebe vidi kao čovjeka dijaloga i pomirenja, njegovi kritičari vide ga kao intimusa i ispovjednika predsjednika Srbije i SNS-a Srbije Aleksandra Vučića. No čiji je Porfirije zaista? 


U službenom životopisu objavljenom na web stranici SPC-a navodi se da je Porfirije rođen 1961. u Bečeju. Krsno i civilno ime mu je Prvoslav. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a gimnaziju u Novom Sadu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu počeo je studij arheologije, ali ubrzo se prebacio i na Bogoslovski fakultet SPC-a, na kojem je i diplomirao 1987., gdje je i danas izvanredni sveučilišni profesor. Godine 1985. ulazi u samostan Visoki Dečani, a 1990. odlukom episkopa bačkog Irineja postaje iguman samostana u Kovilju. 


Objašnjavajući jednom prilikom zašto je odlučio postati monah, Porfirije odgovara: “Monah sam postao jer sam u Crkvi tragao za onim što ona zaista nudi i zbog čega jedino postojimo na ovom svetu, jer Bog nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Nemac - on je ljubav, a Crkva nije na ovom svetu da bismo mi bili bolji ljudi, ili da bi se bavila socijalnom pravdom - ona postoji jer nema čoveka koji se ne pita o smislu svojeg postojanja”. 

 | Author: MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL

Nakon završenog fakulteta pa sve do 1990. boravi na poslijediplomskom studiju na Teološkom fakultetu u Ateni, gdje je 2004. i doktorirao s doktorskom disertacijom na temu “Mogućnost spoznaje Boga kod apostola Pavla po tumačenju sv. Ivana Zlatoustog”. Na katedri Pastoralne psihologije beogradskog Bogoslovnog fakulteta naslijedio je poznatog psihijatra i akademika Vladetu Jerotića. Zanimljivo je da je Porfirije u vrijeme svoje službe u Zagrebu predavao i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao iguman u Kovilju posebno je bio zainteresiran za metode liječenja ovisnosti, pa je u samostanu 2005. osnovao terapijsku zajednicu “Zemlja živih” kao jedan od najuspješnijih projekata liječenja od narkomanije. Pod njegovim vodstvom kroz kampove diljem Srbije prošle su stotine štićenika.


Sinod SPC-a na redovitom zasjedanju 14. svibnja 1999. izabrao ga je za vikarnog episkopa egerskog u Eparhiji bačkoj. Godine 2010. zadužen je kao vojni ordinarij za organizaciju vojnog pastorala u sklopu Vojske Srbije te kasnije izabran i za glavnoga koordinatora za suradnju SPC-a i Vojske Srbije.


Skupština Srbije ga je 2005. kao predstavnika svih vjerskih zajednica izabrala za člana Vijeća Republičke radiodifuzne agencije (RRA), a Vijeće ga je 2008. izabralo za svog predsjednika, što je Porfirija automatski učinilo jednom od ključnih figura medijskog svijeta u Srbiji. Dao je velik doprinos pokretanju brojnih radijskih i TV emisija posvećenih religiji, vjeri i kulturi. 


Nakon smrti metropolita Jovana Pavlovića 2014. Sveti Sinod izabrao je upravo Porfirija Perića za novog metropolita zagrebačko-ljubljanskog. Uoči preuzimanja službe u Zagrebu Porfirije je pozdravio “sve građane Hrvatske i Slovenije - pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste” te naglasio da dolazi “otvorena srca, s ljubavlju prema svoj braći i sestrama”. Pritom je jasno naglasio: “Ja jesam Srbin, ali sam prije svega hrišćanin, a to je univerzalna vrijednost i zato ću propovijedati i svjedočiti Hrista. Volim svoj narod, ali volim i voljeću i sve druge narode, svakog čovjeka, svaku ikonu Božiju”. Njegov ugled nije narušila ni kontroverzna snimka iz 2011. kad je snimljen kako u Chicagu pjeva prateće vokale ocu Voji Bilbiji u poznatoj četničkoj pjesmi “Šta se ono na Dinari sjaji”. Ako ga ta snimka čini četnikom, onda je i bivši predsjednik Mesić ustaša. No ne treba zanemariti da takve optužbe dolaze od strane istih onih koji i Balaševića “časte” istim epitetima. 

 | Author: MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL

Porfirije slovi kao jedan od najuglednijih suvremenih pravoslavnih duhovnika i intelektualaca. Poznato je da govori grčki, engleski i njemački te da mu ruski jezik nije stran. Sabor je održan prema “proceduri određenoj Ustavom SPC-a i kanonima svete Crkve” u kripti Hrama svetog Save. Procedura nalaže da trojicu kandidata tajnim glasovanjem bira Sabor, čiji su ravnopravni članovi svi metropoliti i episkopi, kako u Srbiji tako i u svijetu. Budući da se glasuje tajno, predviđena su najmanje dva kruga glasovanja do izbora trojice kandidata koji su dobili natpolovičnu većinu glasova. 

Kad se saznaju imena trojice kandidata, prelazi se na biranje ždrijebom, odnosno “apostolskim načinom”, koji svoje korijene ima u novozavjetnom izboru apostola Matije. Imena trojice kandidata stavljaju se u zasebne omotnice, a one u knjigu evanđelja. U točno određenom dijelu službe jedan od monaha, izabran prethodno od Sabora, izvlači omotnicu u kojoj je zapisano ime novog patrijarha. 


U skoro svim kršćanskim crkvama ne postoji princip tzv. apostolskog ždrijeba nego novog poglavara biraju većinskim brojem glasova. No Srpska pravoslavna crkva ovaj način izbora patrijarha uvela je u vrijeme komunizma, kad se Crkva htjela zaštititi od utjecaja države, odnosno politike. Izbor je, dakle, u potpunosti prepušten Božjoj volji iliti Duhu Svetome. Iako se u crkvenim pitanjima karta “Duha Svetoga” nerijetko koristi kao izlika ili opravdanje za najprizemnije ljudsko djelovanje, opći je dojam da je ovakvim načinom izbora mogućnost malverzacije svedena na minimum. Dok su jedni stvarno uvjereni u djelovanje Duha, druge je teško razuvjeriti da u ovom izboru svoje prste nije imao predsjednik Vučić. Vučićev angažman u izborima za patrijarha nije ništa čudno ako se uzme u obzir da on nastoji kontrolirati sve: od mafije na ulici do estrade na Pinku. 


Iako se na sam spomen uplitanja Crkve u politička pitanja svim sekularno nastrojenim građanima diže kosa na glavi, u Srbiji je to malo drukčije jer Crkva je konstitutivno vezana za naciju, a uloga patrijarha u istočnom kršćanstvu nikad nije bila samo duhovna nego nerijetko i politička. 


Izbor patrijarha SPC-a nije samo važno vjersko pitanje nego pitanje koje ima izvjesnu političku težinu s obzirom na to da se predsjednik Vučić i do sada uvelike oslanjao na podršku SPC-a, pogotovo kad je riječ o osjetljivim pitanjima kao što su Kosovo i Metohija, beogradski prosvjedi te odnosi s Crnom Gorom. Važne političke odluke i do sada su donošene nerijetko uz suglasnost SPC-a i pokojnog patrijarha Irineja, koji je u skoro svim javnim pitanjima držao ljestve Vučiću te za svoj angažman bio prikladno honoriran. To je jedan od razloga zbog kojih su opozicija i dobar dio javnosti uvjereni da je Vučić osigurao da sva tri njegova “igrača” završe u užem izboru. Novoizabrani patrijarh s hendikepom ulazi u novu igru. Dobar dio javnosti, kako crkvene tako i one građanske, uvjeren je da je Porfirije glavni pick ne samo Sabora nego i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. 

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Odnosi Crkve i države u Srbiji su složeni i isprepleteni. Crkva se miješa u svjetovna, isto kao što se i država miješa u crkvena pitanja. Srbi su preuzeli kršćanstvo u sedmom stoljeću, ali su vlastitu Crkvu dobili tek šest stoljeća kasnije. Osnivač Srpske pravoslavne crkve bio je iguman Sava, sin srednjovjekovnog vladara Stefana Nemanje, koji je 1219. od carigradskog patrijarha Manojla dobio dozvolu za osnivanje autokefalne crkve. Nakon što su godine 1459. Osmanlije preuzeli vlast u Srbiji, uveli su novi administrativno-pravni sustav baziran na tzv. miletima, koji je uvelike doprinio identifikaciji nacije s konfesionalnom pripadnošću. U takvim okolnostima narodna zajednica je ustrojena kao vjerska, pa je narod stoljećima preživljavao kroz Crkvu, čime je patrijarh neslužbeno postao ne samo duhovni nego i politički vođa. Stvaranjem moderne srpske države uloga patrijarha gubi političku težinu, ali ne i ugled. Značajno ispreplitanje života SPC-a i države bilo je na pauzi samo tijekom komunističke vlasti u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. Suprotno stavu da je samo Katolička crkva propatila u socijalističkoj Jugoslaviji, slična je sudbina dočekala i Srpsku pravoslavnu crkvu. Većina klera bila je pod budnim okom službi, Bogoslovski fakultet izbačen je s beogradskog sveučilišta, a do tada bogata izdavačka djelatnost SPC-a svedena je na minimum. Kršćanske crkve bile su prisiljene djelovati subverzivno, što ih je automatski pretvaralo u glavne sumnjivce. To je vjerojatno prvi put u povijesti srpskog naroda da je SPC djelovao protiv države. Poveznica Crkve i države bila je posebno izražena u vrijeme ratnih sukoba početkom devedesetih godina, kad su šutnja i prešutna podrška SPC-a Miloševićevu režimu i zločinima okaljale ugled SPC-a na području cijelog Balkana. 


Zanimljivo je da se u novijoj povijesti Srbije nijedan srpski političar, počevši od Đinđića, Koštunice, pa sve do Aleksandra Vučića, nije libio pridobiti podršku SPC-a u borbi za vlast. Prema izvještajima, Srbija je za potrebe SPC-a od 2002. do 2017. uplatila više od 90 milijuna eura. Vlada Srbije je 2019. odobrila 10 milijuna eura za nastavak radova na uređenju Hrama svetog Save, dok je 2020. iz proračuna uplaćeno dodatnih 8,5 milijuna. Predsjednik Srbije Vučić i tadašnji predsjednik Republike Srpske Dodik u svibnju 2019. su nazočili sjednici Svetog sabora, što je bio izvjesni presedan u povijesti SPC-a, te su obojica dobili Orden sv. Save kao najviše odlikovanje koje SPC može dodijeliti. 


Porfirije je relativno mlad za patrijarha, tako da Srbija za sljedećih dvadesetak godina, pored predsjednika, ima riješeno pitanje i patrijarha. Je li Porfirija za patrijarha izabrao Sinod SPC-a ili Sinod s Andrićeva venca – manje je važno. U Zagrebu je slovio kao čovjek evanđelja, dijaloga i zajedništva. Bio je distanciran prema vladajućima, zalagao se za slobodu mišljenja i govora, borio se protiv diskriminacije. No biti metropolit u Zagrebu, gdje je njegova zajednica bila u manjini, i biti patrijarh u Beogradu, dvije su različite priče. Prigodom preuzimanja nove službe Porfirije je naglasio da se “neće rukovoditi parcijalnim interesima i strančarenjem”. Vrijeme će pokazati kako će se ovaj roker sad snaći kao patrijarh u Beogradu. 

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 18:29 10.Ožujak 2021.

    hdz i vučić su saveznici