Kad u Hrvatskoj dođe trenutak davanja imena ulicama i trgovima, uvijek treba biti oprezan, jer nikad se ne zna kakav potres to može izazvati. Uostalom, sjetite se ne tako davnog oduzimanja trga Titu ili svađe zašto se zagrebački aerodrom zove po Franji Tuđmanu, pa čak i kontroverze oko benignog Milana Mladenovića, nekadašnjeg frontmena Ekatarine Velike, koji je nakon nekoliko godina natezanja između zagrebačkog HDZ-a i SDP-a dobio ulicu na Jakuševcu.
Tito je bio problematičan jer je Tito, Tuđman jer se ne možemo dogovoriti je li dovoljno zaslužan Hrvat, a Mladenović je bio upitan jer nije bilo jasno je li dovoljno Hrvat. Uskoro nas čeka još jedno imenovanje, a riječ je o Pelješkome mostu. Neki nam izvori kažu da će se most koji će konačno spojiti sjever i jug Hrvatske zvati Most Marka Pola. Na prvu loptu zvuči kao siguran zicer - Marko Polo nije ni četnik, ni ustaša, ni partizan, ni domobran, tako da nema teoretske šanse da se lijevi i desni opet posvađaju.
Nadalje, čovjek je naš, putovao je kroz Kinu, Kinezi nam grade most i simbolika njegova imena je više nego očita. Osim jedne sitnice, a to je da zapravo nismo ni danas točno sigurni tko je Marko Polo. Venecija i Korčula još se spore je li Marko Polo bio iz Venecije ili s Korčule. Teorija da je Marko Polo s Korčule temelji se na samo jednom dokumentu iz 15. stoljeća, ali povjesničari kao njegovo rodno mjesto najčešće navode Veneciju.
Ni podrijetlo njegove obitelji nije puno jasnije - po nekima su slavenskog, a po drugima mletačkog podrijetla. Da stvar po Marka Pola bude još gora, talijanski arheolog Daniele Petrella je prije nekoliko godina predstavio tezu da Marko Polo zapravo nikad nije ni došao do Kine te da su njegovi putopisi nastali iz priča koje je čuo od prijatelja i trgovaca. Da skratimo - dokazi da je Marko Polo bio ono što se u Hrvatskoj rašireno vjeruje da je vrlo su tanki i prvoloptaški prijedlog da se po njemu nazove najvažniji most za povezanost Hrvatske je neozbiljan.
Ovaj prijedlog otkriva dvije naše ružne navike. Prva je da nismo u stanju prepoznati Hrvate koji su svojim radom i djelovanjem stavili Hrvatsku na kartu svijeta i utjecali na to da Hrvatska postane moderna, samostalna i prosvijetljena država. Druga je da smo skloni vjerovati u mitove koji znanstveno i povijesno nisu do kraja potkrijepljeni dokazima.
Kad nam je dosadilo da nas se po podrijetlu stalno povezuje sa Srbima, izronila je teorija da Hrvati potječu iz Irana. Ta je teorija postala popularna nakon samostalnosti Hrvatske i, u nastojanju da budemo sve samo ne Slaveni, počela se vrtjeti priča da Hrvati potječu iz Irana, iako među povjesničarima i arheolozima nema dogovora da je to točno.
"Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu", popularna je budnica koja, prema nekim stručnjacima, promovira povijesnu krivotvorinu da su Hrvati ovdje od stoljeća sedmog. Prema njima, Hrvati su na Jadran stigli krajem osmog stoljeća i još se oko toga raspravlja.
Bilo je još mitova oko kojih ne nalazimo konsenzus, poput one o granici na Drini, je li knez Višeslav bio Hrvat, pa zatim totalno pretjerana brojka od 100.000 vojnika kralja Tomislava i mnoge druge "bajke" kojima se bavimo više nego pravom poviješću.
A što se tiče naših zaslužnih velikana koji zaslužuju da se po njima nazove Pelješki most, kandidata ima i više nego dovoljno. Ako baš želimo nekog moreplovca koji je vidio svijeta, u povijesti postoji Hrvat za kojeg je dokazano da je oplovio svijet. On je Ivan Visin, rodom iz Boke Kotorske. Visin je bio šesti profesionalni moreplovac nakon Magellana koji je oplovio svijet.
Tu su i dva dubrovačka gospara koji su često zanemareni i, kad se o njima govori, uglavnom se govori u kontekstu lektire i treba li ih iz nje izbaciti - Marin Držić i Ivan Gundulić. Ta dva intelektualca uvijek svodimo na neka dva "dosadnjakovića" koji svojim djelima maltretiraju djecu u školi, a zaboravljamo da su obojica stvarali temelje hrvatske drame i književnosti.
Slično se ponašamo i prema Marku Maruliću, ocu hrvatske književnosti, kojeg nepravedno svodimo samo na "Juditu", a zaboravljamo i na Ruđera Boškovića, najuglednijeg znanstvenika svojega vremena. Svi oni sasvim sigurno zaslužuju da se Pelješki most nazove po njima, puno više nego Marko Polo.
No ne moramo ići ni toliko daleko u povijest kako bismo našli punokrvnog kandidata po kome ćemo nazvati Pelješki most. Ako će Pelješki most ostati upisan kao most koji je zauvijek povezao sjever i jug Hrvatske, imamo čovjeka koji je već jednom spojio jug i sjever. General Janko Bobetko zapovijedao je obranom Dubrovnika u Domovinskom ratu i vodio akciju deblokade Dubrovnika, nakon što je devet mjeseci trajala pomorska i cestovna blokada cijeloga grada.
Bobetko je u 2. svjetskom ratu bio partizan, u JNA je imao neke od najviših funkcija, sve do Hrvatskog proljeća, kad ga je Tito isključio iz JNA i sve do osamostaljenja Hrvatske nije mogao javno govoriti ni djelovati. U Domovinskom ratu bio je načelnik Glavnog stožera OS RH. Most Janka Bobetka uopće nije loša ideja.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Najbolje je da se nazove most Hrvatskih poreznih obveznika,i politićkih lopova
Most ive smranadera......mislim da bi dobro pasao ovoj građevini !
MOST SE MOŽE SAMO ZVATI"PELJEŠKI MOST" NIKOVE FACE I KVAZI ZASLUŽI. DOSTA JE BILO NEKIH IMENA KOJI SU NAKNADNO NEPRIHVATLJIVI.